Sonja RADOŠEVIĆ: Haški tribunal je potvrdio riječi Florens Artman kroz posljednju odluku da oslobodi odgovornosti za udruženi zločinački poduhvat nekadašnjeg šefa DB-a Srbije, Miloševićevu udarnu pesnicu i prema tvrdnjama američkih i srbijanskih medija – agenta CIE Jovicu Stanišića i Frenka Simatovića. Ovim se pokušava ubiti istina o agresiji na BiH i abolirati ratni zločinac i također agent CIE Slobodan Milošević.

Balkan je kroz istoriju bio i ostao simbol ljudskih patnji i stradanja, velika nezasita grobnica. I danas je to jedan od rijetkih prostora na planeti gdje su aveti prošlosti i dalje krojači sadašnjosti i ključari budućnosti. Transformisane ratne vođe iz devedesetih godina prošlog vijeka zločinačku i ratnoprofitersku djelatnost preusmjerili su ka stvaranju regionalne organizovane kriminalne mreže ogrnute plaštom evropskih i evroatlantskih integracija.

Dok države i javno mnjenje Srbije i Crne Gore još uvijek negiraju genocid i zlo koje su počinili susjednim narodima, njihove vođe, presvučeni ratni zločinci, uživjeli su se u ulozi balkanskog Willyja Brandta. U Budvi su se nedavno susrela dva lika iz ove nadrealne priče – udarne pesnice velikosrpske ideologije - Milo Đukanović i Ivica Dačić. Zavjerenički smiješak, stisak ruke, dok od krvavih zakrpa prošlosti kroje odore tamnih vilajeta budućnosti, poklonjeni su nam sa TV ekrana u isto vrijeme sa slikama obilježavanja godišnjica nekažnjenih ratnih zločina, nastalih kao rezultat ideologije koju je ovaj dvojac tokom 90-tih zdušno sprovodio.

Kako je moguće da sljedbenici Miloševićeve politike, koja je rezultirala stotinama hiljada žrtava, milionima raseljenih, ubijenim selima i gradovima, agresijom i genocidom na BiH, sada promovišu pomirenje i dogovaraju novo prekrajanje granica na ovim prostorima, dijelom je pojašnjeno kroz nedavnu izjavu Florens Artman, bivše dugogodišnje portparolke Haškog tribunala:

„Haški tribunal je, nažalost, odustao od svog zadatka i bavi se prvenstveno stvaranjem pravnog nasljeđa koje odgovara velikim silama, koje i same imaju slične situacije u operacijama intervencija širom svijeta. Oslobađanjem bivšeg načelnika GŠVJ Momčila Perišića ranije“, kako je rekla, „Haški tribunal je jasno dao do znanja da ne želi probiti veo Miloševićeve razrađene obmane, osmišljene da uvjeri međunarodnu zajednicu i javnost da Srbija nije sudjelovala u ratu u Hrvatskoj i BiH, pa je Sud skinuo odgovornost Srbije za ratove i zločine".

Haški tribunal je potvrdio riječi Florens Artman kroz posljednju odluku da oslobodi odgovornosti za udruženi zločinački poduhvat nekadašnjeg šefa DB-a Srbije, Miloševićevu udarnu pesnicu i prema tvrdnjama američkih i srbijanskih medija – agenta CIE Jovicu Stanišića i Frenka Simatovića. Ovim se pokušava ubiti istina o agresiji na BiH i abolirati ratni zločinac i također agent CIE Slobodan Milošević.

Suština problema jeste u tome da se Haški tribunal bavi stvaranjem pravnog nasljeđa koje odgovara velikim silama, onim istim koje su prije početka rata zacrtale plan raspada bivše SFRJ, za koje je Milošević i nakon agresije i genocida u BiH ostao faktor mira i stabilnosti na Balkanu; istim onim zbog kojih pred lice pravde nikada nije izveden jedan Veljko Kadijević, Blagoje Adžić, Dobrica Ćosić, Milo Đukanović, Momir Bulatović...

Svjetski centri moći ili "velike sile" su te koje sada kreiraju budućnost Balkana preko raznih đukanovića, nikolića i dačića, praštajući im dugove prošlosti, stvarajući time prostor za neke nove Srebrenice. Ratni zločini su ostali nekažnjeni upravo stoga što su nam sada u ulogama mirotvoraca nekadašnji kreatori, idejni tvorci najtežih ratnih zločina nakon II svjetskog rata. Zbog nekažnjavanja Srbije i Crne Gore za agresiju i genocid na BiH kao imperativ nam je nametnuto zaboravljanje istih. Ratni zločin deportacije Bošnjaka iz Crne Gore, u maju 1992. godine, postao je tabu tema, ili već dio zakopane prošlosti. Uoči 27. maja, jedan od najodgovornijih za ovaj ratni zločin, tadašnji i sadašnji predsjednik crnogorske vlade Milo Đukanović, priredio je koktel kojem su pored ostalih njegovih podanika prisustvovali i predstavnici nekih nevladinih organizacija, koji su samo koji dan kasnije otišli da odaju pomen žrtvama njegove zločinačke politike. Takva je današnja Crna Gora – skrojena od laži, licemjerstva, poltronstva… Zar bi drugačije bilo moguće da svi, pa čak i Bošnjaci, ćute o ovom zločinu a oni među njima najodaniji diktatoru, snimaju filmove, kako bi prikrili tragove-kosture koji vode do Glavne Pećine.

Ratni zločin deportacije Bošnjaka iz Crne Gore, u maju 1992. godine, postao je tabu tema, ili već dio zakopane prošlosti. Uoči 27. maja, jedan od najodgovornijih za ovaj ratni zločin, tadašnji i sadašnji predsjednik crnogorske vlade Milo Đukanović, priredio je koktel kojem su pored ostalih njegovih podanika prisustvovali i predstavnici nekih nevladinih organizacija, koji su samo koji dan kasnije otišli da odaju pomen žrtvama njegove zločinačke politike.

Međunarodni centri moći preko pomenutih proizvođača ratova na prostoru bivše Jugoslavije, sad već planiraju stvaranje nove regionalne tvorevine – Male Velike Srbije, u čijim granicama će se naći – Srbija, Crna Gora, dio BiH stvoren agresijom i genocidom - takozvana RS, i moguće Makedonija. Ovaj pakleni plan prvi je prozreo Slavko Perović, bivši lider i utemeljivač nekadašnjeg Liberalnog saveza Crne Gore. Miloševićevi saborci su sa samita u Budvi najavili udaranje temelja nove Srbije kroz održavanje zajedničkih sjednica vlada Crne Gore i Srbije, nalik onome što već praktikuju sa čelnikom genocidne tvorevine – Miloradom Dodikom.

REKOM – REGIONALNA PREVARA: Kako bi se tragovi zločina zakamuflirali, ratovi na prostoru bivše Jugoslavije predstavili kao građanski, Srbija i Crna Gora abolirale od odgovornosti za agresije i genocide u BiH, a zločince i žrtve izjednačili, pobrinule su se oni isti centri moći u međunarodnoj zajednici, koji su projektovali raspad bivše Jugoslavije – isti oni stoje iza formiranja takozvane Regionalne komisije za popis žrtava i utvrđivanje činjenica o ratnim zločinima na prostoru bivše Jugoslavije – takozvanog REKOM–a. Da bi stvari do kraja bile ogoljene neophodno je kazati da je za formiranje ove komisije potrebna dobra volja i blagoslov jahača apokalipse iz 90-tih godina - Tomislava Nikolića, Ivice Dačića, Aleksandra Vučića, Mila Đukanovica, Filipa Vujanovića, Milorada Dodika…

Formiranje REKOM-a je u prvom redu izrugivanje žrtvama genocida u BiH - jer to bi uistinu bilo kao da je nakon holokausta istinu utvrđivala i jevrejske žrtve brojala komisija formirana voljom Hitlerovih sljedbenika. A u skladu sa pravdom XXI vijeka za očekivati je da svjetski centri moći Nobelovu nagradu za mir posthumno dodijele Slobodanu Miloševiću a u njegovo ime da je prime lično "mirotvorci“ Tomislav Nikolić i Milo Đukanović. Jer, svjedoci smo, Nobelova nagrada za mir se dokazano dodjeljuje „mirotvorcima“ - poslije nje su "mirotvorne“ akcije po Aziji i Africi pokrenuli laureati - Barak Obama i Evropska Unija.