JE LI AUTOBIOGRAFIJA MOGUĆA? - Velikom se broju ljudi tuđi životi i tuđe sudbine čine kontroverznim – ali im se, nerijetko, samo njihov vlastiti život čini savršeno skladnim, „logičnim“ i – najčešće – uzoritim u svakom smislu. Autobiografija (bez obzira kojom stilistikom bila ispisana), podrazumijeva posvemašnje pridržavanje neporecivih činjenica koje su se desile u zbilji i koje svjedočimo iz prve ruke. To ključno određenje autobiografiju prizemljuje u čvrstu, stvarnosnu, non-fiction prozu. Međutim, je li to baš tako? Što s datumom rođenja, o kojem ne svjedočimo „iz prve ruke“, ili što sa snovima za kojima putujemo kroz cijeli život? Što sa životnim „detaljima“ koje potiskujemo ili koje iskrivljujemo, koje ne želimo i od kojih bježimo? Ili ih se, kao toliko stvari i događaja u životu uopće više ne sjećamo – niti vjerujemo da ćemo ih se više ikada sjetiti? Na ta i slična pitanja htio sam odgovoriti kad me prije pet godina zagrebački profesor Vinko Brešić zamolio da razmislim i napišem svoju autobiografiju za novo, prošireno izdanje jedne svoje značajne zbirke književnih autobiografija. Nisam mu mogao odgovoriti. Nisam napisao autobiografiju. Mislim zapravo da je to i nemoguće. Ali to ne znači da od tog pokušaja treba odustati – i evo, ovo će biti fragmenti moje autobiografije, kao nemoguće misije u kojoj niko drugi ne može pomoći. Hoće li ovo biti knjiga? Ne znam. Na web-magazinu Bošnjaci.net – kroz sljedećih nekoliko sedmica, bit će objavljeno nekoliko autobiografskih fragmenata iz pera Ibrahima Kajana.

Ibrahim Kajan, godina 1967.

Otkriće uništenih pisaca
Preskočio sam preko betonskog zida koji je odvajao veliko dvorište stare franzjozefovske vojarne „Maršal Tito“ od Ilice, na mjestu tramvajske stanice. Preskočio sam ga u trenutku nailaska tramvaja, uskočio u njega i odahnuo! To je bio jedan od mojih brojnih preskakanja zida koji me dijelio od slobode civilnog života. Tramvaj me vozio samo jednu postaju, tek da se udaljim od vojarne, da sam što dalje od nje!

Svratio sam u čuveni antikvarijat Matice hrvatske, gdje je radio Živko Strižić, koji je – činilo mi se – poznavao sve što je doticalo staru knjigu. Jednom smo bili sami u teškom zraku starih knjiga, pa otvorismo razgovor – a o čemu bismo drugom nego opet - o starim knjigama! A on – čuvši da sam mladi pjesnik iz Mostara koji je netom objavio ciklus pjesama u Telegramu - pokaza mi najdonju policu s nekih tridesetak pretežno u platno uvezanih knjiga s naslovima u zlatotisku. „Ovdje imaš najslavnije bosanske pisce…“ – reče mi i pokaza na neprimjetne knjige na samom dnu police koja je dosezala do samog plafona knjižare zaboravljenih knjiga. Počeo sam vaditi jednu po jednu, zagledati ih, pročitavao sam im autore i naslove koji mi baš ništa nisu govorili niti su mi išta značili: Osman – Aziz: "Iz bosanskog života“ i „Na pragu novog doba“, „Bez svrhe“ i „Bez nade“, Edhem Mulabdić: „Zeleno busenje“, „Na obali Bosne“, Hivzija Bjelevac: „Rene Logotitedes“, „Minka“ i „Muhammed“, Ahmet Muradbegović; Haremska lirika, Husein-beg Gradašćević, drama… pa jedna broširana knjižica Huseina Gjoge Dubravića iz 1914. u izdanju Bekira Kalajdžića... Jedino mi nije bilo nepoznato ime autora „Bajrama žrtava“ Alije Nametka, živućeg pisca koji je jedino mogao objaviti u Zagrebu, a ako je želio u BiH, onda isključivo u okrilju Islamske zajednice…

Nekoliko mjeseci ranije upoznao sam i autora, za kojeg nisam znao da je romanopisac, Envera Čolakovića. Njegovo sam ime zapazio u sarajevskom časopisu Život kao prevoditelja s njemačkog. Zapazio sam (i zapamtio!), iznenađen, da osim Rodoljuba, postoji još jedan – i to Enver! – u našoj, bosanskoj književnosti. Do prvog susreta došlo je u Malom teatru Trešnjevka, negdje s početkom jeseni, kad nas je obojicu pozvao Zlatko Tomičić kao goste književne večeri. To je doslovno bilo sve što sam znao o njemu; još zapravo nisam ni sanjao ko je on i što je napisao, ko je bio niti zašto mi njegovo ime tako malo govori.

Djelo Envera Čolakovića pripadalo je „likvidiranim“ piscima čija sam izdanja gledao, opipavao prstima i opčaran „pronađenim blagom za koje niko ne zna“, izvlačio iz prašine i stavljao na pult antikvara Živka Strižića u zagušljivom ali ipak čuvenom antikvarijatu Matice hrvatske u zagrebačkoj Ilici.

Osman-Aziz: Na pragu novog doba, Naklada Matice hrvatske, Zagreb, 1896.

Svi ti pisci, kao i desetine drugih koje ću uskoro početi sam sebi otkrivati i vaditi ih „iz jame zaborava zakopane“ – ideološke su komisije bacile u otpad, u smeće, pokrivši ih etiketom „mrskih autora i mrskih knjiga“.

Imao sam u džepu 10 dinara. Svaka od knjiga je imala istu cijenu – vrijedile su najmanju novčanu jedinicu od jednog dinara. Pružio sam Živku Strižiću deset željeznih novčića.
Od tada su te knjige kod mene, njihova prva izdanja iz godina koja počinju u 1896. od prvih ukoričenja slavnog tandema - Osmana Nuri Hadžića i Ivana Milićevića pod zajedničkim imenom Osman-Aziz, do Muratbegovićevog "Gradašćevića", iz 1942.

Bez žurbe, poput dokonog svata, promicao sam Ilicom, prešao Trg Republike, potom raspućje na Draškovićevoj i ušao u Martićevu. Pozvonio sam na vratima Envera Čolakovića. Čuo sam sporo povlačenje pustenih papuča po golom parketu. Baka Podvinc je, po običaju, otvorila vrata i prepoznavši me, samo je rukom pokazala prema sobi u kojoj bih, najčešće, zaticao Envera...
Zatekao sam ga u prebiranju papirića i rukopisa, pa mi, gotovo ne podižući pogleda reče da upravo izlazi, da pođem s njim, blizu je, da ima svoju književnu večer. Nisam bio siguran, budem li s njim otišao koliko ću imati vremena da se bez zazora, neprimijećen, vratim u kasarnu.

Književno večer je u džamiji, rekao mi je zatvarajući vrata svoga stana. Bio sam potpuno zbunjen! U džamiji! „Zar u Zagrebu uopće ima džamija?“ – pitao sam ga. Prelazeći na suprotnu stranu Martićeve ulice, uđosmo u poprečnu, Tomašićevu ulicu. Pomislio sam da me vodi u Muzej Revolucije oko kojeg se odvija kružni tok na prostranom Trgu žrtava fašizma. Čuo sam da je taj Meštrovićev spomenik Aleksandru Osloboditelju, Ante Pavelić 1942. adaptirao u džamiju, prigradivši joj tri munare... ali oni su godine 1948. uklonjeni pa je Meštrovićevo zdanje dano „čuvarima revolucije“.

Prof. dr. Sulejman Mašović

Pri dnu Tomašićeve, na broju 12, ušli smo u polumračni zasvođeni hodnik i popeli se na drugi kat zgrade. Zastali smo pred vratima na kojima je pisalo: Medžlis Islamske zajednice Zagreb. A kad smo ušli, vidjesmo u dupkom punoj dvorani zagrebačke muslimane kako strpljivo čekaju početak zakazane tribine na kojoj će govoriti Enver Čolaković, njima, očito, bolje poznat autor nego što je u tom trenutku bio meni.

Tada sam prvi put vidio dr. Sulejmana Mašovića: do njega su sjedili dr. hfz. Kjamil Kamerić i imam Hifzi ef. Alagić... Dr. Mašović je govorio o „velikom ali nepravedno zapostavljenom“ piscu Čolakoviću, o njegovim djelima a posebno o romanu koji još nijedan musliman nije tako lijepo napisao o našem Sarajevu kao što je napisao „naš Enver“, roman Legenda o Ali-paši. Čudio sam se i po ko zna koji put upitao – kako to da o Enveru Čolakoviću ne znam baš ništa bitno! Razmišljajući o tom, iznenada začuh karakteristični Enverov glas. Govorio je o meni! …Došao sam s jednim mladim mostarskim pjesnikom. Nedavno mu je na dugoselsku vojnu poštu stigla pošiljka prvih primjeraka prve zbirke pjesama „Arabija ljubavi“, koju mu je poslao urednik Izet Sarajlić. I eto, kao za nagradu, prekomandiran je u Zagreb… Zove se Ibrahim Kajan, pogledajte ga, sjedi u posljednjem redu, do vrata, u uniformi mladog regruta!

Svi su se okrenuli da vide „mladog regruta“ koji je, vjerovali ili ne, propadao u zemlju od nelagodnosti što se, ni kriv ni dužan, našao u središtu stotinu pari znatiželjnih očiju!

Pored mene, u posljednjem redu, sjedili su jedna ljupka djevojka i trojica mladića, očito studenata. Pružali su mi ruke da se upoznamo. Zvali su se Mirsad Srebreniković, Faruk Šaran, Abdulah Muftić... i Smaila Kadribašić.

(Nastavit će se)