Ekrem TUCAKOVIĆ (Rijaset.ba): Pored nedvosmislene osude i odbacivanja nasilja, muslimanima i dobronamjernoj javnosti trebaju jasna razgraničenja i definicije. Neke stvari su jasne: Kur'an i tradicija su tu, poznato je ko i s kakvim kompetencijama ih može tumačiti, a sve mimo toga je mimo islama i ne može se njime zaogrtati. Ne može se pristati da neuke osobe kreiraju termine i objašnjavaju islamske principe i procese. Suprotstavljanje profanizaciji učenja i obrednog jezika islama je nužnost.

Javni prostor, ne samo posljednjih dana, mada u njima doživljava kulminaciju, krcat je jezičkih kovanica, novih i starih, termina i konstrukcija koje u sebi imaju islamski ili muslimanski atribut sa krajnje negativnim konotacijama. „Islamisti“, „džihadisti“, „otišao u džihad u Siriju“, „islamski hilafet“, „militantni/radikalni islamisti“ „islamski ekstremisti“ „islamski teroristi“ samo su neki od termina kojima je javni prostor prezasićen a svi impliciraju izrazito negativno značenje pa čak i brutalni teror.

Iz pozicije muslimana Bošnjaka upotreba ovakvog jezika i termina nije samo jezičko nasilje nad muslimanima, nego predstavlja neprihvatljiv i nesnošljiv mentalni pritisak sa mogućim dalekosežnim štetnim posljedicama. Štaviše, uvjeren sam da je pristajanje na ovakav terminološki okvir pokazatelj nemoći i poraza muslimanske inteligencije i uleme.

Premda postoje mnoge osobe i u BiH i u svijetu koje svoje ekstravagantne i nasilne postupke nastoje obrazložiti jezikom islama i inspirirane vjerom, a svojim organizacijama i institucijama dati islamsko nazvilje i prefiks, te na taj način daju povod i dobro opravdanje za njihovo opisivanje u vjerskim kategorijama, međutim to nije nikakva olakšavajuća okolnost da ulema i muslimanska inteligencija pristaje na njihovu logiku i korištenje izrazito islamske terminologije kojom oni sami sebe, u znanju ili neznanju, opisuju. Ako takvi pojedinci i grupe svojim postupcima krše temeljne principe islama i proizvode anarhiju i nered – a očito je da to čine - jasno je da se ne mogu kvalificirati islamskim terminima. Ako oni nisu svjesni da islam izvrgavaju javnom sramoćenju i ruglu onda moraju toga biti svjesne ostale muslimanske institucije. Ako je kur'anski tekst nazvao ljude koji slijede islam muslimanima, zašto nekim ljudima i organizacijama to nije dovoljno, nego sebi priskrbljuju islamski prefiks i zašto bi se, recimo, zvali „islamijjuni“, a ne muslimani?

Ubojica i nasilnik, čak i kada sam sebi daje neki islamski predznak, suštinski nema nikakve veza s islamom, a kreatori javne scene, posebno politički subjekti i mediji, ne mogu se povoditi za njegovom logikom. Onaj koji negira i potkopava same temelje vjere ne može nositi islamski epitet. Možda može sve drugo, samo ne to.

Javni prostor, ne samo posljednjih dana, mada u njima doživljava kulminaciju, krcat je jezičkih kovanica, novih i starih, termina i konstrukcija koje u sebi imaju islamski ili muslimanski atribut sa krajnje negativnim konotacijama. „Islamisti“, „džihadisti“, „otišao u džihad u Siriju“, „islamski hilafet“, „militantni/radikalni islamisti“ „islamski ekstremisti“ „islamski teroristi“ samo su neki od termina kojima je javni prostor prezasićen a svi impliciraju izrazito negativno značenje pa čak i brutalni teror.

Iako ne može utjecati na širi globalni plan, bosanska ulema treba uložiti napor da se, makar za ovdašnje prostore, terminološki razjasne politički i vjerski procesi, a u javnom prostoru BiH pogrešne i neprihvatljive upotrebe islamskih termina za pojave i procese koji su protuislamski, zamjene onim koji opisuju stvarni sadržaj tih pojava i događaja. Oči muslimana su uprte u njihovu pamet i znanje.

Pored nedvosmislene osude i odbacivanja nasilja, muslimanima i dobronamjernoj javnosti trebaju jasna razgraničenja i definicije. Neke stvari su jasne: Kur'an i tradicija su tu, poznato je ko i s kakvim kompetencijama ih može tumačiti, a sve mimo toga je mimo islama i ne može se njime zaogrtati. Ne može se pristati da neuke osobe kreiraju termine i objašnjavaju islamske principe i procese. Suprotstavljanje profanizaciji učenja i obrednog jezika islama je nužnost.

Opravdanje da se to ne učini, ne može biti saznanje da su muslimani u svijetu već duži period samo objekti bitnih procesa, odnosno igrači u timovima čiji selektori negdje drugo sjede i otuda taktike i ciljeve postavljaju, pa tako i mnoga ova terminologija i jezičko nasilje dolazi od tih selektora i taktika. Bez obzira na to, nema opravdanja za vlastitu intelektualnu tromost i konformizam. Mora se graditi nova terminologija, uspostavljati nova jezička kultura i nuditi precizna i originalna objašnjenja. Kada se to bude imalo može se odlučno i snažno, sa puno više kredibiliteta, tražiti od medija i političkih aktera da muslimane, makar na ovim prostorima, oslobode terminološkog nasilja.