Ibrahim ČIKIĆ: Kriv sam što sam odbio saradnju sa zločincima i što neću da kao i svi ostali zaboravim zločince i zločin! Nepristajanje na saradnju sa zločiniteljima, na šutnju, na zaborav, ili kako se to danas kaže na „nagodbu“ sa tužilaštvom, bio je i ostao jedini moj izbor, jer kao vjerujući čovjek pravdu vidim kao koncept moralnog postupanja uz stalni napor da se čini ono što je jedino ispravno Dvadesetdvije godine poslije pomenutih događaja saborci zločinca Miloševića i dalje čuče u istim rovovima i čekaju sljedeću priliku. Niko nije odgovarao za policijsku akciju Lim. Davno se raspala i žabljačka Jugoslavija na Srbiju i Crnu Goru.

U jeku agresije i genocida na Republiku Bosnu i Hercegovinu 25. januara 1994. godine, masovnim hapšenjem članova i simpatizera Stranke demokratske akcije (SDA) u spektakularnoj policijskoj akciji „Lim“, Savezna Republika Jugoslavija (SRJ), prema istraživanjima eksperata za ratne zločine, započinje genocid nad Bošnjacima Sandžaka. Odluka je donešena nekoliko mjeseci ranije u Kraljevu na Vrhovnom Savjetu Odbrane (VSO), čitaj udruženoj zločinačkoj organizaciji Miloševićevog SPS i Đukanovićevog DPS uz saglasnost stalnih članova: Zoran Lilić, predsjednik SRJ, Slobodan Milošević, predsjednik Srbije, Momir Bulatović, predsjednik Crne Gore, Radoje Kontić, premijer SRJ, Nikola Šainović, premijer Srbije, Milo Đukanović, premijer Crne Gore, Života Panić, načelnik general štaba vojske SRJ, Pavle Bulatović, ministar odbrane SRJ. Sastanku su prisustvovali: Filip Vujanović, ministar pravde Crne Gore, Svetozar Marović, predsjednik parlamenta Crne Gore, Radmilo Bogdanović, ministar policije Srbije, Nikola Pejaković, ministar policije Crne Gore i Boško Bojović, jedan od glavnih izvođača “radova” za vrijeme deportacija bosanskih izbjeglica i mučitelja čelnika SDA.

Sve je počelo hapšenjem, sada rahmetli, Omera Omerovića. Uhapsili su ga ispred vlastite kuće dok je radio na popravci kamiona kako bi prehranio mnogočlanu porodicu. Bivši portir „Imaka” i velikosrbin Zoran Lazović uz pomoć zločinaca Radovana Karadžića i crnogorske specijalne policije, naočigled porodice, hapsi Omera i odvodi ga u nepoznatom pravcu. Danima se nije znalo gdje se nalazi. Za to vrijeme gradom su kružile strašne priče o njegovom hapšenju da bi se na kraju čulo kako je nađen mrtav na šinama pruge Beograd - Bar... Poslije Omera u vremenu od 25-27. januara uhapšeno je kompletno rukovodstvo jedne parlamentarne stranke. Prema zvaničnim podacima Helsinškog komiteta za zaštitu ljudskih prava Sandžaka, samo u prvih šest mjeseci 1994. godine 13 500 Bošnjaka je prošlo kroz, do tada po brutalnosti neviđenu, policijsku torturu što je imalo za posljedicu i trajni odlazak 100 000 ljudi sa ovih prostora u imigraciju!

Ratnohuškački novinari, udarne medijske pesnice i perjanice DPS-a Emilo Labudović i Perica Đaković hapšenja čelnika SDA koriste za širenje straha među pravoslavnim stanovništvom, dodatnu polarizaciju društva i satanizaciju Bošnjaka. Tih dana su kolone srpsko-crnogorskih „oslobodioca“, organizirano uz punu podršku vlasti, pohitali u pomoć Radovanu Karadžiću. Doprinos genocidu i etničkom čišćenju dalo je i crnogorsko pravosuđe u vidu političkog sudskog procesa članovima SDA. Tako je svestrani udarnik režima, Viši tužilac Milan Radović pred Višim sudom u Bijelom Polju 27. jula 1994. godine podigao optužnicu protiv Rasima Šahmana, Erdžana Fetahovića, Omera Omerovića, Mevludina Kasumovića, Rifata Veskovića, Haruna Hadžića, Hakije Muratovića, Isata Skenderovića, Umera Hadžića, Šefketa Brkovića, Avda Ciguljina, Rizaha Burnazovića, Sabaheta Spahića, Ibrahima Čikića, Esada Omerovića, Huseina Smakića, Dževada Begovića, Seada Bibuljice, Seada Pućurice, Senada Pućurice i Šefćeta Bošnjaka, stavljajući nam na teret da smo: “… od aprila 1991. godine do januara 1994. „u Rožajama, Bijelom Polju, Pljevljima i drugim mjestima uz upotrebu sile i protivustavnim putem, planirali da od dijela teritorije Savezne Republike Jugoslavije stvarimo samostalnu državu „Sandžak”, koju bi sačinjavala područja opština: Plav, Rožaje, Berane, Andrijevica, Bijelo Polje, Pljevlja, Novi Pazar, Sjenica, Tutin, Prijepolje, Nova Varoš i Priboj, pripremali izvršenje krivičnog djela, ugrožavanje teritorijalne cjeline iz čl. 116. st. 1. KZ Savezne Republike Jugoslavije, na način što smo, izvršavajući odluke ilegalnog tzv. ‘Muslimanskog nacionalnog vijeća Sandžaka’, sa sjedištem u Novom Pazaru i naloge predsjednika vijeća Sulejmana Ugljanina,..”
Epilog najsramnijeg dijela novije crnogorske historije okončan je osuđujućom presudom Višeg suda u Bijelom Polju na 98 godina stroge robije. Poslije dvije godine robijanja predsjednik Crne Gore Momir Bulatović “aktom o pomilovanju” oslobađa nas daljnjeg izdržavanja kazne. Zavjesa pada. Nastupa period zaborava i šutnje.

Jedino se i danas dvadesetidvije godine poslije pomenutih događaja i dalje progoni i sudi Ibrahimu Čikiću. Naime ja sam zbog dokumentarne knjige Gdje sunce ne grije u kojoj sam u najblažoj formi opisao djelić torture kroz koju sam prošao tokom policijske akcije Lim, osuđen na 5500 eura odštete plus kamata na ime duševnih bolova, navodno nanijetih upravniku i zatvorskom ljekaru bjelopoljskog logora!

Kriv sam što sam odbio saradnju sa zločincima i što neću da kao i svi ostali zaboravim zločince i zločin! Nepristajanje na saradnju sa zločiniteljima, na šutnju, na zaborav, ili kako se to danas kaže na „nagodbu“ sa tužilaštvom, bio je i ostao jedini moj izbor, jer kao vjerujući čovjek pravdu vidim kao koncept moralnog postupanja uz stalni napor da se čini ono što je jedino ispravno
Dvadesetdvije godine poslije pomenutih događaja saborci zločinca Miloševića i dalje čuče u istim rovovima i čekaju sljedeću priliku. Niko nije odgovarao za policijsku akciju Lim. Davno se raspala i žabljačka Jugoslavija na Srbiju i Crnu Goru.

Oni koji su zajedno samnom sjedili na optuženičkoj klupi i „nagodili“ se, na bilo koji način te tako prigrabili ministarske kabinete, nacionalne penzije i slično iako su godinama najavljivali izdavanje knjiga samo su učvrstili i bez toga, moje jasno ubjeđenje da činim ispravnu stvar. Iako mi je nuđeno daleke 1994. da napravim “nagodbu” sa tužilaštvom, svjesno sam izabrao torturu u Foči i zatvor jer nisam mogao sebe zamisliti kao hodajućeg mrtvaca i saradnika zločinačkog režima i službe bezbijednosti.

Upravo na instituciji “nagodbe” možemo uočiti potpunu istovjetnost društvenih prilika i vrijednosti 90-tih i danas. Potpuno planski kroz sistem policijske kontrole u interesu partijskih vođa, sprovodi se teror prema iskazanim ili proizvoljno odabranim protivnicima tzv unutrašnjim neprijateljima. Najveći dio njih se baš kroz nagodbu prevede na stranu režima - vlasti a u stvarnosti vlasti postižu i stanje ugroženosti države - društva koje im odgovara da bi mogle tvrditi kako niko osim njih ne može voditi zemlju.

E, upravo su ovo suštinski razlozi zašto ja neću da zaboravim zločince i zločin. Prozivat ću ih čak i poslije smrti knjigom Gdje sunce ne grije, radi generacija koje dolaze. Zato vam gospodo koji ste skupa samnom bili na optuženičkoj klupi javno postavljam pitanje i očekujem odgovor:
“Koji su razlozi vaše šutnje i neobjavljivanja najavljenih knjiga? Da li bi Ibrahim Čikić bio osuđen da ste vi i još poneko od trinaestipo hiljada ljudi javno progovorili o zlu i patnji kroz koju ste ni krivi ni dužni morali proći?”

Gospodo Bošnjaci, stradalnici i svi ostali koji sebe smatrate političkim i vjerskim “vođama” bošnjačkog naroda zapamtite za sva vremena da je 25. januar 1994. dan početka genocida nad Bošnjacima Sandžaka. Zato vas pozivam da učinite sve što je u vašoj moći da 25. januar sačuvate od zaborava kao Dan sjećanja na sve bošnjačke stradalnike kako se zlo iz prošlosti nikada ne bi ponovilo u budućnosti. Radi budućih naraštaja i trajnog mira, skupa progonimo ratne zločince. Šutnja žrtve i višedecenijska vladavina jednog režima su generator budućih zločina.