Admir F. BEGANOVIĆ: Eh, koliko sam patika poderao po Rondou, Musali, Cernici, Lukama, Bulevaru, Balinovcu,--- na Kantarevcu uživao u svirci „Crvene jabuke“, na Starom gledao letače i svog Ziju Okca i bracu Fink, i Emira - lava među lastama... stajao pred spomenikom Šantića i kao srednjoškolac pokušavao ga pitati da li je ikad u sebi smirio onu ljubav prema Emini, kakva pjesma Bože dragi, behar među pjesmama.

Sjedim kod Jašarevića, Marije i Fuada. Kum sam njihovoj djeci, Omaru i Timonu. Dok nam Anja Manja (kako djeca nazivaju Mariju pa i meni prešlo u naviku) donosi, samo Bog dragi zna koji put, kafu i nes, dok ona dva mala bandita jašu po meni, tegle me, vuku, razvaljuju, pričam sa Fudom (mislim pokušavam pričati) krajem oka na ekranu televizora uhvatih sliku Mostara. Opet ista, stara priča - dva su dijela, neko neće ili ne želi ili ne može zajedno da živi... Bošnjaci i Hrvati. A Neretva teče..... Radobolja teče...

Kad pričam ovim novim generacijama o nekadašnjem životu imam osjećaj da su i oni, mada ne pamte, postali jugonostalgičari. Možda je „jugonostalgija“ sada gruba riječ ali ne mogu se a da ne napišem da sam imao sretno djetinjstvo i mladost. A sada gledam ovu omladinu i nešto mi ih žao. Samo oko tehnike, mobitela, nema više igrališta, šetališta, poštene tuče...samo strah od „drugog“ i nada u bolje sutra.

Eh, koliko sam patika poderao po Rondou, Musali, Cernici, Lukama, Bulevaru, Balinovcu,--- na Kantarevcu uživao u svirci „Crvene jabuke“, na Starom gledao letače i svog Ziju Okca i bracu Fink, i Emira - lava među lastama... stajao pred spomenikom Šantića i kao srednjoškolac pokušavao ga pitati da li je ikad u sebi smirio onu ljubav prema Emini, kakva pjesma Bože dragi, behar među pjesmama. Evidentno je kognitivno propadanje naših političara. Tako sam mislio nekad, ali sada znam da su rašcupali i Bosnu i Hercegovinu, sada znam da sam ratovao ne protiv ljudi već za fotelje. Dušman ostaje dušman to znam ali isto tako znam da četnik nije kročio čizmom u moje Sarajevo a sve radnje opuhane.

U ime nekih starih, dobrih vremena sa nebeskih poljana u sjećanje mi stiže Junuz. Juka je bio sarajevski mangup, sin zlatara, imao para „koliko zine“ ali iz čiste zajebancije znao je na utakmicama „Želje“ i „Sarajeva“ prodavati kuhani kukuruz, slatkiše, košpice...

Pa bi zaredao malo na „našem“ malo na „šatrovačkom“.
- Hajmo narode, kuhani kukurus, haniku ruskuku. Namjerno je izbacio zadnje slovo „Z“ a ubacio „S“ iz, samo njemu znanih razloga.
Upitah ga jednom što „čapri šatro“ a on mi veli:
- „Malo zbog papaka što ne kontaju ništa“.

Podijeliše zvanično moju Bosnu, i taj predivni Mostar. Davno, prije prvog metka. Ostalo je legenda i ubleha, „prodavanje magle“ narodu, tenzije pred izbore i lažni driblinzi. Ktitori zla su budni.
Gledam Anju Manju i Fuada i onu djecu. Pitam se tiho kakva budućnost čeka Omija i Timija.
Znam da je Gospodar Milostiv.

A moj dobri Juka...sigurno bi, kada bi čuo ove političare što podijeliše ovu divnu zemlju, uz onaj mangupski osmijeh šmekerski rekao:

-„Ma de ba, pusti priču, probaj jedan haniku ruskuku“.

A ja....
Ja bi otišao pod onaj svoj kesten sa kesom klikera i značkom „Želje“ i ne sanjajući da ću jednog dana savjetovati novim klincima da traže odštetu od današnjih političara što žive u ovakvoj državi.
Možeš ti pajdo staviti ograde, ali ne možeš srce podijeliti - ETO...