Admir F. BEGANOVIĆ: Bajram '93. Ja negdje u bosanskim planinama. Preko nišana puške ne vidim dušmana, vidim majku raširenih dlanova sa dovom na usnama, vidim Begovu džamiju i, kao da čujem ezan. Mirno je. Negdje se bajramuje, negdje šenluči, negdje se krade, negdje se ratuje... I, kao najljepši đulistan, vidjeh dugu....i pomislih da je sloboda na njenom drugom kraju... Pamtim...

Bajrami u mojoj Bosni oduvijek su imali ono „nešto“, ono posebno, ono unikatno. Sa oca na sina, sa koljena na koljeno, od obraza do obraza, prenosio se adet bajramskih običaja. Mirisale su avlije, osmijeh sa lica silazio nije. Pamtim...

Doleti u sjećanje Džemo. Tada momak, ja dijete. Mnogi ga se bojali, na njegovom tijelu pedesetak tetovaža, ribao hapsane širom Evrope, bihuzurio policije svijeta ali na komšiluk uvijek pazio, bio čestit. Sjećam se jednog Bajrama, otac mu Hilmo otišao na hadž. Ispratile ga komšije, dedo Hilmija ozaren srećom a Džemo šutljiv, miran. Nazove selam, pita za zdravlje i...šuti. Moja mati priča sa komšinicama a ja gledam u Džemine tetovaže. Njemu to očigledno bilo simpatično pa me uze u krilo, dade mi bajramluk i poče objašnjavati.

Nemoj nikada uraditi ovo što sam ja uradio. Nije to lijepo. Skontaćeš jednog dana i sjetićes me se. Pamti. Vidi, ovo ovdje je ime moje prve cure, ovo je datum kada sam otišao u armiju, ovo ovdje je ime mog babe, a ovo je džamija, ovo ovdje je duga...
Šta je duga?- upitah ga.

Nećeš me možda shvatiti ali ovako to izgleda. Kada si sam, kada si zatvoren u nekoj sobi i ne možeš izaći a kroz sitan prozor vidiš nebo i dugu na njemu, ta duga na nebu čini ti se kao sreća. Vidiš majku, vidiš babu, vidiš sva kajanja i grijehe i sevape. Hoćeš da je dohvatiš, da ugrabiš tu sreću ali ne možeš. Moja sreća je na drugom kraju duge. Daleko, predaleko.
Pamtim...

Ovu priču pričao je, svakog Bajrama ako bi ga vidio, desetak godina. Pred agresiju žena mu rodila sina. To je bio zadnji Bajram kada ga vidjeh.
Da mi je dočekat da sinu pričam o životu i da ga naučim da bude k'o moj Hilmo. Al' bojim se da ću platiti skup ceh.
Nije dočekao...snajper sa Grbavice skratio je njegov put ka drugom kraju duge.
Pamtim...
Bajram '93.
Ja negdje u bosanskim planinama. Preko nišana puške ne vidim dušmana, vidim majku raširenih dlanova sa dovom na usnama, vidim Begovu džamiju i, kao da čujem ezan. Mirno je. Negdje se bajramuje, negdje šenluči, negdje se krade, negdje se ratuje...
I, kao najljepši đulistan, vidjeh dugu....i pomislih da je sloboda na njenom drugom kraju...
Pamtim...
Bajram 2007.
Pored svježeg majčinog mezara, nakon molitve, osjetih kapi kiše. Podigoh pogled, a duga obasjana suncem kao da me zove. Eh, dug je put ka njenom drugom kraju...

...

Duga je duga....
Nije to samo meteorološka pojava, nije to samo predivni luk na horizontu...
I sreća i sjeta, nedostižna tajna mašte...
Nekada sam mislio da vrijeme prolazi ali sada znam da ja prolazim u vremenu. I sa dugom i bez nje.
Željeli su da mi Bosnu potisnu na drugi kraj duge ali im je ta želja maksuz odbijena. Od Jednog, Jedinog.
Odoh metnuti osmijeh na lice, otvoriti u srcu sve slavine sreće, nek' poteče...
Bajram je.