Zineta SUBAŠIĆ: Kako smo i mi starili sve svojoj djeci i ženama govorili kako je majka od kamena tvrda. Sve je zakivali u zvijezde čudili se i dičili. Ali taj put mi nekako drugačija. Pomodrila. Nije više ono sve trpila, nisu joj se oči širile kad bih joj pričao o drugom pa trećem pa petom pa četvrtom, nego se ona sagela i k'o da joj je bila previše svaka minuta što sam bio tu. Vidim nešto nije kako treba...

I bila sam u Višegradu. Istina u sutonu večeri, pa je nedostajala svjetlost dana da padne po dnu Ćuprije, ali u Višegradu ima još dovoljno svjetla i kad dođeš u kasnije sate. Vidjela sam svu širinu pluća Višegrada i šetališta ugasla za duhom muslimanskim. Čula sam uzvike mladosti i trome poglede onih zrelih. A nagela sam se i nad Drinu. I sva sreća još je mogoh voljeti. Drina nije onakva kakvu sam je bila sebi prestavila. Nije mutna i žestoka, nit' je tužna po dnu zida pokraj šetališta, nego se podastrla blago i odano nudeći sebe da poprimi sve tajne i tmuše ovog ugaslog duha. Podsjetila me Drina na bliskog prijatelja. I bas začudo mi!?, jer nije morala. Ona nije mene u djetinjstvu spirala nit' me kad pravdati pred starim morala, ni ljubav moju nije pospješivala nit' je bila kriva za sve one izgubljene, moje ljubavi. Ali, opet rekoh gle čuda, mogoh je voljeti. Ono blisko i odano kao da mi je u njoj sva nostalgija za majčinim pragom. Uz lagahan sohbet potonje misli, društvo mi prijalo tu na Drini, i mogla bih tako još dugo da mi nije proći kraj Viline vlasi... Nego smo nekako sve se poginjali da glave spuštene tako prođemo, pa da ne vidimo koja strijela vodi do te Vile Vlasi, kako ne bismo, ne dao Bog, i mi postali svjedoci svih uzvika mladosti i tromih pogleda onih zrelih što su tada tu vlas(t) nad vilama muslimanskog duha preuzimali. Uz dodatan žamor što namjeran i malo slučajan, otišli smo dolje niz cestu, daleko, što dalje ne podižući vratove, jer se tako ovdje mora. Pred žrtvama "Viline vlas(t)i ..."

I negdje kraj puta vidjesmo starca, a malo dalje i njegovu drugu. Sivi oboje.
Ona se sagela da nešto dohvati pa tako ostala, toliko, koliko je on u nas gledao, a to je bilo dugo. Otkud mi u ta doba, sinulo mu. I odmah onda poče se zahvaljivati što smo uspjeli naći trenutak da zabilježimo i njegovu priču, pa možda će valjat nekom - izusti. Ništa posebno, valja živjeti gdje se zadesiš. Bio sam ja zaimo, kasno se oženio za te prilike, ali mi rano pamet se zalila baš radi tog pa nije bilo razloga ni da žalim za nečim. Ona isto ušla u godine. Ma nismo dali ni jednom danu da nam samo nako prođe, nego radovali se svakoj kahvi na novom balkonu, popijenoj.

Ovaj donji dolje komšija kuću mi malto, a s jednom plaćom sam mu mog'o i materijal i dnevnice pribaviti i opet po vrhu nafaku obezbjedit. Kad je završio dobro sam ga nagradio k'o komšiju, a i on vala mene. Napravio je ko sebi. Pa pošto i on toprimjeti, jest vala treba pošteno reći, rek'o mi je odmah: "Sad idi spašavaj živu glavu i sibjan. Ovi što nalijeću nikog ne slušaju, nego daj mi ključeve, da ne kvarim bravu!..

Čuvat ću ti sve k'o svoje."

Kad smo gori po vrh brda, sreća kiša udarila pa mi sve po licu suze spirala… Sreća, ko bi od sramote pred babu da pomisli da mi je nečeg žao... Babo se nije ni okren'o za svojom - našom kućom. On, majka i šest sinova, samo jednog ostavili na imanju... U cvijetu mladosti, on je dušu ispustio na našem imanju. Od tad' ga nismo imali, a eto sad samo on ost'o da čuva onoliko imanje.

Nas šestorica i babo povest ćemo majku da se lakše od djeteta joj rastavi.
- Je li se okretala ona? - upitasmo... Ma jok…ona je išla naprijed, s nama šestoricom.

Dok nam je pričao pogled mu sve dolje niz polje išao, pomalo bi zastajkivao pa opet niz polje s uzdahom i novim zaletom da nam uvije sve one pite i grahovne čorbe, sirutku ljutu u punom otkosu ljetne vrućine.

- Dok smo mi mladi zanosili se snagom i ljepotom opisanom djevojačkim zaljubljenim srcima. A srca ko srca, varljiva! Nas šestorica, snaga majčina, pravdali sve boli njene, stečene u putanji rađanja, a rađala nas gdje je stizala, daleko od očiju babe i amidža i svega muškinja.
Eto vala dedo bi nas podig'ona krilo, samo njemu nije bila sramota sve dok ne bi prohodali...
Nešto me steglo, osim godina još je nešto. Nekakva misao o njenom halu u kakvom nas je odgajala. Sve u šutnji. Prvo sramota da o malom djetetu pričaš, da si ga rodio da ti je drag, a onda kad nas je svak ugled'o onda opet ona u šutnji da ne bi kakvo oko urokljivo nas pokvarilo...

Vazda je šutila i onda kad smo se mi uhvatili skuta ženskih a ona brez babe ostala... Mi željni sestre posebno smo žene voljeli, pa kad su nam djecu izrodile mi tek tad svjesni majčinstva postali pa ih jos više za skute pridržavali… Nismo im dali nikad da žive k'o majka, teško i u šutnji.. Nego im sve pribavljali i razmišljati ko one počeli. Emocije smo visoko cijenili , ni plakati više mušku nije sramota bila. Djecu mušku i žensku odgajali, pelene im presvlačili, u šetnju izvodili, sve ne bi li ih zadovoljili da ne moraju onako naprijed samo ići k'o majka što je morala.

Prije na nekolika dana nego što će s kolajlukom otići, otišao je posjetiti. Bila je sama u jednog od nas šestorice. Ostali joj davno otišli, u kofere se upakovali i sa ženama daleko otputovali. Za životom, morali smo. Ona nas pratila, ispraćala, dočekivala, nadala se i sve šutila. Mi je držali za jaku, mudru i plemenitu. Kako smo i mi starili sve svojoj djeci i ženama govorili kako je majka od kamena tvrda. Sve je zakivali u zvijezde čudili se i dičili. Ali taj put mi nekako drugačija. Pomodrila. Nije više ono sve trpila, nisu joj se oči širile kad bih joj pričao o drugom pa trećem pa petom pa četvrtom, nego se ona sagela i k'o da joj je bila previše svaka minuta što sam bio tu. Vidim nešto nije kako treba...

Kako sam najstariji bio, nekako mi se činilo da sam je i najbolje razumiti mog'o... Rekoh joj - haj' sa mnom, a ona stisla usta k'o da ne da onom čemeru da izađe, gleda preda se i samo mi rukom odmahnu, u to snaha joj uđe. A ona je posebno joj ulazila kad bi joj koji od nas šetorice uš'o, valjda je to taj ženski običaj da ne da rijeci iz kuce izaći. I ja usta...

Vidim da misle da sam doš'o po nešto, pa mi ne dade opet ona kiša da suze tu prolijem..nego odoh negdje pod kakvu strehu dok ne prođe ova oluja rekoh majki.

Gledala je za mnom..., ali bol koju smo joj zadali našim odlascima ništa više nije moglo razblažiti..

Snaha joj ostala da je (u)razumi….k’o žene...

Čim mi je telefon zazvoni znao sam... I onda je svima zvonio..prvom, drugom, trećem, četvrtom, petom, a sve onaj šesti zvao…kaže sve sam vas odmah obavijestio... A ja kontam trebalo je ispratiti prvog, drugog, trećeg, četvrtog, petog, šestog, i sedmog da je samo to, bilo je dosta da ih je samo rodit' bilo dosta je.

Ona ode, ubili je mi živi, a Hava Tatarević živi za rad njenih šest ubijenih, pa se sve nešto mislim nije ni čudo što se poginjemo kroz Višegrad, kad idemo...

Hajde i'te… sad će akšam…dolje pokraj puta, nema više rasvjete..