Ibrahim KAJAN: Danas u Mostaru, najjadnijem gradu jadne naše države, zasigurno ima desetak milijunera. Kad ste čuli da je neko od njih obradovao svoj narod podižući joj – obični kokošinjac! Kad ste čuli da je neki entitetski, neki državni politički barun koji će umrijeti proklet od naroda – ikada „od pljačke novac očistio“ pa darovao našim nesretnim, našim nezaposlenim, našim starim, našim bolesnim, našim upropaštenim ljudima koji lutaju od nemila do nedraga, drhteći cijele noći od straha da im pomoć niotkud neće doći.

Već je tridesetih godina 20. stoljeća jedna, u Hercegovini znamenita historijska osoba, dobrano poprimila obrise legende. Raspadom K.und K. Monarhije, o toj osobi više niko iz političkog života, ni prve ni druge Jugosavije, nije htio čuti ni riječi! O njemu se nisu pisali prigodni članci, nisu se slavile godišnjice, niko – kao ni potpisnik ovih redova – nije znao ni gdje se toj pregaženoj „političkoj pojavi“ nalazi najobičniji ljudski grob. Tako je tekla nijema službena historija, od godine 1918., kad je taj čovjek izbrisan sa spiska postojećih, do početka rata 1992.

Narod ga je, neovisno od „službenog stava“ zločeste „šutnji o njemu“, za cijelo vrijeme spominjao: pričali su njege neumrle dosjetke, njegove liskaluke, pokazivali svojoj djeci mostarske vile i palače „iz onog vakta“ pripisane njegovom imenu, i jednu mu je sevdalinku narod ispjevao. A koga sevdalinka spomene, on je narodni miljenik. O njemu smo mislili kao figuri iz predaje, a ne čovjeku iz žive historije.

Dođe rat i podiže se prst historije iz zasjede: pokaza „zabranjeni“ grob Mustafe Mujage Komadine, u sred središtva Mostara! Kako je jako političko sljepilo i politička „zabrana“: svi su se pravili da mezar Mujagin ne vide!

Dođe nam do ruku zapisnik (ondašnjeg pravopisa) prve sjednice Općinskog vijeća Mostara od 17. marta 1910., kojom je Mujaga predsjedavao. Pri kraju svog impresivnog programskog izlaganja, započeo je „drugu priču“ koja je sve pristune ostavila bez daha:

Halil Salčin: Portet Mujage Komadine

„(…) Moj početni rad, hoću da proslavim sljedećim dobrim djelima: Evo gospodo pred Vama obećajem, da poklanjam svotu po 200 K, u Mostaru bez razlike vjeroispovijesti sljedećim društvima: I. /Prosvjetno društvo „Gajret“, II. / Musl. čit. i dobrotvorno društvo /kiraethana/, III. / Muslim. zant. udruženje „Ittihad“, IV. / Musl. Akad. Društvo „Zvijezda“ u Beču, V./ Srpskom gjačkom potpornom društvu „Prosvjeta“, VI./ srps. zanat. udruženju, VII./ srps. Pjev. Društvu „Gusle“, VIII./ Hrv. Glazbeno pjevačkom društvu „Hrvoje“, IX./ Hrv. Potpornom društvu „Hrvoje“, X./ Hrv. Nar. Zajednici, XI./ Gospojinskom dobrotvornom društvu, te svotu od 250 K, Mualimskom društvu.

Obzirom na sve to veće umnožavanje sirotinje Muslimanskog milleta i misleći o tome kako da doskočim toj nevolji odlučio sam da bi najzgodniji način bio da se osnuje sirotište čime bi se moglo dokučiti nevolji a i uputiti na pravi put mnogu našu sirotinju i u tu svrhu gospodo obećajem Vam, da ću u Cernici pokloniti zemljište od 1000 m2 na istom sagraditi dvokatnicu s podrumom, a uz istu pokrajnu kuću, koja će sadržavati kuhinju i blagovaonicu.

Obećajem Vam, da ću to sirotište i pokrajnu zgradu odmah početi graditi, čitav potrebni namještaj kao krevete i ostalo za kuhinju s cijelim pripadajućim pokućstvom opskrbiti, i ako tu gradnju kuće još u ovoj godini svršim – onda ću je i do godine uzdržavati brašnom, mesom i drugim potrebama.
Za temeljnu glavnicu poklanjam svoje dionice što ih imadem u Mus. Trg. Udruženju 300 na broju po 50 K, to jest 15.000 K, a zatim svu svoju plaću što mi je ovo vijeće bude odredilo.

Ujedno osjećajući potrebu da se našem ženskom naraštaju koje nema nikakove prosvjetne inštitucije osnuje kakova škola, odlučio sam se, i obećajam Vam da ću u tu svrhu dati svotu od 4-5000 K, da se podigne zgrada, u Brankovcu, za ženski Musl. Mektjeb, a nadam se da će me i u ovom pomoći ostala braća Muslimani a ja ću ne bude li ta svota dostatna žrtvovati još i veću svotu.
Ovo Vam dajem na znanje, i ponovno Vas svesrdni pozdravljam!

Danas u Mostaru, najjadnijem gradu jadne naše države, zasigurno ima desetak milijunera. Kad ste čuli da je neko od njih obradovao svoj narod podižući joj – obični kokošinjac! Kad ste čuli da je neki entitetski, neki državni politički barun koji će umrijeti proklet od naroda – ikada „od pljačke novac očistio“ pa darovao našim nesretnim, našim nezaposlenim, našim starim, našim bolesnim, našim upropaštenim ljudima koji lutaju od nemila do nedraga, drhteći cijele noći od straha da im pomoć niotkud neće doći.