Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Kolumne

Harun Hadžić - predsjednik SDA CG
OTVORENO PISMO IBRAHIMU ČIKIĆU “GLAVNOM SNAJPERISTI SDA CRNE GORE”
Autor: Dr. Harun Hadžić
Objavljeno: 23. November 2014. 16:11:58

Harun HADZIĆ: Pitam te - od koga očekuješ podršku i solidarisanje? Zar od onih koji su zbog ličnih, interesa podijelili svoj narod, obezličili svoju duhovnost, oskrnavili svoju džamiju, mahalu, bratstvo, zaposjeli pozicije u vlasti, koje ne zaslužuju? Od onih koji su zavadili rođenu braću, koji su posijali mržnju? Od onih koji do gađenja klevetaju i blate jedni druge, lažu, manipulišu i narodu pričaju šarene laže? Od onih koji nemaju hrabrosti da pođu u čuvenu pljevaljsku gimnaziju i da tamo, na “mjestu zločina” obilježe godišnjicu ZAVNOSA? Zar oni nekom mogu pružiti ruku spasa? Ne, ne, moj Ibro, bolje da te oni ne podržavaju.


Dragi Ibrahime,
Pišem ti kao predsjednik SDA Crne Gore. Neko će reći - zar tek sad, nakon više od dvadeset godina. Pa, da, zašto da ne sad. Ovo “sad” je jedno permanentno trajanje. Obzirom na relativnost vremena dvije decenije su zanemarljiva vremenska činjenica.

Moj Ibro, godišnjica zločina u Šahovićima ne bi bila potpuna da nije bilo najnovije presude koja ti je izrečena. Džaba isprazne priče o genocidima ako ne bi bilo bezbroj potvrda koje se događaju s vremena na vrijeme, kao ovjera jedne trajuće stvarnosti. Nisi ti žrtva, moj Ibro, nego samo jedan od ko zna koliko živih dokaza jednog zlog vremena, jednog moralnog, pravnog i ljudskog posrnuća. Ti igraš jednu zasluženu pozitivnu rolu u jednom sukobu vrijednosnih sistema, što je častan čin. Šta znači par hiljada eura naspram “svjedoka vremena”. Šta znači par desetina godina robije, koje smo odležali, ako su one samo još ko zna koja po redu potvrda jedne istorijske istine. Zato ne prihvataj imidž žrtve. To bi u našem slučaju bilo previše minorno i mizerno. Mnogo je jače biti simbol, biti empirija. Ti, u stvari, ispisuješ samo još jednu od mnogih knjiga o jednom narodu, koji je kroz svoju istoriju bio ta stvarna žrtva.

Pitam te - od koga očekuješ podršku i solidarisanje? Zar od onih koji su zbog ličnih, interesa podijelili svoj narod, obezličili svoju duhovnost, oskrnavili svoju džamiju, mahalu, bratstvo, zaposjeli pozicije u vlasti, koje ne zaslužuju? Od onih koji su zavadili rođenu braću, koji su posijali mržnju? Od onih koji do gađenja klevetaju i blate jedni druge, lažu, manipulišu i narodu pričaju šarene laže? Od onih koji nemaju hrabrosti da pođu u čuvenu pljevaljsku gimnaziju i da tamo, na “mjestu zločina” obilježe godišnjicu ZAVNOSA? Zar oni nekom mogu pružiti ruku spasa? Ne, ne, moj Ibro, bolje da te oni ne podržavaju.

Naravno, moj Ibrane, ne smijemo zaboraviti, da ima mnogo onih koji ti ništa ne mogu pomoći, a, kad bi mogli, bi sigurno. Što se, pak, mene lično tiče - bolje ti je da te ni ja ne pomažem i ne podržavam. Pogotovo javno. Zbog dosuđene krivice. Zato, koga sam god ja u posljednjih dvadesetak godina podržao, pomogao, pohvalio, taj je, moj Ibrane, mačka za rep povukao. Zato se plašim da tebi i ovo moje pismo mnogo više ne odmogne nego pomogne.

No, i pored svega, moj Ibrane, moraš znati da tvoja bitka nije samo tvoja, bez obzira na nesolidarisanje naših “legitimnih i autentičnih predstavnika”, i da ona ne može biti izgubljena. Ne samo zbog Strazbura, nego zbog vedra čela i bijela obraza. Naravno da pri tome ne smijemo zaboraviti da ima još mnogo, mnogo drugih dobrih lljudi. “Svih vjera i nacija”. Navodim ti jedan primjer - kad sam, onda, ja pisao svoju ispovijest, slučajno primijetim u “MONITORU” od 26. januara 1996.godine, poslao mi poruku Danilo Burzan, dugogodišnji urednik Radio Titograda. Jedna ljudska veličina. A samo smo se jednom u životu sreli i to polu-službeno 1990.godine, za vrijeme predizborne promocije SDA na radiu. On mi, pod naslovom Izvinjenje Harunu Hadžiću, piše:

- “Potresna ispovijest gospodina Haruna Hadžića, koju objavljujete u vašem listu, nije samo onespokojavajuća ilustracija bezumnosti ponašanja pripadnika crnogorske policije, već i drastično upozorenje za besanicu. Čitam i razmišljam da li se radi o scenariju za film o najcrnjim detaljima iz vremena nacizma, ili se to stvarno moglo desiti? Očito, dileme više nema.
Ono što mi najprije pada na pamet jeste: gospodine Harune Hadžiću, Vama i svima koji su na sličan način iskusili necivilizacijske metode rada crnogorske (?) policije, mogu samo da izrazim najdublje izvinjenje. Ako je među onima koji su tako nesojski na Vama „trenirali strogoću“ bilo jednog jedinog Crnogorca, onda je takvo bacanje u blato crnogorskog čojstva nešto čega će se za navijek stidjeti svi normalni crnogorci“.


Nisam mu, moj Ibrane, ništa odgovorio. Niti mu se zahvalio. Plašio sam se da ne umanjim veličinu i vrijednost tih iskrenih riječi. I, evo, prvi put, nakon toliko godina, sada to činim – veliko ti hvala Danilo.

A dok sam boravio u zatvorskoj samici, zamisli moj Ibrane, dobih inspiraciju da pišem pjesme, i to, gle čuda, o Sandžaku. Ha, ha, ha... Oni mene strapali u zatvor zbog Sandžaka a ja se veselim i pišem pjesme baš o Sandžaku. „Iz inata“. E, to ti je, moj Ibrane, moja formula za opstanak.

No, moj Ibrane, imao sam ti velikih problema, potroših olovku koju mi prije toga bijaše doturio Erdžan Fetahović, pa bi me često uzmi nemir i muka - kako da zapišem misao koja mi dođe. Ali, uvijek je u nesreći i sreća. Tih dana uhapsiše neku Ruskinju, Svetlanu, zbog trafikinga, i smjestiše je do moje ćelije. Skupim ti hrabrost jednog dana pa, dok je Svetlana prolazila ispred vrata moje ćelije, a nakon što sam puni sahat vremena sastavljao jednu rečenicu na ruskom, dobacim joj kroz špijunku – „Svetlana pažalujsta, jest li u tebja karandaš“. Nisam siguran da li sam to sve tačno izgovorio. Znaš, moj Ibrane - ono naše skromno osnovnoškolsko poznavanje ruskog. Ali, šta je tu je, parola je snađi se. Kad, sutradan, čaraknu špijunka na mojim vratima i u ćeliju mi upade olovka. „Spasiba Svetlana“. Kakva zatvorska solidarnost. Eto, ko bi reko – da i jedna Ruskinja dadne značajan doprinos razvoju ideje Sandzaka. A da su je upecali gore bi prošla nego za trafiking. I, tako ti, moj Ibrane, nastade moja pjesma o Sandžaku. Zainat. Evo ti je šaljem da te malo orazonodim. Nije neki umjetnički domet, ali ipak jeste pjesma, nije žalopojka. Drugo ti ništa ne mogu pomoć, moj Ibrane.

SANDŽAKU
Sve su želje umrle u meni
osim jedne s kojom i sad živim
da posadim jedan cvijet u stijeni
da ga gledam i da mu se divim.

Taj bih cvijet samo tebi dao
i rekao volim te do neba
inače ga ne bih ni ubrao
jer bez tebe ni on mi ne treba.
Tebe volim još od školskih dana
od kad spoznah tvoje drago ime,
zbog tebe sam dopao zindana
da li ćeš me prekoriti time.

Još od tada ti znaš cvijeće moje
i znaš želju što u srcu tajim
moje cvijeće ima plave boje
za tebe ga i čuvam i gajim.



Harun Hadžić, 2000.godine, ispred table u krugu Hitlerovog konc-logora “Dahau” u Minhenu, Njemačka, na kojoj je ispisana poruka “Nikad više” (što znači nikad više konc-logori, nikad više rat, nikad više nacizam, nikad više fašizam, nikad više mučenja, montirana suđenja, policijske torture, progoni, mržnja, sukobi, patnje…)


A, nakon nekoliko vremena, po izlasku iz zatvora, moj Ibrane, pođem ti ja u Njemačku da se na licu mjesta raspitam - kakav je bio taj nacifašizam. Oni me odvedoše u Minhen i pokazaše nekadašnji Hitlerov konc-logor Dahau. Sve sam lijepo osmotrio - paviljone, spavaone, gasne komore, krematorijume. Čak sam odgledao i par filmova. Smuči mi se, moj Ibro, pa izađem malo da uzmem zraka. Kad odjednom primijetim, u dvorištu, na nekoliko jezika Njemci ispisali tablu - Never again. Nikad više.

PS: Zahvaljujući nedavnim javnim nastupima i porukama dvojice akademika Ferida Muhića i Šerba Rastodera, i njihovoj opravdanoj kritici “da nedostaje šira solidarnost sa Ibrahimom Čikićem”, napisah ti ovo pismo. Uzgred, šaljem ti bezbroj selama, moj Ibrane, i, pozdravi mi Danila.

Tvoj ratni drug,
Harun Hadžić – predsjednik SDA CG



Ostali prilozi:
» JESMO MALI, ALI SMO FAŠISTI
Šemso Agović | 15. May 2021 15:52
» OTVORENI ODGOVOR NA OTVORENO PISMO RABBINU DR. RON KRONISHU
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 15. May 2021 14:49
» ŠTA JE NAMA RODNA GRUDA?
Rusmir Šerifović | 12. May 2021 20:59
» MOSTOVI STRAVE I UŽASA
Sulejman Aličković | 10. May 2021 14:55
» MIJATOVIĆU, ZAR BAKIR NIJE BIO U PRAVU KAD JE UKAZAO NA OPASNOST OD GENOCIDAŠA?
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 09. May 2021 18:05
» SJEĆANJE NA RAMAZANE U RATU
Dr. sc. Amir Ismić | 08. May 2021 17:14
» „PUZEĆI ŠERIJAT“ – ŠTA JE TO?
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 08. May 2021 16:32
» HRANI PSA DA TE UGRIZE
Muhamed Mahmutović | 07. May 2021 19:03
» APSURDI
Aziz Hurem | 07. May 2021 19:00
» STID ME TUĐE SRAMOTE
Sead Zubanović | 05. May 2021 19:10
» POGLED NA PROPAST REVIZIJE NA TUŽBU BIH PROTIV SRBIJE
Haris Hojkurić | 03. May 2021 15:52
» TALAČKA KRIZA U SARAJEVU: RAMBU JE DOHAKAO RUSKI RULET
Avdo Huseinović | 02. May 2021 22:41
» MA JEL’ TI TO HOĆEŠ DRŽAVU, BOŠNJO?
Željko Milićević | 30. April 2021 15:38
» IMA LI KO GORI OD BAKIRA?
Said Šteta | 30. April 2021 14:53
Ostali prilozi istog autora:
» SANDŽAKLIJE I ALBANSKA NACIJA
28. February 2021 15:30
» O BOSANSKOM TRONOŠCU
17. October 2020 03:48
» DNEVNIK JEDNOG IZOLANTA
06. April 2020 12:24
» BOSANSKA NACIJA I BOSANSKA DRŽAVA
19. September 2019 16:52
» DA LI SE SJEĆAŠ, SARAJEVO
06. July 2014 03:06
» RAMAZANSKE REFLEKSIJE
04. August 2013 00:48
» ESEJ O HAZRETI HIDRU
16. February 2013 03:45