IBRAHIM ČIKIĆ: Istina i danas u Sandžaku ima vjerski, politički i nacionalno svjesnih Bošnjaka poput braće Mahmutovića koje zaista istinski zbližava bratska ljubav a ne interes i profit. Takvoj braći su roditelji u amanet i nasljedstvo ostavili kao imperativ bratsku ljubav i pokvarene “računaljke” (interes) bez žica i kuglica. Zato se takvi vitezovi Sandžaka vesele bratovom uspjehu i preziru one koji se zarad privilegija i interesa odriču brata.

Iako sam ranije najavio da će u sljedećoj Duši Sandžaka biti govora o lokacijama i mezarjima Kolašina zbog vremenskih prilika a kasnije nekih tehničkih poteškoća obrađivanje te teme ostavit ću za neku sljedeću priliku. Iako sam bio riješio da se ne oglašavam dok ne odradim Kolašin Ramiz Bajrović za mjesec Ramazana predloži da ne bi bilo loše da se osvježi sjećanje na braću Mahmutović.

„Ibrahime u Potpećima u dva zaseoka nedaleko jedno od drugog živjela su dva brata Mahmutović. Iako su živjeli u posebnom kućama sva pokretna i nepokretna imovina kojom su raspolagali bila je zajednička. Majka je živila sa mlađim sinom u zaseoku Rašnovići a stariji u Kamenjače. Godinama su braća skupa obrađivali zemlju i njivili stoku sve dok im jednoga dana majka ne predloži:
„Djeco moja, voljela bih dok sam ja živa da podijelite imovinu da majka tu brigu skine sa srca. Godine pritisle moram mrijeti pa završite to za moga života.“

Sinovi iznenađeni prijedlogom teška srca prihvatili su prijedlog jer se kod njih slušala majčina riječ. Već sljedećeg dana mlađi brat ode kod starijeg sa namjerom da podijele imanje i stoku. Majka je ostala kući brinući da se njeni sinovi slučajno nešto ne zamjere u toj podjeli. U zebnji i isčekivanju prođe joj dan dođe i akšam ali od sina ni habera. Tek iza jacijskog vakta izbi a majka prije nego i selam nazva sa vrata zabrinuto upita sina šta je razlog njegovog kašnjenja i jesu li se podijelili?

Bogami nismo majko, veselo joj sin odgovori i ode na spavanje. Sjutradan opet ode kod starijeg brata i opet ostade do kasno u noć i opet ništa od podjele ne bi. Tako bi i sjutradan i narednih par dana.

Majka je počela da brine jer nije znala o čemu se radi. Tek osmi dan kada se kasno iza jacije mlađi sin vrati kući na majčino zabrinuto pitanje tužno saopšti:
„Vala majko jesmo, podijelili smo se i zemlju i stoku i sve...“
Hvala Bogu neka ste to završili veselo će majka pa onako uzgred upita sina:
„Bogati sine kome pripade sedlanik Alat?“
„Valahi majko meni pripade.“

Majka malo pošuta i reče: „Vala sine nisi mu trebao dirati konja. On je stariji brat od tebe a i naučio je na konja. Al' eto bilo bilo.“

Mlađem sinu nakon ovih riječi nije mnogo trebalo. Majkina izjava ga je jako pogodila i čitavu noć se nije smirio. Jedva je dočekao sabah. Nakon namaza pohitao je u štalu izveo je konja iz štale i uputio se starijem bratu. Kada je stigao do kuće uveo je konja pravo u bratovu štalu. Razmišljao je kako da započne priču sa starijim bratom kako da mu vrati konja a da ga ne povrijedi. Imali su i jednog vola Galonju koji je bio bolestan. Sa njim nisu mogli ništa raditi a nisu ga mogli ni prodati, čak ga nisu mogli ni zaklati jer je bio izuzetno mršav. Držali su ga samo da se vodi na broju. Kada je ušao kod starijeg brata uz kahvu mlađi započe razgovor:

„Znaš šta je brate moj? Bolji je Galonja od pet Alata. Ja sam se pokajao i neću konja ja hoću vola,“ čuvši ove riječi stariji brat se iznenadi jer je dobro znao da Galonja ne vrijedi ničemu. Dugo su se braća međusobno ubjeđivala čvrsto stojeći na svojim stavovima i čuvajući jedan drugog. Na kraju mlađi brat reče: „Ja Bogami bez Galonje kući ne idem a ti eno ti Alata u štali i radi sa njim što ti je darago.“ Kada je stariji brat vidio tako čvrst stav slegnuo je ramenima i teškog srca prihvatio takvu soluciju. Tek se tada saznalo i vidjelo zašto je dioba braće Mahmutović toliko dugo trajala. Svih tih sedam osam dana koliko su dijelili imovinu čuvali su se da jedan drugog ne oštete. I jedan i drugi su nastojali da svom bratu dadnu bolju bašču, livadu, vrt, kravu...



***
Nažalost, čukun unuk braće Mahmutović insan od preko sedamdeset godina po prvi put je od Ramiza čuo ovu predaju. Zaborav je rak rana Bošnjaka i to je jedan u nizu uzroka brojnih nedaća.
Za razliku od braće Mahmutović današnju braću sud dijeli. Mnogo li je mukom stečenog roditeljskog mala nasljednicima “pojelo” advokatski i sudski troškovi. Živimo u vremenu kada se brat raduje bratovoj nesreći. Bože sačuvaj. Znam u svim vremenima je bilo braće poput Jusufove ali to su gledajući sa historijskog aspekta ekstremni slučajevi. Danas su međubratski sukobi svakodnevna pojava.

Teška ekonomska situacija i devalviranje moralnih vrijednosti doveli su do toga da određena plemena i bratstva svjesno glume “ljubav” a u stvarnosti ne mogu se očima vidjeti. Klasični marketing i najprimitivniji stepen licemjerstva i obmane javnosti.

Šta reći o likovima koji izmisle razlog da se “posvađaju” sa bratom koji se nalazi u stanju potrebitosti? Poznajem mentalne sklopove koji godinama ne govore sa vlastitim bratom a pomirili su se sa katilom koji im je u saobraćajnoj nesreći mrtav pijan ubio oca iste večeri i oslobodili ga svake krivičnoprvne odgovornosti?! Tajne službe vješto koriste ovakve i slične situacije za satanizaciju svjesnih i nepotkupljivih članova određenih porodica koji po njihovoj procjeni predstaljaju opasnost aktuelnom režimu i ciljano razbijaju porodice i bratstva na “loše” i “dobre” momke. Sitnim privilegijama vlast kupuje srca “dobrih” momaka i na taj način po kapilarnom sistemu izgrađuju stabilno biračko tijelo.

Istina i danas u Sandžaku ima vjerski, politički i nacionalno svjesnih Bošnjaka poput braće Mahmutovića koje zaista istinski zbližava bratska ljubav a ne interes i profit. Takvoj braći su roditelji u amanet i nasljedstvo ostavili kao imperativ bratsku ljubav i pokvarene “računaljke” (interes) bez žica i kuglica. Zato se takvi vitezovi Sandžaka vesele bratovom uspjehu i preziru one koji se zarad privilegija i interesa odriču brata.

Molim Uzvišenog Gospodara da u ovom blagoslovljenom mjesecu pokvari “digitrone” i ostrani iz srca oholost i zavist između braće, poveća bratsku ljubav i uputi nas na pravi put. Amin.