- kaže Ćerim Bajrami, jedan od troje bošnjačkih zastupnika u Skupštini Republike Kosovo. Bajrami u razgovoru za Preporod govori o statusu kosovskih Bošnjaka, njihovim političkim zahtjevima i očekivanjima, odnosu države BiH, nepodnošljivosti viznog režima koji čini velike štete po odnose bošnjačkog i albanskog naroda.

Intervju preuzet iz lista Preporod



Gospodine Bajrami, 28. septembra Bošnjaci su obilježili Dan Bošnjaka Kosova. Možete li pojasniti čitaocima Preporoda na koji način je obilježen ovaj dan i koji su programski sadržaji tim povodom realizirani?
Bajrami: Dan Bošnjaka je praznik po zakonu Republike Kosovo i nekoliko godina unazad se 28. septembar obilježava nizom manifestacija kulturnog, zabavnog i sportskog karaktera. Pored centralne akademije u Prizrenu, na kojoj se okupi mnoštvo našeg naroda iz svih sredina na Kosovu, uz učešće i državnih predstavnika, godinama se tog dana naveče održava i veliki koncert zabavne i narodne muzike u povećem sportskom centru ovoga grada. Redovno imamo i musafire iz Bosne, Sandžaka i drugih država u regiji, što je bio slučaj i ove godine kad smo uz vas dvojicu iz lista Preporod, imali i predsjednika BZK „Preporod“ prof. Senadina Lavića i vodeće ljude iz Instituta za jezik u Sarajevu, dr. Alena Kalajdžiju i gosp. Hadžema Hajdarevića. Bili su nam i gosti iz Sandžaka, te iz Plava i Petnjice u Crnoj Gori.
Također, kad smo kod obilježavanja, po svim centrima gdje žive Bošnjaci na Kosovu ima također sličnih manifestacija, u danima uoči i poslije 28. septembra, a na taj dan se u Vladi Kosova održala i zasebna sjednica posvećena bošnjačkoj zajednici Kosova, što je praksa i uz memorijalne dane ostalih zajednica na Kosovu. Inače je i ove godine Vlada Kosova izdvojila skromnija sredstva za pokriće dijela troškova nekih od ovih aktivnosti.

Zadovoljavajuća predstavnička zastupljenost
Predsjednik Skupštine Kosova Kadri Veseli na Svečanoj akademiji u Prizrenu govorio je veoma pohvalno o kosovskim Bošnjacima i njihovom prijateljstvu s albanskim narodom, ističući kako su „Bošnjaci Kosova najkonstruktivnija zajednica Republike Kosovo“. Da li ste zadovoljni učešćem Bošnjaka u političkom životu i njihovom zastupljenošću u kosovskim institucijama?
Bajrami: Postoji relativno zadovoljavajuća predstavnička zastupljenost Bošnjaka Kosova u državnim institucijama Kosova, zato što po ustavu imamo tri garantirana zastupnička mjesta u Skupštini, te samim tim mogućnost da dobijemo i mjesta u Vladi, bilo ministarska - što je slučaj u aktuelnom sazivu - ili pak mjesta zamjenika ministara koja smo imali gotovo u svim sazivima kosovske vlade.
S druge strane, učešće Bošnjaka nije zadovoljavajuće u civilnoj službi i ostalim državnim strukturama. Zbog toga činimo institucionalne napore da se iznađe rješenje za brojnije zapošljavanje naših kadrova, u saradnji sa predstavnicima i drugih nevećinskih zajednica. Nažalost imamo i fenomen lažnih predstavljanja pripadnika većinske zajednice kao Bošnjaka i pripadnika drugih manjina koji su se zaposlili na mjesta koja pripadaju Bošnjacima. Taj manjak kadrova se posebno odnosi na zastupljenost u administraciji na centralnom nivou vlasti, kako po broju tako i po strukturi zaposlenih, odnosno imenovanih, dok je na lokalnim nivoima procenat zastupljenosti bošnjačkih službenika nešto povoljniji, što se isto može kazati i za pripadnike Kosovske policije iz naših redova.

Vizni režim je nepodnošljiv i diskriminirajući Bajrami: Na našu veliku žalost već godinama Bošnjaci Kosova, većinski Albanci i svi drugi građani Kosova koji imaju samo kosovsku dokumentaciju, ne mogu bez viza putovati u Bosnu, nit Bošnjaci iz BiH mogu bez viza na Kosovo. Dok pripadnici dva druga naroda iz države BiH mogu na Kosovo jer imaju dokumenta Republike Srbije ili Republike Hrvatske. Inače vize je veoma teško dobiti, jer se pored otežane procedure, te cijene koštanja, uzimaju u nekim centrima susjednih zemalja Kosova i BiH. Svi naši apeli, zahtjevi, institucionalni pokušaji završavaju se na bosanskoj strani s jednim odgovorom, koji se povremeno javno iskaže - 'Predsjedništvo BiH nema konsenzus da se prizna Republika Kosovo'. A zašto onda Vijeće ministara BiH ne iznađe izlaz za slobodu putovanja tako što će se makar izdavati adekvatne dozvole na graničnim prijelazima, kao što je, recimo, slučaj Kosovara sa Republikom Srbijom? Ovaj režim viza je inače nepodnošljiv, prekinuo je mnoge veze Bošnjaka Kosova sa matičnim narodom u BiH, a najveći ceh, dugoročnije gledano, su platili naši ovdašnji potencijalni studenti u Sarajevu, Tuzli... Isto tako Albanci i Bošnjaci sa Kosova koji žive i rade u BiH ne mogu da imaju normalne kontakte sa dijelom svoje porodice na Kosovu, ne mogu se posjećivati međusobno, itd. Mnogi ljudi sa Kosova ne mogu riješiti svoja imovinska i socijalna pitanja u državi BiH jer im se ne priznaju kosovska dokumenta. Jedna od velikih šteta se nanosi privrednicima iz Federacije BiH jer se bh. solidan izvoz na Kosovo uglavnom odvija iz drugog entiteta. Na dobre ideje nekih ljudi iz Bosne da Kosovo jednostrano ukine vize, u insticijama Kosova nam se odgovora da u međudržavnim odnosima važe reciprociteti, te da je Kosovo dugo čekalo na poteze BiH prije nego je uvelo vize njenim građanima, odnosno da će ih ukinuti istog momenta kad to uradi Vijeće ministara BiH prema Kosovu. Dakle, potrebno nam je hitno iznalaženje rješenja i puni angažman bh. strane, prije svega predstavnika Bošnjaka, a mi ćemo s naše strane ovo pitanje i dalje držati u fokusu. Pozdravljamo svaku inicijativu od privrednika, NVO sektora i dr. za ukidanje viza i tražimo intenzivno uključivanje i međunarodne zajednice u ovaj problem.

Činjenica je da među Bošnjacima postoji, s obzirom na njihov broj, mnogo političkih partija. Da li među njima postoji konsenzus oko minimuma zajedničkih bošnjačkih interesa?
Bajrami: Istina je da imamo mnogo registriranih političkih opcija, od kojih su neke zapravo posvećene jednoj osobi, međutim, trenutno su na centralnom nivou zastupljene samo Koalicija Vakat – nas dvoje zastupnika - i jedna zastupnica iz Nove demokratske stranke.
Što se tiče konsenzusa oko minimuma zajedničkih interesa, mogao bih da navedem mnogo primjera gdje je taj konsenzus samo deklarativan. A ta moja konstatacija se odnosi i na one opcije koje su opozicione i, nažalost, i na neke opcije, bolje kazano, njihove aktuelne predstavnike – koji su sada u Koaliciji Vakat.
Naime, da ne bih elaborirao, kazat ću da se taj potrebni konsenzus u ovo vrijeme može mjeriti prema angažmanu predstavnika koji su na funkcijama oko rješavanja problema koji tište bošnjačku zajednicu, recimo u obrazovanju na bosanskom jeziku, u intenzivnijem angažmanu oko decentralizacije, većem prostoru u informisanju u javnim medijima, zapošljavanju, itd. Ako naprimjer treba riješiti nedostatak udžbenika u nastavi na bosanskom jeziku tako što će se uvesti literatura iz BiH - što je po zakonima Kosova moguće - i ako godinama ljudi u vladinoj administraciji to ne čine, a drže ta mjesta, dok se s druge strane takođe „sehire“ oni iz opozicionih opcija koji su to takvo rješenje mogli godinama unazad da poguraju u Skupštini Kosova, onda se nameće logično pitanje – kome uopšte treba njihovo deklarativno izjašnjavanje da navodno jesu za konsenzus o tome da je obrazovanje na bosanskom jeziku glavni temelj opstanka Bošnjaka na Kosovu? Tim prije što u tom obrazovanju trenutno imamo od 500-600 zaposlenih nastavnika, učitelja i profesora Bošnjaka, što je gotovo ravno broju zaposlenih pripadnika našeg naroda u svim drugim državnim strukturama.
Navešću još jedan aktuelni primjer, opet iz obrazovanja. Naime, u toku je bukvalno bojkot pokretanja smjera na bosanskom jeziku na Ekonomskom fakultetu javnog univerziteta u Prizrenu, iako je prije dva-tri mjeseca Skupština Kosova, opet na rebalansu ovogodišnjeg budžeta usvojila prijedlog - amandman za dodatnih 50 hiljada eura baš za taj smjer, za koji inače godinama imamo obećanja o pokretanju i od rektora i od ministra obrazovanja. Raznim marifetlucima nekoliko nominalno naših ljudi, koji su na političkim i obrazovnim pozicijama, uz - pokazalo se - lošu „asistenciju“ opozicionih predstavnika među Bošnjacima, doprinijeli su da se dovede u pitanje i skupštinska odluka - koja je zakon - o realizaciji otvaranja još jednog smjera na bosanskom jeziku u visokoškolskoj nastavi. Albanski predstavnici, ionako opterećeni svojim problemima, nisu nešto mnogo zainteresirani za ono za što nisu spremni sami Bošnjaci da ulože napore da se ostvari. Naravno, i dalje činimo sve institucionalne napore i vršimo pozitivni pritisak na većinske predstavnike, uz kritike ovih naših, da do otvaranja tog smjera ipak dođe.
Mislim da je oko svega ovoga suštinski problem kod nas u tome što nekolicina ljudi nastoji održati monopol na neke dobijene pozicije u vlasti i predstavljanje Bošnjaka, i već godinama svoje lične interese pretpostavljaju kolektivnim.

Još nisu ispunjena obećanja o formiranju bošnjačkih općina
Koliko Bošnjaka ima na Kosovu i u kojim područjima su naseljeni?
Bajrami: Bošnjaka na Kosovu po popisu stanovnika iz aprila 2011. ima oko 28 hiljada, a približno 30 hiljada osoba se izjasnilo da im je bosanski maternji jezik.
Još najmanje 30 hiljada Bošnjaka sa Kosova živi i radi u dijaspori, što spomenutim popisom nije prikazano jer je registrirano samo prisutno stanovništvo. Ti ljudi koji su van zemlje, imaju svoju imovinu ovdje, a većina njih i kosovsku ličnu dokumentaciju. Realno, oni su zapravo najdinamičnija skupina našeg naroda, jer je veliki broj mladih ljudi u inostranstvu.
Najveća koncetracija popisom obuhvaćenih Bošnjaka Kosova je u brdsko-planinskoj regiji Župa kod Prizrena, oko 10 hiljada, u istom broju sela, od kojih su neka već velika naselja. Ova regija je inače planirana za buduću opštinu sa sjedištem u Rečanima. Bošnjaci žive i u Podgori, koja se zapravo naslanja na Župu, u njena četiri velika sela, dok u samom gradu Prizrenu ima ih oko šest hiljada. Dakle, u opštini Prizren živi od 60-70 procenta svih Bošnjaka Kosova. Sličan, ili nešto manji, odnos je bio i prije rata na Kosovu. Poslije Prizrena, Bošnjaka najviše ima u Pećkoj regiji, u gradu Peći, velikom naselju Vitomirica, u gradu Istoku i tamošnjem naselju Dobruši, a prisutni su i u mnogim selima u ove dvije opštine, u kojima su izrazita manjina u odnosu na mještane Albance.
Bošnjaka ima i u svim selima u Gori, a najviše njih je u velikom naselju Restelica. Poslije popisa stanovništva iz 2011. godine, odnos mještana u regiji Gora u opštini Dragaš je otprilike jedna trećina Bošnjaka i dvije trećine Gorana.
Bošnjaka ima u i Mitrovici (Južnom i Sjevernom dijelu) kao i u na krajnjem sjeveru Kosova u selu Rvatska, opština Leposavić, koje gravitira prema ataru Novog Pazara. Manji broj Bošnjaka je ostao da živi i u glavnom gradu Kosova, u Prištini.

Očekujete li da uskoro Bošnjaci dobiju svoje općine na Kosovu i koje bi to općine bile?
Bajrami: Redovno podsjećamo političke predstavnike većinskog albanskog naroda na njihova obećanja za realizaciju bošnjačkih zahtjeva oko decentaralizacije, tim prije što je ona isključivo u kontekstu kosovskog političkog, ustavnog i zakonskog okvira.
Ovi naši zahtjevi su bili aktuelni i uoči pregovora u Beču oko budućeg statusa Kosova, koje je vodio gosp. Marti Ahtisari, poznati finski političar.
Nažalost, iako su tada na bošnjačkim relevantnim skupovima usvojene dvije obavezujuće deklaracije oko zahtjeva Bošnjaka na tim pregovorima, a u njima i tačke oko decentralizacije, po svoj prilici nije bilo dovoljnog političkog angažmana tadašnjih predstavnika ove zajednice da se u Planu Martija Ahtisarija za Kosovo iznađe mogućnost da se u tekstu upiše i potreba Bošnjaka za decentralizacijom svojih sredina, već se olahko prihvatilo navodno načelno obećanje o rješenju tog pitanja u budućem nezavisnom Kosovu.
Još malo pa će devet godina od kosovske nezavisnosti, a Bošnjaci Kosova još čekaju da se ta politička obećanja gospode iz establišmenta albanske zajednice, koja su u međuvremenu često ponavljana, pogotovo oko izbora, realizuju. Uglavnom se još nalazimo, kako sam i rekao, kod njihovih „čvrstih“ obećanja, pogotovo oko opštine Rečane u regiji Župa kod Prizrena koja je zapravo i po zadnjim podacima sa popisa stanovništva ostala jedina bošnjačka regija sa jasno vidljivom većinom bošnjačkog življa. Ovo naravno ne znači da Bošnjacima ne bi odgovaralo da i druge dvije tražene regije - naselje Vitomirica, sa dobrim brojem Bošnjaka, i Dragaš sa gorskim dijelom, dobiju svoje opštine, jer bi se time bošnjačke potrebe, i potrebe drugih građana, kao i zaštita životne sredine i prijeko potreban ekonomski razvoj na lokalnim nivoima, sigurno bolje rješavale. Prema tome, naši zahtjevi ostaju redovno otvoreni uz naše još redovnije podsjećanje trenutnih i starih/novih albanskih predstavnika na Kosovu da to realizuju, jer je to jedno od pitanja oko kojeg postoji apsolutno jedinstvo naših građana.

Bosna i Hercegovina je za sve Bošnjake matična zemlja i država
U razgovoru sa mnogim kosovskim Bošnjacima, iako se osjeti razumijevanje za poziciju države Bosne i Hercegovine zbog odsustva organizirane i sistematske podrške dijelu svoga bošnjačkog naroda na Kosovu, s razlogom postoje velika očekivanja i često razočarenja zašto takve podrške nema? Šta je to što bi bilo nužno da zvanično Sarajevo poduzme na tom polju ?
Bajrami: U svakom slučaju, Bosna i Hercegovina je za sve svjesne Bošnjake matična zemlja i država, po duhovnoj, jezičkoj, obrazovnoj, kulturnoj i vjerskoj osnovi. Prosto kazano, u pravu su svi oni koji tvrde da bez njene egzistencije kao cjeline i države, nema ni Bošnjaka u regiji, niti ima Bošnjaka u dijaspori. Naravno, nema nas u smislu kao kolektivne zajednice, a ne kao indvidua. Samim tim ne bi bilo ni Bošnjaka na Kosovu kao nacionalne zajednice, iako su po svim popisima u SFRJ bili prisutni u desetinama hiljada, a na onom od 1981. godine oko 60 hiljada - tada, naravno, pod nacionalnim imenom - Muslimani. Dakle, naše raslojavanje i utapanje u druge brojnije i organiziranije nacije, preko njihovih asimilatorskih i politički motivisanih poteza, ili čak i bez toga, bilo bi itekako ubrzano da nije bilo bošnjačkog otpora agresiji u devedesetim godinama, koji je rezultirao očuvanjem države Bosne i Hercegovine, makar i u ovom nezahvalnom stanju u kojem ona jeste.
O kom bosanskom jeziku i nastavi na njemu, udžbenicma itd., bismo mi danas na Kosovu govorili da nije Bosne i napora tamošnjih svjesnih Bošnjaka i inteligencije da se konačno sistematizuje i ustavno-zakonski valorizuje bosanski jezik kao jedan od najstarijih jezika na ovim prostorima?
To je dakle moj pristup i odnos prema BiH i Bošnjacima u njoj, i, vjerovatno, odnos mnogih ljudi koji razmišljaju slično kao ja. Mislim da kod Bošnjaka ma gdje oni živjeli taj osjećaj prema Bosni treba da bude uvijek prisutan, jer je to zapravo realnost, koju, nažalost, nerijetko neki i među nama na Kosovu zanemaruju.

Dakle, u opštini Prizren živi od 60-70 procenta svih Bošnjaka Kosova. Poslije Prizrena, Bošnjaka najviše ima u Pećkoj regiji, u gradu Peći, velikom naselju Vitomirica, u gradu Istoku i tamošnjem naselju Dobruši, a prisutni su i u mnogim selima u ove dvije opštine, u kojima su izrazita manjina u odnosu na mještane Albance. Bošnjaka ima i u svim selima u Gori, a najviše njih je u velikom naselju Restelica. Poslije popisa stanovništva iz 2011. godine, odnos mještana u regiji Gora u opštini Dragaš je otprilike jedna trećina Bošnjaka i dvije trećine Gorana.

Međutim, vaše pitanje se dotiče odnosa aktuelne države BiH prema nama na Kosovu, koji je nažalost na niskom nivou interesovanja bošnjačkih bh. predstavnika, što je vjerovatno slično i prema drugim Bošnjacima u regiji kao i prema mnogobrojnim našim ljudima u dijaspori.
Ono što ipak nas na Kosovu razlikuje od drugih regija jeste što mi ovdje imamo nastavu na bosanskom jeziku na svim nivoima. Samim tim, imamo i potrebe za konstantnim osloncem na obrazovne institucije u BiH, i za redovnu pomoć u literaturi i udžbenicima na bosanskom jeziku za sve nivoe obrazovanja, obuci kadrova, itd. Također trebaju nam i redovne veze oko kulturne razmjene i informisanja. Dakle, manje-više, treba nam ono što bi jedna mala bošnjačka zajednica, koja je ustavom kosovske države institucionalno priznata i kojoj je priznato obrazovanje na maternjem bosanskom jeziku i njegova službena upotreba na lokalnim nivoima, trebalo da ima od matične zemlje i matičnog naroda.
Nažalost, Bosna i Hercegovina kao država ustavom i zakonima nije sebi zadala ulogu da pomaže Bošnjacima izvan Bosne! Ali još veća žalost za nas je to što se redovno bošnjački politički predstavnici, ali i institucije u bh. Bošnjaka pravdaju kočenjem ove pomoći od predstavnika srpskog naroda, odnosno složenošću bh. države. Nama se čini da tu ima malo više potrebe za opravdavanjem za dugogodišnje nepreduzimanje mjera za stvaranje institucionalnih mehanizama za moguću pomoć i povezivanje sa svojim sunarodnicima van BiH.
Dakle, jasno nam je da stoji fakat da mnogi srpski predstavnici u BiH koče sve gdje mogu da zaustave bošnjački napredak i njihovo povezivanje, ali, se nameće pitanje – zar Bošnjaci koji ovo znaju, ne trebaju da čine napore i rade baš suprotno od ovih kočničara, ne bi li pogurali bošnjačke intrese naprijed? Neosporno je da je povezivanje svih Bošnjaka oko minimuma nacionalnih interesa i njihova nužna potreba, tim prije što je to i naše pravo po svim pozitivnim zakonima ovoga svijeta.
Jedan od pokazatelja te spremnosti treba da bude promjena pristupa institucija u BiH u kojima su i Bošnjaci oko sistematske pomoći Bošnjacima u regiji i u dijaspori, tako što će one započeti s paniranjem i odvajanjem izvjesnih budžetskih i drugih sredstava za ove namjene. Također, univeziteti u BiH bi trebalo da imaju i rezervisana mjesta za bošnjačke kandidate za studije iz regije i dijaspore. U vezi ovog posljednjeg pitanja kako primjer kako treba raditi navodim praksu da već godinama Vlada Kosova čini sve što može da besplatno isporuči udžbenike Albancima u Preševskoj dolini u Srbiji, kao što je slično uradila i prema albanskim učenicima u Crnoj Gori, uz slaganje crnogorske vlade.

Da li bi intenzivnija saradnja na razini institucija koje se bave nacionalnim pitanjima i nevladinih organizacija i udruženja mogla makar djelimično nadomjestiti manjak državne brige i da li postoje takvi vidovi saradnje?
Bajrami: Za početak naših institucionalnih međubošnjačkih veza i kakve-takve pomoći, pogotovo oko saradnje u obrazovanju i kulturnoj razmjeni, itekako bi nam dobro došlo uspostavljanje ovih kontakata sa NVO sektorom i renomiranim bošnjačkim udruženjima. Sa nekima od njih zapravo već decenijama imamo lične veze i pozitivno iskustvo u kontaktima i saradnji, poput lista Preporod, Ministarstva obrazovanja na nivou Federacije BiH, BZK „Preporod“, Institutom za jezik, Islamskom zajednicom u BiH, FIN-om, Vijećem Kongresa bošnjačkih intelektualaca, Univerzitetom u Tuzli, Izdavačkom kućom „Vrijeme“ iz Zenice, mnogim intelektualcima, alimima, novinarima. Svjesni smo da to treba podići na viši – insitucionalni nivo.

Organizirati posjetu reisu-l-uleme Bošnjacima i IZ na Kosovu
Na području Prizrena postoji koordinacija bošnjačkih džemata i imama. Koliko ima takvih džemata i na koji bi način Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini mogla pomoći bošnjačkim džematima i imamima na Kosovu?
Bajrami: Na cijelom Kosovu ima oko 50 džemata u kojima se vazi i drži hutba na bosanskom jeziku, odnosno intenzivno koristi literatura iz islamistike na bosanskom jeziku. I neke druge zajednice koriste tu literaturu. Tih džemata je opet najviše u Prizrenu i okolini.
Ono što je bitno istaći jeste da osim džamija u gradovima, po selima same džematlije plaćaju i dogovaraju angažman imama. Imami, dakle, nemaju riješen socijalni status, što je inače slučaj sa gotovo svim imamima na Kosovu po ruralnim sredinama. Većina imama na Kosovu iz bosanskog govornog područja pripada mlađoj generaciji, mnogi od njih su svršenici FIN-a u Sarajevu ili FIS-a u Prištini.
Ono što je još jedna karakterisitka bošnjačkih džemata jeste gotovo redovno održavanje vjeronauke po mektebima koji su prateći objekti uz džamije u ovim naseljima. Literatura na bosannskom jeziku koja se koristi po džamijama i mektebima najvećim dijelom je izdanje Rijaseta IZ u BiH ili Mešihata u Sandžaku.
Ono što bi Islamska zajednica u BiH mogla pomoći Bošnjacima Kosova jeste da ona iznađe mogućnost redovnog slanja literature i periodike na bosanskom jeziku, preko IZ u Republici Kosovo, odnosno njenih odbora po opštinama gdje žive Bošnjaci. To je, da podsjetimo, bila decenijska praksa do unazad desetak godina. Također bi IZ u BiH mogla pomoći tako što će, recimo, i dalje upisivati na FIN-u pokojeg studenta ili postidiplomca Bošnjaka s Kosova na rezervisanim mjestima za regiju i dijasporu.
Mislim da bi bilo veoma dobro da se ponovo reaktivira ideja s početka 2000-tih godina o otvaranju kancelarije Rijaseta IZ u BiH u Prizrenu, a kao dogovoreni „reciprocitet“ bi mogla i IZ Kosova otvoriti takvu kancelariju u Sarajevu. Pored mnogih koristi od tih kancelarija, odnosno predstavnika u njima za nevećinsku bošnjačku zajednicu Kosova, uspostavili bi se prisniji odnosi između islamskih zajednica Bosne i Kosova. Treba poraditi i na organiziranju posjete reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića IZ u Republici Kosovo i ovdašnjim Bošnjacima.

Za kraj smo ostavili jedno pitanje koje je unazad nekoliko mjeseci dosta potreslo bošnjačku javnu scenu na Kosovu, a to je nagovještaj gradnji hidrocentrala na području Župe kod Prizrena. O čemu se ovdje radi?
Bajrami: Zaista su nama te informacije o aplikacijama i planovima nekih „investitora“ za gradnju navodno „mini hidorcentrala“ s proljeća ove godine poremetile sve ostalo. Mještani Župe su se veoma uznemirili u svim naseljima bez obzira na nacionalnost, i oni su listom protiv tih gradnji, pogotovo zbog načina i mjesta na kojima se planira gradnja.
Mi smo jasno i otvoreno stali uz narod i prenijeli njegov stav institucijama i vodećim ljudima u ministarstvima, Vladi, Skupštini, a obavijestili smo i predsjednika Kosova.
Narod je u međuvremenu ispisao peticije protiv gradnje, iz gotovo svih naselja Župe, a i dijaspora Bošnjaka s Kosova se uključila u slučaj jer su i oni veoma zainteresirani za sudbinu svojih naselja i svog vlasništva u njima.
Za sada imamo čvrsto obećanje i od premijera i od predsjednika Skupštine Kosova i od nadležnog ministarstva za zaštitu životne sredine i od Agencije za energetiku da će se ispoštovati volja naroda na terenu.