Salahudin FETIĆ: U Novom Pazaru se u posljednjih nekoliko mjeseci dogodilo više ubistava i jedno ubistvo u pokušaju. Zbog činjenice da država uporno šuti, ali i zbog drugih brojnih indicija, da se zaključiti da je upravo ona, odnosno njen „resorni“ ministar podstrekivač ovih zločina. Na širem prostoru Sandžaka, sa obje strane državne granice koja ga dijeli, skoro u kontinuitetu traje proces kriminalizacije, naročito omladine koja u potrazi za poslom potpuno nezaštićena upada u zamke kriminala podržanog od strane države. U rožajskoj općini, to već i ptice cvrkuću, razrađena je maršruta šverca cigareta iz Crne Gore prema Kosovu. Naravno, radna snaga je rožajska omladina koja je zbog uništene privrede prosto prisiljena da „radi“ za šefove iz Podgorice.

U namjeri da čitaocu ovog broja Revije široko i iskreno otvorim vrata, nikako ne mogu zaobići komentar na temu kriminala koji nas je poput kakve elementarne nepogode prosto zatrpao. Kriminal, onaj otvoreni, učogorni, čelopečeni, prljavi, ali i krvavi, ušetao je i pomiješao se među obični svijet i postao njegova surova svakodnevnica. Kriminalcima je sve postalo dozvoljeno, pa i kada im prahne da slobodno upucaju ponekog građanina i da se poslije toga ništa ne desi. Oni i dalje ostaju na slobodi, kao da se podrazumijeva da se već nalaze u jednom dobro kontroliranom zatvoru.

Ova fatalna slika kriminaliteta u Sandžaku itekako ima vezu sa bošnjačkim nacionalnim pitanjem koje, čak i kada bi ga sami Bošnjaci ovakvim kakvim jeste smatrali zatvorenim, očigledno da to ipak nije. Izgleda da je broj ovog naroda u Bosni, ali i u Sandžaku, i nakon brojnih genocida izvršenih nad njim, ostao prevelik, pa sve dok se ne svede na neku „razumnu“ mjeru, ovo pitanje ostaje otvoreno. A kako tu „razumnu“ mjeru ostvariti u miru kada se nije uspjelo u jednom od najkrvavijih i za ovaj narod najtragičnijih ratnih pohoda kojeg su „osvetnici“ izveli nad „Turcima“ potkraj dvadesetog vijeka?

Lako. „Vlah“ se ipak dosjetio. Sjetio se da od mirnog, čestitog i radnog naroda napravi besposličare, razagnane iz fabrika, da napravi socijalce, kahvopije i dokondžije, jezičare, ogovarače i slušnouposlenike, da im u zamjenu za otetu ili namjerno uništenu fabriku, odnosno uništeni privatni biznis, osmisli i ponudi kriminal kao izvor egzistencije i da im u tome pomogne „zaštitom“ od tužilačkih i pravosudnih organa, da onaj većinski obični svijet, onako osiromašen, preplaši i veže ga socijalom, da ga od izbora do izbora lažnim obećanjima drži za vlast, za dugo čekani boljitak koji „samo što nije stigao“. Koliko god pojednostavljivali, shema porobljavanja naroda u Sandžaku u praksi je mnogo kompliciranija. Za Sandžak je rezervirano višedecenijsko uglavnom kosovsko iskustvo, unaprijeđeno i prilagođeno novim „naučnim“ saznanjima, ali i proevropskim uslovima. Cilj je očigledno bio napraviti kriminalnu nacionalnu strukturu, i to od portira do ministra; čitavu kriminalnu ljestvicu koja se zbog takve kriminogene suštine nikada ne može osamostaliti od poslodavca, a koja će odraditi onaj prljavi posao od koga će stvarni nalogodavac imati koristi i na kraju lako oprati ruke. Organizira se potpuna sopstvena odgovornost za projektirani potpuni kolaps toga naroda. Da ne žališ na druge, jer ustvari: „Sam pao – sam se ubio.“

Sa svim time što već imamo, konačan cilj je jasan: etničko čišćenje sandžačke teritorije od nepoželjnog naroda do „razumne“ mjere. Devedesete su ga kao takvog potpuno ogoljele i potvrdile, a danas ga ne vide samo oni koji su kod očiju slijepi i od pameti mazlumi. No, za svaki slučaj da se i takvi ne bi mnogo mučili i da im ko ne prokaže kakvo spasonosno rješenje, razvijena je brojna i dobro razuđena mreža došaptača. Zadatak im je da narod drže u stalnom uvjerenju kako nije moguće oformiti, izgraditi i održati niti jednu nacionalnu organizaciju, partiju ili instituciju koja neće biti pod kontrolom države. „Uzalud se mučite, to vam je tako. Država je to, pa ne da ona ništa što nije pod njenom kontrolom.“ Ova „usluga“ šaptača-tumača šta je moguće, a šta nije, šta se da ostvariti, a šta je uzaludno, ustvari je onaj projektirani politički okvir u kome će se prevaranti i kriminalci lako ili bar znatno lakše upakovati u nacionalne čuvare, kako bi tako prerušeni preuzeli zadatak sigurnog upravljanja otvorenim ili potencijalno otvorenim nacionalnim pitanjima.

U Novom Pazaru se u posljednjih nekoliko mjeseci dogodilo više ubistava i jedno ubistvo u pokušaju. Zbog činjenice da država uporno šuti, ali i zbog drugih brojnih indicija, da se zaključiti da je upravo ona, odnosno njen „resorni“ ministar podstrekivač ovih zločina. Na širem prostoru Sandžaka, sa obje strane državne granice koja ga dijeli, skoro u kontinuitetu traje proces kriminalizacije, naročito omladine koja u potrazi za poslom potpuno nezaštićena upada u zamke kriminala podržanog od strane države. U rožajskoj općini, to već i ptice cvrkuću, razrađena je maršruta šverca cigareta iz Crne Gore prema Kosovu. Naravno, radna snaga je rožajska omladina koja je zbog uništene privrede prosto prisiljena da „radi“ za šefove iz Podgorice. Nedavno je jedan Rožajac ponudio državnim organima dokaze za ovaj kriminal, da bi ga nakon toga snašla prava golgota kada ga je crnogorska kriminalna struktura iza koje, očigledno je, stoji država, isporučila „kolegama“ na Kosovu da ga malo prevaspitaju, odakle se vratio sa ožiljcima od mučenja, ali i sa stravičnom porukom da su isti kriminalci i sa druge strane Kule i da nakon toga treba zaključiti da je cijeli region pod kontrolom.

Kao direktna reakcija na brutalni teror koji se sprovodi nad građanima Novog Pazara i Sandžaka, organizirana su nedavno dva protestna skupa u Novom Pazaru. Jedan pred novopazarskom policijom, a posljednji pred zgradom lokalne uprave. U oba slučaja protestanti su jasno adresirali krivicu za kriminal sa kojim se suočavaju građani, a to su lokalna uprava Novog Pazara, policija, kao i ministar u Vladi Srbije, Rasim Ljaić.

Sandžak ovim protestima pokazuje da se ne miri sa ropstvom, sa koje god strane da dolazi, da je ideološka pozadina opće kriminalizacije društva, kao i njeni ciljevi, jasno identificirani. U njegovom sjevernom dijelu postoje organizacije i brojni pojedinci koji se bore za slobodu i građanska prava definirana Ustavom i zakonima države. Južni Sandžak za sada trpi i šuti.

(Autor je glavni i odgovorni urednik revije Sandžak)