Povod za ovaj moj rad-pisanje je 280. godišnjica bitke Bošnjaka, za Bosnu, koja se odvijala od 4.8.1737. godine pod Banja Lukom, a protiv evropskih katolika koji su krenuli u njeno osvajanje. Ali, radeći na datoj temi dođoh do najznačajnijeg podatka- tvrdnje, a to je tvrdnja kojom se opovrgava osvajanje Bosne iz 1463. godine, što je za povijest Bosne, i Bošnjaka, od velikog-najvećeg značaja.

Ilustracija

Bošnjaci su od 4.avgusta 1737. godine i u narednom periodu, (mir je zaključen u Beogradu 1739. Godine), vodili povijesno najznačajniju bitku za Bosnu, predvođeni Gazijom Ali-pašom Hećimovićem, protiv napadača-evropskih katolika, ne računajući na bitke u zadnjem ratu od 1992.-95. godine.
Bili su hrabri i znali su da ako izgube ovu bitku, izgubili su sve, a ako dobiju, odbranili su Bosnu.
I Allah dž.h. dao im je svoju milost i učinio ih je pobjednicima.
Svoj tekst, tamo gdje sam smatrao da to treba da radim, oblikovao sam u skladu sa našom bošnjačkom tradicijom kako je to vazda bilo u našoj kulturnovjerskoj tradiciji, onako kako bi praktikovao moj djed, moj otac i svi drugi stari Bošnjaci. Neka im je rahmet duši.

U svom radu: ''Bitka pod Banjalukom 4.VIII. 1737. uz dvjestagodišnjicu'' nakon detaljnog opisa bitke rahmetli H. Kreševljaković piše:

''lz Bosne su poslana sultanu tri mahzara skoro istog sadržaja, u kojima se čitaju jadi i nevolje ove zemlje i traži hitna pomoć, a najviše u hrani. U Bosni je preovladalo mišljenje da će Austrija napadati
ovu zemlju i u slijedećoj 1738. godini. Jedan su mahzar opremili Sarajlije, drugi prvaci zemlje, a treći sam Bošnjački narod.''
I dalje, Hamdija piše:
''Da bi se mogla dobiti što jasnija slika onog vremena, ovdje donosim točan prijevod drugog mahzara. Autor mu je kadija Mustafa ef. Muhlisija. Taj mahzar, u prijevodu glasi:''

„Njegovu Veličanstvu sultanu.

Ovo je istiniti vapijući mahzar podanika, prisutnih u glavnom gradu Bosne Sarajevu:miri mirana, kadija, šejhova, uleme, sandžačkih alajbega, ehli divana, gradskih kapetana, aga serden.gečdija i ostalih redova vojske u bosanskom ajaletu, koji je čvrsti bedem islamskih krajina.

Ove sretne godino minulog ljeta potajno lukavi i prevejani austrijski nevjernici s namjerom da prekrše ugovor i zaposjednunašu pokrjinu, iznenada su navalili s nebrojenim ratnim oružjem i nebrojenom prokletom vojskom na našu pokrajnu te opsjeli gradove. Na to smo mi, držeći se uzvišenih Božjih riječi:
„Ubijajte mušrike kako ih nađete" i „borite se s mušricima svima izreda", pošli protiv njih, pa smo, postupajući po uzvišenom ajetu „lzdržali su kao da su čvrsti bedemi", osaburili i čvrsto izdržali, te nam je Svemogući Bog , prema Svojim nagovještavajućim ajetima „Nema pomoći osim od Boga" i „Bog če te pomoći dragocjenom pomoći," pomogao pa smo s pravednom milošću i pravom srećom Nj.V. našega padišaha, a po uputi našeg sadašnjeg valije, junačkog vezira Ali paše, lično s njegovom junačkom sabljom pobijedili i pokorili nevjernike.To je sve po radosnom značenju one „Naša je vojska ostala pobjednikom nad njima,"čulo Vaše Veličanstvo i čitav Svijet.
Sada smo, kao sigurno, doznali iz istinitih izvještaja naših uhoda i zarobljenika, koji su muslimani i pouzdani, da je spomenuti prokletnik uložio svu svoju silu pa u svojoj zemlji popisuje i oprema silnu vojsku i pribavlja nebrojeni ratni materijal, da navali na našu zemlju, kako bi se osvetio, da lukavi-ružni Franci postavljaju na granici peksimet i ratni materijal,te da su u namjeri, da prekrše ugovor.

Od pet hiljada i dvije stotine ratnika i junaka, koji su tu prije popisani i poslani na vojnu u Perziju i od deset hiljada spahija i nefera što su poslani pod Oziju nije se vratilo no svega petstotina nefera, a osim toga je Božjom odredbom otišlo pod zemlju pred pet godina, od kuge, oko 20.000 junaka pa je ovai
put i od redova vojske i od drugih naš kader (mevdžud) suviše malen. Naša je zemlja krševita i planinska pa je neplodna, a ovo nas što je ostalo gola je fukara (fukarai sabirin). Ne obzirući se na to što nam je Božjom odredbom, ima četiri pet godina, ljetina donosila samo sjeme, ove je godine upravo u vrijeme žetve( avgust, 1737.) navalio din-dušmanin, pa je ljetinu na Krajini posve uništio, a kako smo bili u ratu sve do zime nije nam ni na um padalo da sredimo ljetinu ni na mjestima izvan Krajine, pa je i ona još na zemlji propala. Tako se hrana ne može ni po kakvu cijenu naći, te je našom zemljom zavladala glad i oskudica. Ako V. V. ne podari iz rumeliskog ejaleta toliko zahire koliko je kroz šest mjeseci potrebno za deset hiljada vojnika, koji se popisuju u našoj pokrajini i još za deset hiljada vojnika iz vana i za trideset hiljada vojnika, mi nismo ni na kakav način u stanju da se odupremo din-dušmaninu,i da čuvamo carske gradove.
Ne daj Bože, ako nas pobijedi neprijatelj, pripojit će se neprijateljskim zemljama devedeset i pet
gradova i palanaka, koje su četiri stotine godina tvrđava i granični bedem ehli islama, a u zarobljeništvo neprijatelja zapašće i propasti toliko nedužna sibjana i pod perdom nevinosti čuvanih žena.
Prije na neko smo vrijeme ovaj vapaj Krajišnika napisali i uputili V. V., pa premda se vrijeme približilo i premda se još otsada zapaža sakupljanje nevjernika na granici, još nam nije duhnuo radosni vjetar milosti V. V., niti je podanička molba svijetlog šeriata dobila carsko odobrenje. Zato je ovdašnje stanovništvo izgubilo nadu u carsku pomoč i zapalo u teško očajanje, te ogrezla u strahu naša se Krajina uzbudila.
Stoga ponovo ovim istinitim mahzarom izvještavamo (ilam) V. V. o našem stanju, punom nevolje, pa kad to vaša carska Milost vidi i za to vaša carska Pravednost sazna, molimo da učinite po Božijoj knjizi carsku naklonost prema prošnjama nevoljnika, koje su sadržane u mahzaru, te da ukažete brigu prema pejgamberovoj prijetnji: „Svaki ste pastir i svaki ste odgovoran za svoje stado", pa da poklonite svoju carsku milost prema užasnom stanju ove nevoljne raje, koja je opkoljena sa sve četiri strane od neprijajelja, a koja je od Bogadana u amanet Vašem halifskom Veličanstvu.
S tom molbom podnosimo V. V. ovaj istiniti mahzar i ilam.

Dne 7. šabana 1150.''

I dalje Hamdija ističe:
''U prvom se mahzaru izričito traži povišenje posade u gradovima: Novi Pazar, Zvornik, Banja Luka, Bihać, Novi, Ostrovica, Bužim, Cetin i Tešanj.
Kao odgovor na ove mahzare stigao je carski ferman, izdan početkom ševala 1150. (konac siječnja 1738. ), a naslovljen je na: Ali-pašu Hekim-oglija, sve kadije, janjičarskom zapovjedniku, ajanima, kapetanima, dilaverima i ostalim znamenitim učesnicima koji su učestvovali u odbrani Bosne, kojim se sultan Mahmut I., zahvaljuje na polučenom uspjehu Bošnjaka u odbrani carevine i kao nagradu im poslao 300 kesa akči, a da ih vezir podijeli prema zaslugama pojedinaca. Na kraju fermana je i preporuka vjerskoj ulemi da na svojim hudbama veličaju ovu pobjedu muslimana nad kršćanima koji su krenuli u osvajanje Bosne, te da narod potiču i podižu joj svijest o neophodnosti odbrane svog vatana.''

Kompletan tekst uzet je iz knjige: '' Bitka pod Banja Lukom 4.VIII. 1737. uz dvjestogodišnjicu''

Sarajevo , 1936. Hamdija Kreševljaković

Podvlačenje određenih tvrdnji iz teksta uradio sam iz razlga što su ove tvrdnje, bitno, vezane za Bošnjačku nepatvorenu povijest i što su sa njima potvrđene neke tvrdnje o Bosanskoj povijesti koje nisu imale, a niti imaju, svoju prisutnost u povijesti koja nam se kroz školu interpretira.

Ovom bitkom Bošnjaka za Bosnu protiv nadmoćnijeg kršćanskog neprijatelja, koja se odvijala od 4. avgusta 1737. godine, a u sklopu rata između evropskog kršćanskog napadača i bosanskih branitelja od 1736.-1739.godine, Bošnjaci su ostvarili jedan od najvećih uspjeha u vijehiljadetristogodišnjoj pvijesti Bosne; Odbranili su se-pobijedili su daleko nadmočnijeg neprijatelja-kršćansku vojsku koja je krenula u osvajanje njihove Bosne i na taj način, do dana današnjeg, opstali u zemlji koja je njihova i koju su i stvarali.

Osim što su, ovom bitkom, osigurali svoju dalju egzistenciju u Bosni, na svom islamskom vladanju, oni su povratili poljuljani ugled svoje održivosti kao muslimanske zemlje u Evropi jer su ovom bitkom povratili i bosanske teritorije koje su kršćani Evrope zauzeli u periodu od 1687.-1717. godine, a to je područje uz sliv rijeke Save-njena desna obala i uz sliv Une-njena desna obala. I, ovome treba dodati da su se, ovaj put, Bošnjaci samoorganizovali i nisu mogli imati potporu muslimana ostalih pokrajina Komonvelta, jer su muslimani ovog Komonvelta bili zauzeti odbranom muslimana, na jugu današnje Rusije i Krima, jer tada Rusi-pravoslavci uz podršku evropskih katolika, zajedno kao ''Sveta alijansa'', ostvaruju Rusiju kao pravoslavnu državu, a na teritorijama koje su bile pod muslimanskom vlašću u Islamskom Komonveltu-Osmanskom carstvu.

Opis bitke, značajne učesnike bitke i sa jedne i sa druge strane, te sve pojedinosti u periodu dok je bitka trajala, kao i referentne izvore Hamdija je besprijekorno opisao u ovom svom djelu, a ja naglašavam ovu Bitku iz razloga njenog značaja za dalju egzistenciju Bosne kao muslimanske zemlje u Evropi i nekih pojedinosti-tvrdnji koje su istaknute u ovom dopisu-mahzaru, naše bošnjačke uleme, Sultanu, a koje su itekako važne za našu Bošnjačku povijest.

Prva tvrdnja koju sam podvukao: ''...bosanski ejalet , koji je čvrsti bedem islamskih krajina''.
Ugledni muslimani Bosne, svih struktura vlasti, pišu Sultanu da je Bosna ejalet i čvrst bedem islamskih krajina. Podrobnom analizom strukture ove tvrdnje, a dopis je upriličen vrhovnom poglavaru Carstva od bosanskih intelektualaca, zaključujemo da Bosna nije osvojena zemlja od Turaka, da je zasebna država-ejalet i čvrst bedem islamskih krajina, dakle da je krajište islamskih zemalja, a ne kao krajište jedne Osmanlijske države.

U drugoj podvučenoj tvrdnji imamo iskaz ''...s namjerom da prekrše ugovor.''
Nakon ratova između muslimana i kršćana koji su se odvijali na teritoriji današnje: Južne Austrije, Slovenije, Istre, Slavonije, dijela Dalmacije, Srednje Hrvatske i Mađarske, u periodu od 1683.-1699. godine, Porta je zaključila mirovni ugovor sa katolicima upriličen u S.Karlovcima 1699. godine kojim je određena-uspostavljena granica između islamskih država, a ovdje se radi o Bosni i kršćanske novonastale države.
Međutim, kršćani se nisu pridržavali potpisanog ugovora i stalno su kidisali na bosansku teritoriju. Tako su u međuvremenu, nakon Karlovačkog mira, a naročito 1717. godine zaposjeli: Imotsku krajinu, pa onda zauzeli Bihaćku krajinu, oblast desno od rijeke Une i dijelove od Krupe do Jajca sa Jajcem, a niz Lijevče Polje došli do same Banja Luke. Takođe, zaposjeli su desnu stranu, u širinu do 10 km. duž rijeke Save i zaposjeli sve gradove na ovom području od Gradiške do Rače-ušća Drine u Savu. Nakon ovih trvenja-ratovanja potpisan je u Požarevcu mir 1718. godine i Bosna je već dobro osakaćena.
Pobjedom nad kršćanima ovom Bitkom kod Banja Luke i vraćanjem svih teritorija izgubljenih 1717. godine koje su kršćani uzeli ne pridržavajući se mira potpisanog u S. Karlovcima Bošnjaci poučeni iskustvom, a kako se, prema pokazateljima kršćani vidno pripremaju, plaše se da kršćani neće ponovo napasti Bosnu , jer je Bosna ovom Bitkom pod Banja Lukom vratila sve ono što su kršćani zauzeli, u međuvremenu, kada su prekršili ugovor.

Treća podvučena tvrdnja govori o tome koliko su Bošnjaci u ovom periodu brojno desetkovani; što učešćemu u ovom ratu, što u ratovima u Istočnoj Evropi i Aziji, što od kuge, koja je u ovom periodu, gladi, harala Bosnom.
Gledajući, sa demografskog aspekta na perspektivu Bosne, ovo će Bosnu koštati smanjenja njene muslimanske populacije, jer kako se radi o mlađim Bošnjacima u periodu zrelosti i formiranja porodica to će ova situacija mnogo uticati na kasniju demografsku sliku Bosne.
U svojoj knjizi ''Od Trebića do Trepča'' književnik Kemal Ljevaković pišući o svojim mještanima iz Trepča našao je u Tešanjskom kadijskom sidžilu za 1740./50. godinu dokumente-Rješenja o sklapanju braka u kojima su mlade koje su bile žene učesnika rata u Oziji, ostale hudovice i da se, iz tih razloga, preudaju, str.54. knjige; dokumenti:L9s/d4 i L 38/d3, a što potvrđuje tačnost navoda iz ovog mahzara.

I četvrta podvučena tvrdnja je sa povijesnog aspekta veoma značajna, kojom se Bosna temelji kao zemlja Islamskog komonvelta-Osmanskog carstva 126 godina prije nego što su je kao osvojenom zemljom, od strane Turaka, 1463. godine proglasili naši negatori, a što prihvataju i bošnjački povjesničari.
Bošnjaci, a intelektualci iz 1737. godine Sultanu pišu-tvrde:
'' Ne daj Bože, ako nas pobijedi neprijatelj, pripojit će se neprijateljskim zemljama devedeset i pet gradova i palanaka, koje su četiri stotine godina tvrđava i granični bedem ehli islama, a u zarobljeništvo neprijatelja zapašće i propasti toliko nedužna sibjana i pod perdom nevinosti čuvanih žena.''
Tvrdnjom, da je Bosna četiri stotine godina tvrđava i granični bedem ehli islama računanjem dolazimo do 1737-400=1337.
To je sad' nešto sasvim novo za našu povijest, a što se nije uzimalo u obzir. Ova tvrdnja otkriva nam suštinu bosanske povijesti.
Ako analiziramo dotični dokument, 'ko ga piše i kome je proslijeđen, onda se mora prihvatiti činjenica da ovo nije sklepani dokument pisan neznalicom, nego dokument sačinjen od većeg broja najeminentnijih intelektualaca Bosne predstavljenih kadijom Mustafa ef. Muhlisijom-velikim znalcem i intelektualcem koji zna kome piše i šta piše i kako je na početku naglasio, da je mahzar na istini. Dakle, istinitosti podataka iz dokumenta, barem za nas Bošnjake, što se tiče, terebalo bi da je neupitno.
A, zar nam treba jača referenca da zaključimo, na osnovu predočenog i prihvatimo : da je Bosna, kao država žitelja muslimana, u Islamskom Komonveltu, nazvanim Osmansko Carstvo od konca četvrte decenije XIV. stoljeća tj. od 1337. godine, a ne kako nam se predstavlja i ne kao zemlja osvojena od strane Turaka 1463. godine, od kada, kao, i počinje islamizacija njenih žitelja a što, svi, cvrkućemo k'o vrapci, jer smo to na ezber naučili.
A da je sve što tvrdim, o Bosni kao neosvajanoj zemlji od Turaka tačno dovoljno je prisjetiti se nekih činjenica, za koje smo mislili da su periferne, a one su nas upravo navodile da posumnjamo u prihvaćenu a konstruisanu povijesnu činjenicu da je Bosna 1463. osvojena od Turaka.
Prisjetimo se; ne ulazeci u to jesu li Turci, za one koji su pisali, etnički Turci ili balkanski muslimani:

1388. Turci se spominju u Bileći.

Uz tursku pomoć 1416. g. Sandal Hranić ratuje s Ugrima.
I Sandalovo ime je orijentalno, što je karakteristično na ovim prostorima samo za muslimane.
Uz tursku pomoć 1421. Tvrtko II. se vraća na svoje posjede.
1441./43. Turci pomažu Hercegu u ratu sa Dubrovnikom.
Uz pomoć Turaka Bošnjaci dobijaju bitku protiv Ugara kod Dobora 1415.
1460. Godine Turci primorali Hercega da im plati 40.000 dukata kao otkup za slobodu.
1460.godine Hasan paša dobija dozvolu od Stjepana Tomaša da može proći kroz Bosnu za Slavoniju.
Hercegov brat Ishakbeg Hranušić 1462. vakufnamom koja je državni dokument uvakufljuje zemlju u Sarajevu.

1462. Turci formirali Fočanski Sandžak.

Takođe, ne ulazeći u analizu navedenih tvrdnji, jesu li falsifikati ili nisu i u koje su povijesne svrhe trebale da koriste ? u njima je riječ o Turskoj i njenoj prisutnosti u Bosni u vremenu prije nego je zvanično za tu povijest Turska u Bosni. Kako se, u tim tvrdnjama, radi o islamskoj vojsci, a tada su države 100% teokratije, ili islamske ili kršćanske, pomoć od muslimana nisu mogli dobijati kršćani, onda je jasno da se u ovim situacijama, kada, kao, Turska pruža pomoć bosanskim velmožama, radi o muslimanskim velmožama u Bosni.

Zaključujemo, da je vojska Islamskog Komonvelta, a kroz povijest koju učimo predočena kao Turska vojska, u Bosni već od 1337. godine kako je i naglašeno ovim mahzarom, a ne od 1463. godine kada je, kao, Bosna osvojena. A naših velmoža iz ovog perioda, što se tiče, po svojoj su duhovnosti muslimani.

Da je nekim slučajem Bosna ove 1737. godine osvojena od strane evropskih katolika, to za ovu ''zvaničnu'' povijest koju smo učili a koju, na žalost, uče i naše nove generacije, ne bi bilo njeno osvajanje nego njeno oslobođenje od Turaka. Isto kao što se govori i za Hrvatsku, za Mađarsku, Sloveniju, Srbiju i Španiju i sve ove druge balkanske, sada hrišćanske zemlje, te za onaj dio naše Bosne koju su prije 20-tak godina na genocidu okupirali bosanski Srbi. A zašto? Zato što prihvatamo lažnu tvrdnju da je Turska sve ove zemlje osvajala. A to nije tako, jer svi komšijski narodi: Hrvati, Slovenci, Mađari, Srbi, Crnogorci u tom periodu bili su većinski islamske provenijencije i održavali vlast na avarskoislamskom vladarskom sistemu.

A za Bošnjake vrijedi: Bošnjaci su bili graditelji Bosne i stvarali je preko dvije milenije i to kao monoteisti, da bi od VII. stoljeća, i oni, kroz avarsko vladanje, a onda od 1337. godine kroz Islamski Komonvelt, do 1878. godine, bili u islamskom vladarskom sistemu. Povijesno, Bošnjaci su rodni narod Bosne.

U davna vremena za Bosnu su stari Germani, a Goti, govorili da je ovaj dio Ilirika zemlja Bessermena=boljih ljudi, modifikovano na Bosanski jezik; Besi=Bosanci-Dobri Bošnjani, jer i Germani su prema svom vjerovanju nazivani Gotima i bili su iste duhovnosti kao i naši predci i znajuci za njihov stav-odnos prema stvarnosti-životu nazvali su ih boljim ljudima, a kasnije na slavenskom i Bogumilima. Odatle je i proizašao i naziv naše države Bosna, a da ovaj termin ''Dobri Bošnjani'' nije potekao od kršcana dokaz je i to što kada su kršćani-katolici na nju kidisali govorili su da je Bosna zemlja heretika, a ne zemlja ''Dobrih Bošnjana''. A heretici za kršćane bili su muslimani.

Da Bošnjake ne bi zadesila sudbina muslimana Evrope onda su se Bošnjaci 1337. godine, a to je godina koja odgovara tvrdnji Bošnjaka iz ovog dopisa, da je Bosna već četiri stotine godina bedem ehli Islama, udružili sa ostalim zemljama muslimana Balkana i Turskom u Islamski Komonvelt, kako bi se lakše oduprli nastojanjima katolika, u njihovoj namjeri, da nas porobe, a u čemu smo, elhamdulilahi, i uspjeli.

I dalje, osim što je ove 1337. godine Bosna uspostavljena kao jedna od zemalja Islamskog Komonvelta, iz strukture rečenice zaključujemo da je ona i prije ove godine bila Islamska, ali u drugoj šemi organizovanja sa zemljama Evrope, a da je tek sa ovom godinom postala bedem, novonastalih islamskih država- ehli Islama.

A šta bi bilo sa nama Bošnjacima, da smo ovaj put poklekli ? Neda mi se ni zamišljati. I, hvala dragom Allahu dž.h. koji nam je podario svoju milost i učinio da nas tada predvodi Gazi-Ali-paša Hećimoglu. Nek' mu dragi Allah dž.h. podari lijepi dženet, a zaslužio je. I, evo, ja mu nakon 258 godina, umro je 1758. godine, za sve ono dobro što je uradio za nas Bošnjake, a uradio je najviše što se moglo uraditi, predajem rahmet; Neka je veliki rahmet i magfiret tebi naš Gazi'o, o, Ali ef. Hećimoglu! Neka je veliki rahmet i svim onim Bošnjacima koji su uzeli učešća u ovoj najznačajnijoj bitki Bošnjaka za Bosnu-kojom su obezbjedili svoj dalji opstanak, kako sebi i svojim potomcima, tako i svima nama-Bošnjacima, u našoj Bosni. Da nije bilo njihove odanosti, hrabrosti i volje da brane Bosnu niti bi bilo Bosne , a niti u njoj Bošnjaka muslimana. Neka je veliki rahmet i magfiret i svim drugim Bošnjacima koji su dali svoje živote bilo gdje u Svijetu braneći našu zajednicu Komonvelt, jer tako su branili i Bosnu.

Ovo, kako su kršćani-katolici Evrope imali namjeru uraditi sa Bosnom te 1737. godine tako su uradili sa čitave Evrope gdje su sada dominantni-osvojili je i pod motom da su oslobađali –tamo gdje znamo da su živjeli muslimani (Španija, Hrvatska i druge zemlje), a u zemljama Evrope za koje nismo učili da su imale avarskoislamsku vlast, oni su, zapravo, progonili one koji su imali vlast i vjerovali u jednog Boga dž.h. Kršćani su iste nazivali hereticima, jer sa njima nisu imali isti stav o stvaranju-Bogu. ''Heretici'' su svojim vjerskim učenjem, na kojem su održavali i vlast, negirali Svetotrojstvo-bili su monoteisti i to je bio povod njihovog ubijanja, progona , svakojakog mučenja i spaljivanja na lomači i sve u cilju uspostavljanja državotvornog kršćanstva-kršćanskih država. I neka se zna da su, kroz mračna stoljeća, ubijanjem, progonom isključivo muslimana nastajale evropske kršćanske države.
I veoma važna karakteristika dokumenta je ta da je stil pisanja vjerničkog karaktera, što odgovara samom vremenu, gdje se pisac u više navrata poziva na Časni Kur'an što znači da je u vremenu egzistiranja Bosne u Islamskom Komonveltu put ka ostvarenju bilo kog cilja-namjere morao biti Kur'an Časni. Te, dakle, s tog aspekta nije ni moglo biti Turskog-muslimanskog osvajanja bilo koje zemlje pa ni Bosne, jer to Kur'an ne dozvoljava ( II.190. XXII 39., 78.). Muslimani nisu imali ni potrebe bilo šta osvajati jer su sve zemlje Svijeta, do pojave Islama kao krune Monoteizma, bile pod monoteističkom vlašću i Islam se samo nadgradio na Arijanizam. Egzistencijalna-životna strategija muslimana bila je odbrana i samo odbrana.

Uputa u istinu:
Turci po Evropi nisu ništa osvajali-nije bilo potrebe, jer su sve zemlje imale monoteističku vlast na koju se lahkoćom nadgradio državotvorni Islam, ali jesu organizovali one preostale evropske i balkanske države koje, kroz ''mračna'' stoljeća, još nisu od strane kršćana srušene, u novu zajednicu muslimana-Komonvelt Islamskih država kao Osmansko Carstvo, da bi se udružene mogle snažnije suprostaviti nakanama kršćana da ih osvajaju.

Povijest je zabilježila da se sve to tako i odvijalo, a nama se krivotvorenim i bez veznim-perifernim dokumentima predočava da je ovo udruživanje muslimanskih država bilo Tursko osvajanje. Razumnima mnogo ne treba da shvate, a preporuka drugima je da se potrude.