“Zaglušujuću” tišinu ubijao sam pogledom na pokisle i napukle zidove. Na okačene i poredane vijence raznoraznog ljekovitog bilja na rubu hodničkog tavana. Uhvatila je moj pogled i tiho rekla: “To je za nas, para za lijekove nema…”

Raif KASI: Treću misao nisam ni htio pustiti da vršlja mojim osjećanjima. Zašto je to tako? Gdje su predstavnici bošnjačke zajednice? Gdje su humani ljudi da ih obiđu, da im bar donesu zaboravljene osmijehe? A, to ne košta puno - i nije teško! Da donesu zraku ovoga jesenjeg sunca ovdje, gdje za ove bošnjačke porodice vlada noć.

Obilazeći bošnjačke porodice među koje i nene Avize Bajrami, u šarplaninskom selu Drajčiče nadomak Prizrena, čovjek ne bude miran a da se ne sjeti Gandijevih riječi koje ističu ljudsku humanost kao kategoriju vrijednosti bez cijene. On kaže da “ne smijemo izgubiti vjeru u humanost. Humanost je okean; ako se zaprlja nekoliko kapi okeana, ne postaje cijeli okean prljav”. Zatim, prolazi mi druga misao s kojom se pitam: kolika je bijeda i siromaštvo pogodilo ove tri porodice?!

Napukli i nakrivljeni zidovi kuća, krovovi koji prokišnjavaju pravo na improvizovane ležaje od sunđera, prvo je što mi je zakovalo pogled.

Treću misao nisam ni htio pustiti da vršlja mojim osjećanjima. Zašto je to tako? Gdje su predstavnici bošnjačke zajednice? Gdje su humani ljudi da ih obiđu, da im bar donesu zaboravljene osmijehe? A, to ne košta puno - i nije teško! Da donesu zraku ovoga jesenjeg sunca ovdje, gdje za ove bošnjačke porodice vlada noć.


Ulazimo u polusrušenu porodičnu kuću. Dočekuju nas suzne oči samohrane nene Avize Bajrami, Fadilove majke. Kaže da joj je sin napunio četrdeset godina i da je zbog bijede i loših stambenih uslova još uvijek neoženjen. A, da li će, malo je nade - u strahu je nena.
“Glad ubijamo tako što ne mislimo na nju, ali fukara je teška i Bogu samom, a kamoli ljudima”, dodaje u suzama nena Aviza.

Potom zavlada muk. “Zaglušujuću” tišinu ubijao sam pogledom na pokisle i napukle zidove. Na okačene i poredane vijence, raznoraznog, lijekovitog bilja na rubu hodničkog tavana. Uhvatila je moj pogled i tiho rekla:
“To je za nas, para za lijekove nema…”, prošapta i povjeri mi da je išijas steže, glava boli od povišenog krvnog pritiska, a noge natekle.

Njena snaha, koja je odvojena i živi tik pored njene kuće, također u raspadanju, ima gandijevsko razumijevanje. Odriče se eventualne pomoći radi svoje nene - svekrve.

“Samo da se djever oženi, ali nijedna ne dolazi u te uslove. Vrijeme leti, napunio je četrdesetu”.

Jedna slika vrijedi hiljadu riječi, a možda tomove knjiga. Riječi snahe i više od toga…

Vraćajući se pun utisaka o bijedi i siromaštvu, ovaj mali zapis o životu ovih siromašnih ljudi na obroncima Šar planine, koji tvrde da su opština i humanitarne organizacije pomogle onima koji možda i nisu bili za pomoć, ne mogu a da ga ne zaključim sa ponovnim umnim besjedama Gandija koji kaže: “Otkrij izvor i okupaj onoga tko živi u blatu. Uzmi hrabrost i stavi je u dušu onoga tko se ne usudi boriti”.

A, nena Aviza se hrabro bori. Naučila je poznavati ljekovito bilje; često joj zatreba za njene “boljke”.