Promotori u Karlovcu: Zamjenik načelnika općine Cetingrad Ferid Krak; novinar Kemal Mujičić; autor Admir Muhić i nastavnica hrvatskog jezika Matilda Marković

POEMA JE UPOZORENJE DA SE RATNI DOGAĐAJI NE PONOVE: Nakon rata najviše plaču majke, a kad izgube šest sinova i supruga ta bol ne može se mjeriti ni sa čime, jedna je od poruka upućenih s predstavljanja poeme "Hava majka Prijedorčanka" autora Admira efendije Muhića.

"Hava majka Prijedorčanka" je poema pisana jednostavnim jezikom, namjenjena široj javnosti kako bi i sami postali svjedoci velike tragedije i majčine tuge. Poema je upozorenje da se događaji s početka 90-ih godina prošlog stoljeća nikad ne smiju zaboraviti, ali ni ponoviti, rečeno je na predstavljanju.

O poemi su govorili zamjenik načelnika općine Cetingrad Ferid Krak, nastavnica hrvatskog jezika Matilda Marković, novinar Kemal Mujičić, predsjednik Udruge povratnika i useljenika Karlovačke županije Ivan Mateša i autor poeme imam medžlisa Karlovac Admir ef. Muhić, zapisala je nakon promocije Nataša Lusavec Colarić, prenosi portal Trend.com.hr.

MUJIČIĆ: ZLOČIN SRPSKIH NELJUDSKIH ZLOTVORA Novinar Kemal Mujičić zapisa: - U četvrtak, 11. septembra 2014., bio sam u Karlovcu u vrlo ugodnom društvu koje je promoviralo knjigu - poemu “Hava majka Prijedorčanka”, autora Admira Muhića. Promocija je održana u knjižnici “Ivan Goran Kovačić”. Među promotorima – Matilde Marković, ljupke pjesnikinje, Ivana Mateše, predsjednika Udruge povratnika i useljenika Karlovačke županije, Ferida Kraka, pjesnikova prijatelja i zamjenika načelnika općine Cetingrad, samog pjesnika Admira ef. Muhića, glavnog karlovačkog imama – našla se i moja malenkost. Poslije promocije bili smo počašćeni ugodnim domjenkom, miris kojega se širio daleko u kišnu noć… Naravno da je moja recenzija bila pozitivna, tim više što je riječ o doista neprimjerenom zločinu srpskih neljudskih zlotvora. Naime iz rodne kuće u Zecovima, pokraj Prijedora, ti su ljudi iz majčina krila oteli njenih šest dječaka, šest sinova i muža i naprosto ih ubili samo zato što su bili muslimani. Tu tragediju jedne divne i brojne obitelji narativnim je pjesničkim postupkom pjesnik pretvorio u poemu grozomorne tragedije. Iz pjesme sva ta djeca i taj nesretni muž izlaze iz knjige kao iz kuće i vraćaju se kao zločinačke ubijene sjene, na stranice knjige, i u oči, i u srce, i u dušu svoje majke. Koja ih je strpljivo u kući čekala. Dvadeset i dvije godine, Bože Svevišnji! Gužvala su se ta mrtva djeca, taj njihov otac, među brojnom djecom i očevima po raznim srpskim jamama - zlotvornicama, da bi bila pronađena i vraćena majci kao kosti, kao pramenovi kose… Majka je uzela u ruke te kosti, oprala ih, počešljala pramenove kose, smjestila ih na tábuke i zakopala na mezarje gdje su svi davni Tatarevići bili po davnim običajima sahranjeni. Poema je to tihog i strašnog bola. Svoj prikaz nisam mogao završiti, jer me je svaka riječ gurala i taj neshvatljivi raj majčine mirnoće i duše koju je grijala dobrotom da bi se, u toj toploj duši, ugrijale hladne kosti njene djece i muža. Grije ih onako hladne od samoće, svojim dahom svoje majčinske duše. Moja duša, moje srce, moj razum opirao sve svakoj slici koja je izlazila iz knjige. Naravno da sam mogao uteći kao što mnogi bježe od istine, ali kad bi utekao, ta bi me istina stalno pristizala. A upravo je to autor htio: da nas sustigne istina. Ne zato da bi nas kaznila, nego zato da pokaže kako je lijepa, onako nepočešljana, odjevena u dronjke, a tako čista, a tako čista…, istakao je novinar Kemal Mujičić, jedan od promotora poeme u Karlovcu.

Osvrt Matilde Marković, dipl. učitelj, na poemu Hava majka Prijedorčanka, autor Admir ef. Muhić



MAJKA NAD MAJKAMA
Pjesnik Admir Muhić svoj pjesnički svijet gradi lako, jednostavno prepuštajući se pritom zanosu i dopuštajući mislima i osjećajima da ga potpuno obuzmu i ponesu ne sam ne sluteći kamo i kojim putovima će ga odvesti. Svoj pjesnički svijet na granici biografije i povijesne priče za koju smatra da se mora osvijetliti gradi tematizirajući vlastito iskustvo i sudbinu ljudi zajednice kojoj pripada. Pjesnik euforično i u jednom dahu na papir istiskuje i u stihove oblikuje jednu tragičnu ljudsku sudbinu i istinu. Ne dozvoljava interpunkcijama da ga sputavaju u stvaralačkom zanosu, ograniče razmišljanja, odbacuje sve okove, točke, zareze koji predstavljaju teret i veliku opreku neopisivom pjesničkom izgaranju i potrebi stvaranja.

Pjesnik uporno čitatelju nastoji predočiti onu jednostavnu, ogoljenu istinu i konstantno na tragu otkrića konačno otkriva esencijalnu definiciju ljubavi i postojanja. Duboko je svjestan da njegov trud nije uzaludan i da će naporima osvijetliti put do konačne istine.
Poema kao književna vrsta isprepliće elemente tipične za lirsku poeziju, osjećaje, misli, doživljaje s elementima epskog, događajem i likovima. Fabularna priča ove poeme vješto je omotana autorovim proživljavanjima iz kojih vrlo jasno iščitavamo njegov stav.
Pjesma je za Admira Muhića ponajprije prostor ispovijesti, svjedočenja, priče u kojoj vješto i majstorski u središte stavlja lirski subjekt, pun života, mira, spokoja, pojam majke kao nositeljice života i suprotstavlja ga ratu, smrti, mržnji, žalosti, majčinoj sadašnjosti i stvarnosti.
Kreirajući tako nizove opreka, pjesnik isprepliće glas vlastite svijesti s glasom majke koji je bolan i tih vapaj pobožne žene koja vapi, iščekuje, pod vrelim suncem, pod strehom jesenjom, pod večer zimsku, iščekuje i odjeću preslaguje, i čeka starica s molitvom na usnama.
Ovim činom ona postaje majka nad majkama, ne traži osvetu za krivca već u svojoj poniznosti i dobroti nalazi smirenje postavljajući pitanja za koja zna da odgovora nema.
Autor poeme čitatelju nudi ogoljene i izravne slike zločina koje poput impulsa kreću i dolaze u sve stanice naše svijesti i podsvijesti te nas odvode u beskrajne prostore njegovih razmišljanja u kojima raspoznajemo elemente cinizma i osude ljudske rase.
Govor njegovog lirskog subjekta, majke Have, odlikuju jasnoća izraza i jednostavnost stiha s povremenim pjesnikovim isplovljavanjima prema ironiji i sarkazmu.

Cit: “Pitaju li se ubice kako je majci Havi (…)
I samo ime im je Zločin
A Genocid prezime“.

Iznoseći bolnu spoznaju, istinu i sudbinu, pjesnik dokumentira stvarnost i prostor kojeg obilježavaju nesreća, nepravda i obrnuta hijerarhija vrijednosti. Njegov angažman da svijetu prikaže bol i prenese vapaj definira ga kao suvremenog pjesnika koji svojim stihovima udara temelje suvremenoj proturatnoj bosansko/hercegovačkoj književnosti.
Usudila bih se usporediti ovaj pjesnikov zanos s velikanom hrvatske književnosti I.G. Kovačićem koji je u svojoj poemi 'Jama' slikovito, osjećajno i potresno prikazao ljudska stradanja tijekom Drugog svjetskog rata. On prikazuje stradalnika koji proživljava surova mučenja i pri tom se prisjeća ljepote prijašnjeg života.
Tako i pjesnik Muhić lirski subjekt kojeg okružuje smrt i slike surovog zločina suprotstavlja slikama svakodnevnog života koji oživljava u Havinim sjećanjima. Ta sjećanja najednom naviru i čitatelj postaje subjekt pjesnikovih impulzivnih halucinacija u kojima majka uporno sinove doziva i odjeću im rukama preslagiva, kad za sofru sjeda ona sedam kašika pokraj sedam sahana stavlja i mirisni bazgin sok u sedam čaša nalijeva.
Vrlo jasno i precizno pjesnik progovara protiv rata i ratnih stradanja.
Simbol majke kao pjesničku figuru pjesnik zasniva na suprotnostima davanja, uzimanja, rađanja, umiranja, radosti, tugovanja, osvete i u konačnici praštanja.
Možda je zapravo i najveća pjesnikova zasluga i pjesnička i ljudska, jer ova poema je zapravo krik koji označava prijelomni trenutak kao za književnost tako i za političku stvarnost.
Jednu individualnu tragediju pjesnik uzdiže i daje joj opće, šire značenje, a majka postaje simbolom čistoće, dobrote i božanskog bića.



Ljudske vrijednosti poput moralnosti, suosjećajnosti, brižnosti, ljubavi i majčinske požrtvovnosti i ističe kao temeljne životne vrijednosti.
Što još reći?
Teško mi je govoriti jer sam i ja majka. Čitajući stihove u jednom dahu, baš onako kako ih je naš pjesnik napisao, suze su umivale obraze i tekle ne bi li majci Havi u pomoć pritekle.
Da parafraziram pjesnika koji kaže da ne postoje riječi koje mogu opisati bol majke, kako opisati tu bol riječima kad je i pero zanijemjelo.
Ovom poemom pjesnik otkriva jednu ljudsku sudbinu koju ujedno i dokumentira i ostavlja da traje i ostaje poput titraja u srcima čitatelja.
Istinsko pjesništvo progovara jednostavnim glasom i ne treba uvijek tražiti smisao u dubini prenesenog značenja.
Upravo tako doživjela sam ove stihove, na rubu plača i unutarnje rastrganosti, prikaza sirove ljudske izopačenosti i ljepote majčinske jednostavnosti, između sna i jave, još uvijek omamljena stihovima uporno tražim smisao, opravdanje, formulu za praštanje i objašnjenje za ljudsko postojanje.