Harun HODŽIĆ: Jednom prilikom u borbi sa ustašama na fojničkom ratištu Bićo je bio u prvim redovima. Vodila se borba bukvalno prsa u prsa. On je ustao onako bez imalo straha tekbirajući i krenuo direknto na ustaše. Ostali borci su jednostavno instiktivno za njim krenuli. Ustaše su popupistile i linija je bila zauzeta, Bićo se nije zaustavio na tome. Gonio ih je dalje trčeći za njima, dok u jednom trenutku nije poklekao na koljena. Svi su vidjeli da ga je ustaša pucao sa desetak metara. Metak ga je pogodio, no kako sam i pisao “nema smrti dok je Allah ne propiše” to je vazilo i za Biću. Metak, koji ga je pogodio zustavljen je u džepnom Kur'anu, koji je nosio pored srca.

Dočekali smo sabah namaz na ledini. Cijelu noć se sa vremena na vrijeme oglašavao tekbir, a onda su odjeknuli ezani sabahski. Dvojica gazija Sedme na krajevima linije su učili tako jasno i lijepo da je srce zadrhtalo od uzbuđenja. Igmanom je odjekivalo kao da su učili preko najjačih ozvučenja. Četnici to nisu mogli podnijeti, uputili su nekoliko projektila, od kojih nije bilo štete.

Iz pravca Marazišta prema Malom Polju više nisu probali proći, ali su u toku dana sa jednom diverzantskom ekipom sa Golog Brda došli do kote koja se zove Višnjik. Mi smo saznali da su na Višnjiku tek kad je poginuo jedan pripadnik Ćeline jedinice, koja je dolazila iz Sarajeva. Negdje oko podne Ćelo (Ramiz Delalić) je izravno sa svojim momcima krenuo ka Višnjiku i vrlo brzo se javio sa vrha. Poslije kraće žestoke borbe, četnici su utekli glavom bez obzira. U toku dana su uspostavljene čvršće linije na svim položajima. Sedma i Sedamnesta krajiška su izvučene da se odmore a domaće jedinice i pridošle iz Sarajeva, među kojima su bili i moji saborci iz Fatiha, zaposjedali su položaje i polahko se pomjerali ka dubini Igmana.

Put spasa je bio definitivno sačuvan a Sarajevo spaseno konačne totalne blokade. Ja sam se poslije toga ponovo pridružio Smaji i prof. Haliloviću. Išli smo u obilazak linije 8. brdske brigade prema Zoranovićima. Hrabrost i odlučnost boraca na linijama je bila izuzetno velika, tako da smo mirnije gledali na čitavu situaciju. Takvo stanje je potrajalo nekoliko dana, sve dok Predsjednik u Ženevi nije postigao dogovor da se četnici vrate na linije iza Bjelašnice, odnosno linije na kojima smo bili onog dana kada sam nosio pismo preko piste za Sarajevo. I zaista se to veoma brzo i u praksi provelo. UNPROFOR je nadgledao razvoj događaja.

Ilustracija

Ja sam ponovo helikopterom iz Tarčina otišao do Zenice i kod Rušida boravio, bez ikakvih obaveza prema jedinicama, duši dao malo oduška. Vrijeme sam uglavnom provodio u čaršiji sa Namirom Kevrićem i u Sedmoj muslimanskoj brigadi, upoznavajući se sa pravilima i propisima jedinice. Tu sam i susreo dvojicu mojih saboraca iz Fatiha, Hasu i Biću, Nedžada, sufiju, derviša, muslimana vjernika, koji će biti neustrašiv borac i o kome će se dugo pripovjedati legende.

Jednom prilikom u borbi sa ustašama na fojničkom ratištu Bićo je bio u prvim redovima. Vodila se borba bukvalno prsa u prsa. On je ustao onako bez imalo straha tekbirajući i krenuo direknto na ustaše. Ostali borci su jednostavno instiktivno za njim krenuli. Ustaše su popupistile i linija je bila zauzeta, Bićo se nije zaustavio na tome. Gonio ih je dalje trčeći za njima, dok u jednom trenutku nije poklekao na koljena. Svi su vidjeli da ga je ustaša pucao sa desetak metara. Metak ga je pogodio, no kako sam i pisao “nema smrti dok je Allah ne propiše” to je vazilo i za Biću. Metak, koji ga je pogodio zustavljen je u džepnom Kur'anu, koji je nosio pored srca. I dan danas Bićo pokazuje onima koji imaju sumnje u Božiju milost Kur'an zajedno sa puščanim metkom u kompletu…

Kraj