Danas za profesorom Amirom Dautoviće, zajedno sa građanima Novog Pazara i kapljicama kiše, plače i pazarsko nebo.

Plaču i zanijemele učionice u Pazarskoj medresi i stidenti Intenacionalnog fakulteta , knjige u Biblioteci, Amirovom rukom poredane pod konac, plaču mu drugovi, kolege, prijatelji, plače i u zgradi ona jeziva tišina tužnog haustora u koju profesor juče zakorači poslednji korakom. Plaču i one bošnjačke hanume u mojoj knjizi „Đulizara“ kojoj Amir ne bi kao lektor suđen.

Danas sa nebom plače i Majka mu u rodnom selu Balotiće iznad Rožaja, što joj se za života očehnu evlad, plače i saburi hanuma mu Suada, što sa sinovima ostade bez oslonca, starešine, vjernog druga.

Sa današnjom kišom, plaču i tuguju ucvijeljene mu sestre, braća, bratučedi, komšiluk...Plače mu rodno selo i one livade na kojima davno prohoda i odakle sigurnim koracima krenu ka putu nauke.

A on danas sa sobom na onaj svijet odnese poslednji dnevnik, popunjene i završene stranice rano prekinutog života, da tamo položi račune i za to dobije prelaznu ocjenu....

I ponese kao prilog, upakovan svoj životni DVD sa ostavljenim dobročinstvom, gospodstvom i amelom, a mi, zažalismo što nam on, gledajući smrt u oči, ne zabilježi te svoje zadnje sekunde, da nam ih ostavi kao opomenu da je sve prolazno, nevažno, sem onog što je u nama, a što jedino ide sa nama.

Amir danas ode da svojim nurom oplemeni ovu mubarek zemlju, koja nas obilato hrani, a koju mi svakodnevno svjesno ili nehatno, zavidnošću, pohlepom, podvalama, gibetimo i kaljamo...i da nam onim kaburom dokaže čega smo jedini vlasnici na ovom dunjaluku ...

Mi, koji danas, ovaj vrijedan bošnjački biser, ne ispratismo na posledni put do vječne mu kuće, sa daljine mu uputismo hiljade Fatiha i iskrenih halaluka.

Svemogući Gospodaru Naš! Oprosti nas, što i pored Tvojih opomena, griješimo!

Osvijesti nas i uputi putevima Tvojim, o, Svemilosni!