U Jajcu na dan džume bez zakapijanih kapija. Niko od Sanjana svoj lijepi grad ne zove Sanskim Mostom, nego Sana, po još ljepšoj rijeci. Ja, lijepe li džamije u okupiranom Prijedoru. A Bihać – ni tamo, ni ovamo, u sreći i čudi da je srušen komunizam

Kliknite na sliku za uvećati Jajce i danas opasano bedemima i s otvorenim gradskim kapijama U Sanskom Mostu: Mirsad Arnautalić, Husein ef. Kovačević, Isnam Taljić, Avdo Halilović i Nevres ef. Softić Prepuna stara Gradska vijećnica:Koliko mjesta, toliko zainteresiranih za književnu riječ Logoraš i pjesnik Husein Buljubašić sa Isnamom Taljićem kraj spomenika koji je sam podigao na Vrhpoljskom mostu U Prijedoru: Omer ef. Redžić, Abdulaziz ef. Nuspahić, Isnam Taljić i Mirsad Arnautalić Bošnjački eglen u Prijedoru: Mirsad Arnautalić. Suljo Halalkić, Isnam Taljić, Mustafa Šanta, Fikret Ćuskić i Omer ef. Redžić U „Sadiki“ u Bihaću: Mirsad Arnautalić, Isnam Taljić i Akaid ef. Boja Isnam Taljić sa „sultanom“ Akaidom pred najlješom bigaćkom džamijom na Brekovici

Knjiga „Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke – Roman o sultanu Fatihu, Bošnjacima i Bosni“ ima 380 strana. Cijena je 25 KM, plus poštarina. Zbog velikog intresiranja, preostalo je još malo knjiga iz objavljenog tiraža. Svoj primjerak romana možete naručiti kontaktiranjem autora na e-mail adresu: [email protected] ili na njegovom profilu na Facebooku ili na mobitel 00 387 61 503 158, a također i kontaktom sa našim web-magazinom [email protected]

Poslije Vareša i Travnika, bitnih odredišta na putu sultana Fatiha kroz Bosnu prije 549 godina, promocije novog romana književnika Isnama Taljića „Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke – Roman o sultanu Fatihu, Bosni i Bošnjacima“ održane su u nekoliko krajiških gradova.
Prva destinacija bila nam je Jajce. I to smo namjerno u petak i na džumi. I u glavnoj, Čaršijskoj džamiji. Prvo i pravo ime joj je džamija Esme sultanije. Izgrađena je 1749./50.godine i ponovo poslije posljednjeg rata. Ona je u centru jajačke čaršije, u glavnoj ulici koja povezuje Travničku i Banjalučku kapiju. Na tome mjestu je prije 549 godina bila prva džamija u Jajcu i u njoj se, u tom vremenu, zbilo dotad neviđen dogašaj u Bosni. Bilo je to u decembru 1463. godine.
Izrazito zanimljivog pripovijedanje o tome, na osnovu historijskih izvora, opširno je zabilježeno u ovome romanu Isnama Taljića.

Biljeg opomene nad jajačkom kapijom
Sultan Fatih je, pri svom prvom dolasku s vojskom u Bosnu, u Jajcu boravio s kraja maja i početkom juna. To je bilo tako što je posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević, pogazivši više puta ugovore koje je imao sa Osmanskim Sultanatom kao vazal, pobjegao iz grada Bobovca/Bobovice (ostaci te neznatne utvrdice nalaze se u blizini Vareša) u utvrdu Soko, a odatle u Jajce, grad utvrđen debelim bedemima. Veliki vezir Mahmut-paša opkoli ga sa svih strana. Ima i priča da su tu izliveni posebni topovi, jer su s vojskom išli i livci, sa kalufima i potrebnim legurama. Topovi, ipak, nisu izliveni, jer je kralj Stjepan iz Jajca prebjegao u Ključ, a Jajce se predalo lično sultanu Fatihu.
Nakon što je uhvaćen kralj Stjepan, Ali Bestami, čuven kao učenjak u tom vremenu, nazvan i Musanifek, donio je fetvu o njegovom pogubljenju na osnovu hadisa: „Vjernik ne smije dopustiti da ga ista guja dva puta ujede iz iste rupe“. Sultan Fatih naredi da se, kao nauk i opomena, na kamenu iznad jajačke kapije ukleše tekst tog hadisa.
Vijest o smaknuću kralja Stjepana brzo se pronijela Bosnom. Na to bošnjački velikaši požure u Jajce. Skupi ih se iz sedamdeset gradova, utvrđenja i naselja. Po starom običaju i zakonu, sultan Fatih ponudi im da prime islam ili da, ukoliko ne žele – jer u vjeru nema prisile – plaćaju džizju kao i svi pripadnici drugih vjera u Sultanatu. Upozori ih da će, prihvate li islam, obavezani slati djecu u vojsku, a da neće ako ne prihvate. I da će i oni muslimani koji su sposobni i u snazi, biti dizani na asker.
Bosanski plemići potvrde da su ga sve dobro čuli i razumjeli. I da redom prihvataju islam. Da to čine drage volje i s radošću, ne nalazeći razlike između njihovog usmeno prenošenog vjerskog učenja i islamskog naučavanja vjere zapisanog u Knjizi. I da sultana Fatiha prihvataju kao spasenje ove zemlje i bošnjačkog naroda od komšija i križarskih ratova.

Sultan Fatih: „Vi Bošnjaci niste hrđav narod“
Iako naviknut da ga prate čuda, pribrani sultan Fatih, veoma upućen u pitanja Bosne i Bošnjaka, nije mogao doći sebi od miline koja ga je obuzimala. Poviknuo je:
– Vi niste hrđav narod!
Zatim reče Bošnjacima:
– Tražite od mene šta želite!
Oni mu odgovore:
– Uzimajte i našu djecu u adžami oglane.
Te riječi su prenesene u janičarski zakon.
Sultan s jeseni krenu u Istanbul, a potkraj te 1463. godine, već je bilo zazimilo, da bi se opravdao pred kršćanima Evrope što nije ispunio obećanje o pomoći nekadašnjem kralju Stjepanu Tomaševiću, u decembru mjesecu upade ugarski kralj Matija Korvin kroz Bosnu. Pravo na Jajce. Tu se zbi grdna prijevara. Izvedena je toliko podlo da mučkije ne može. Odabrao je kralj Ugarske da to bude u petak. I još, pritajen, s vojskom u prikrajku iščekao da nastupi podne... Kod onako tvrdoga grada Jajca, koji bi zaludno opsijedao godinama, uđu Ugari kroz širom otvorene gradske kapije. Nigdje žive duše. Što je bilo muška, što Bošnjaka – svi postali muslimani, što Osmanlija, sve otišlo na džumu. A kapiju ne zakapijali. I, kao što Jusuf Salahuddin Ejjubija oprosti križarima iz Jerusalema, onima koji su u džamiji Aksa poklali sve muslimane, ili kao što sultan Fatih pusti sve koji su se bili sklonili u crkvi Aja Sofija u Carigradu, i kao što na tom nekom polju kod Fojnice oprosti bosanskim katolicima dotadašnja strašna ugnjetavanja Bošnjaka, kralj Matija Korvin učini sasvim suprotno, onako kako njemu dolikuje. Uz pomoć nekog katoličkog velikaša Hercegovića, opkoli džamiju u Jajcu. I u njoj pokolju sve prisutne.
Poslije, kad Jajce bi skroz vraćeno, dođe naredba iz Istanbula da se u svaki petak prije džume zakapijaju gradske kapije i da ostanu zakapijane dok ne prođe džuma. Ispisivanje te naredbe dugo se zadržalo, prenošeno sa sultana na sultana, među prvim njihovim obavezama nakon preuzimanja vlasti i proglašenja sultanima.

Rahat kahva u među jajačkim zidinama
I do danas su sačuvane kapije na starom jajačkom gradu, ali bez – kapija, bez vrata, tako da se ne mogu ni zatvoriti, a tako je već odavno.
Iako je tokom poslijeratne prevlasti HDZ-a, a nadomak tada srušene Čaršijske džamije, podignuto arhitektonski nezgrapno crno obilježje s velikim krstom, promociju smo održali na miru. Dolično je protekla i džuma. Džamija je skladna i prelijepa. S nigdje višenim mihrabom boje meda isklesanim od sedre, ali izgleda kao da je od mermera.
Poslije džume smo, u novoj jajačkoj čaršiji koja podražava staru bosansku arhitekturu, kahvenisali sa glavnim imamom Ramizom Bećirovićem i njegovim imamima. Najviše se pričalo u uvjerljivoj pobjedi bošnjačkih stranaka na proteklim općinskim izborima i tome da je je Jajce, po drugi put uzastopno, dobilo načelnika Bošnjaka.
Iz Jajca smo se bez žurbe, jer je vrijeme prelijepo i krajolik se prelijevao u najljepšim bojama rane jeseni, zaputili put Ključa.
Ključ je ključni grad u preuzimanju ključeva Bosne te 1453. godine. I sada se, kad se iz pravca Jajca priđe gradu, s obale Sane pogledu otkriva kamena planina. Odozgo se strmoglavljuje prema rijeci. A na samom vrhu, među oblacima, ističu se bedemi stare tvrđave. Ona se posljednjih godina restaurira i upotpunjavaju se nekadašnje građevine. Tu je odavno tradicionalno muslimansko dovište. Održava se 29. maja, kao uspomena na dan boravka sultana Fatiha u ovom kraju 1463. godine.
Više je nego zanimljiva podudarnost da je baš toga datuma, samo deset godina ranije, upravo dok je svanjivao 29. maj 1453. godine, 20. džumade'l-ula 857. godine po Hidžri, osvojena Konstatinija, pao Carigrad i – kako to u romanu navodi Isnam Taljić, zaklopljena posljednja stranica povijesti srednjeg vijeka. Započelo je novo doba.

U lijepom Sanskom Mostu, gradu koji je promijenio ime
Ali, u Ključ ćemo s romanom Fatihom, ako Bog da, drugom prilikom. Mahsuzile. Put nas je vodio kroz Ključ prema Sanskom Mostu. To je iz posebnog poštovanja prema tome što tamošnji Medžlis Islamske zajednice i glavni imam Husein ef. Kovačević spašavaju obraz Bosne kad je u pitanju dostojno obilježavanje sjećanja na sultana Fatiha, s posebnim pijetetom njegujući već tradicionalnu manifestaciju „Musala“ u susjednom Kamengradu. Tu je sultan Fatih klanjao prvu džumu na teritoriji sadašnje Bosne. Na teritoriji tadašnje Bosne prvu džumu klanjao je, pak, u Novom Pazaru.
Dočekao nas je iznova lijepi Sanski Most, grad koji je zapravo – istina, nezvanično – promijenio ime. Ovdje više niko ne kaže Sanski Most. Samo Sana. To je da bi mještani svog grad još preciznije odredili rijekom koja protiče kroz njega. I, zaista, a da to nimalo ne bude shvaćeno kao pretjerivanje, teško je pronaći grad koji se s toliko poštovanja odnosi prema svojoj rijeci i koju su – premda, eto, protiče kroz sami grad – najodgovorniji ljudi u ovome gradu poslije posljednjeg rata uspjeli potpuno očuvati u izvornoj ljepoti; kako rijeku, tako i obje njezine obale.
U zgradi popularne stare Gradske vijećnice, koja je „dušu dala“ za ovakve kulturne sadržaje, bilo je posjetilaca koliko je god bilo stolica. Već na prvi pogled dalo se zaključiti da se, kako se to rekne, okupila gradska krema. To je publika koja veoma drži do ovakvih sadržaja. Isnam Taljić je ovdje rado viđen gost – ranijih godina je promovirao „Roman o Srebrenici“, potom, prije pet-šest godina, i roman „Tajna knjiga Endelusa“. Te knjige su veoma dobro primljene i rado čitane. Tako predstavljanje novog romana nije bilo za promocije uobičajeno „prodavanje mačka u džaku“, nego novi topli susret pisca s njegovim čitaocima.
Književna večer započela je riječima sultana Fatiha koje je veoma uvjerljivo izgovarao Nevres ef. Softić, imam u Donjem Kamengradu, gdje džamija – lijepe li simbolike – nosi ime sultana Mehmeda Fatiha. On je pročitao još nekoliko odlomaka iz romana, i to one dijelove koji se odnose na boravak sultana Fatiha u ovome kraju.
Glavnu riječ imao je sanski glavni imam Husein ef. Kovačević. On je probranim riječima iznio svoje impresije o romanu, čiji je bio jedan od prvih čitalaca, a pročitao ga je, rekao je, dok je boravio u itikjafu i roman je doživio kao svojevrsni ibadet.
Iz Donje Orahove, gdje je nastanjen, specijalno je na promociju, da bi govorio o romanu, došao Avdo Halilović, vrsni prozni pisac, autor romana „Arhitekti dželati“ i dviju zapaženih knjiga pripovijedaka. Halilović je profesor bosanskog jezika u Sanskom Mostu i – još jedna zanimljivost više – Isnamov kolega sa studija. Osim autora, govorio je i profesor Mirsad Arnautalić, koji je potom sa Isnamom Taljićem vodio razgovor o romanu i presudnom značaju sultana Fatiha za opstanak Bosne i Bošnjaka.
Naš drugi domaćin u Sani bio je Husein Buljubašić, ljubiteljima novokomponirane muzike poznat kao tekstopisac mnogobrojnih hitova. Neke od njih izvode i njegova braća Fahrudin, zvani Faks, koji živi u Beču, i Hasan, u Americi. Husein je, pak, „promijenio ploču“ i počeo pisati duhovnu poeziju. Nedavno je objavio vrlo zapaženu knjigu pod naslovom „S vjerom u Boga“, čije je prvo uizdanje baš razgrabljeno.
Husein Buljubašić treba biti poznat širom Bosne i Hercegovine i bošnjačke dijaspore po još nečemu što je vrijedno svake pažnje. On je živio u susjednom Vrhpolju, odakle je kao dječak dospio i zloglasni srpski konclogor Krings. Preživio je, a međunarodne organizacije prebacile su ga u Švicarsku, gdje sada živi. Nikako ne zaboravlja zavičaj, a na mostu na periferiji rodnog Vrhpolja, na mjestu gdje su Srbi streljali njegove suseljane, ličnim sredstvima podigao je lijepo spomen obilježje. Na ovom jedinstvenom spomeniku uklesani su prelijepi stihovi njegove pjesme pod naslovom „Allahova zemlja“.

Kolika je u Prijedoru čaršija, još je ljepša u njoj džamija
Iz Sane smo, na poziv Medžlisa Islamske zajednice Prijedora, krenuli u ovaj grad, nažalost smješten u tzv. entitetu. Susret nam je zakazan u Čaršijskoj džamiji. Ali, kako naći džamiju i do nje doći? Znali smo toliko da je mala i s oniskom drvenom munarom. Neće nam biti druge nego se raspitivati kod prolaznika kroz polutvoren prozor na automobilu. Nije nam namjera provocirati, pa je najlakše bilo na srpskom jeziku pitati za džamiju. Ali, kako se na srpskom kaže džamija?!
Još izdaleka panoramu Prijedora obilježava džamijska munara. Međutim, ova je visoka i nije ni drvena. Neka i nje, mašallah, ali... Bojazan je ubrzo raspršena.
Koliko god je Čaršijska džamija mala i s poniskom munarom, i koliko su je god nastojali zgurati i sakriti novogradnjama uokolo, ona je u – središtu slike glavnog ulaza u Prijedor! Nikako se ne može mašiti mimo nju.
Opet bez namjere da bi se pretjeralo, teško da ima ljepše, skladnije i uređenije džamije od ove! Kad bi se postavila izložba fotografija svih naših đžamija, već znamo kakvih bi se sve tu građevina našlo na okupu, ali bi u konkurenciji ova komotno zauzela prvo mjesto. I izvana, a i iznutra. I nije samo prijedorska, i ne samo krajiška ljepotica!
S velikom radošću očekivali smo naš književni ibadet u takvoj džamiji. Ali, imam Omer ef. Redžić – ni da čuje! Ni govora. Mi mladog hodžu na put, on pod put! Ne i ne! Ne može u džamiji!
Šta će ovo biti?
Koliko god bio korpulentan (ima ga, mašallah!), toliko je i mudar mladi prijedorski imam. On hoće da mu na programe, koji nisu isključivo vjerski, ali ne izlaze izvan domena pristojnosti koji je doličan prostoru, a koje Medžlis često organizira, dolaze i oni koji se ¬– iz samo nama Bošnjacima znanih „principa“ – još uvijek ustručavaju prekoračiti džamijski prag. Ali, zato ni nemaju takve predrasude kad je u pitanju zgrada Medžlisa Islamske zajednice u džamijskom haremu. I ona je lijepa. Kao kutija! I u njoj – namjenski prostor baš za sadržaje kakav je promocija knjiga koje nisu u suprotnosti s islamskim i bošnjačkim bićem.
Kao i u Sanskom Mostu, i ovdje je prisutnih bilo koliko i mjesta na raspolaganju. Dotjerani, sređeni, elegantni. Lijepe bošnjačke čehre. Lijepo li ih je vidjeti ovako u Prijedoru.
Ovdje je sultana Fatiha „glumio“ Abdulaziz ef. Nuspahić, imam u Kozarcu, a domaćin i moderator bio je dobrodušni gorostas Emer ef. Redžić. Uslijedio je razgovor Mirsada Arnautalića sa Isnamom Taljićem, prekidan čitanjem odlomaka iz romana i nerijetkim književnikovim pitanjima prisutnima: „Jesmo li dosadni? Hoćete li da skratimo? Ako hoćete, možemo ovdje završiti!“, ali su odgovori bili odlučno odrečni, tako da je ovo književno prijateljevanje potrajalo i potrajalo. Uz to se efendija Omer pobrinuo da nabavi i „dobru pepeljaru“. To mu je „stari prijatelj Isnama Taljića“ (nije htio odati koji, a očito je u pitanju neki ogrezli bivši pušač) na vrijeme sugerirao da se s ovim književnikom može do mile volje prijatno razgovarati ukoliko je pred njim na stolu, umjesto čaše s vodom, „dobra pepeljara“.
Čim se iziđe iz džamijske avlije, odmah se na glavnoj prijedorskoj ulici, usred čaršije, tako da Čaršijska džamija, zapravo, čini srce ovog okupiranog grada. Na ulici je živahno i sa štimungom kakav se ne sreće po ostalim gradovima u tzv. entitetu. Prijedor čak izgleda kao prije rata!
Stiže objašnjenje da je ambijent takav radi brojnog bošnjačkog prisustva. Zastalno se vratilo više od 1.200 domaćinstava u samom gradu. Redovno dolaze i mnogi koji se nisu vratili, posebno ljeti i redovno vikendima.
Tu smo, u bašti gradske kafane koji drži Srbin, na samom korzu, kahvenisali, i to baš sa „h“. Dakle, kahvu. Potom smo, također nedaleko od Čaršijske džamije, prezalogajili u pravom bosanskom restoranu, koji drži Bošnjak. Učas i po, što se kaže, okupilo se pravo bošnjačko sijelo. Sastavljena su dva hastala i krenuo eglen. Okupio se dio društva s promocije: legendarni komandant Fikret Ćuskić, pa čuveni bošnjački dobrotvor iz Švedske Suljo Halalkić, zatim Mustafa Šanta, koji je u ratu bio glavni pomoćnik-računovođa Fikretu Ćuskiću, a potom i također legendarnom krajiškom vojskovođi Mehmedu Alagiću.

Od Sane preko Dvora na Uni do razvlašćenog Bihaća
Ali, valja nama sa Sane na Unu. Usput smo prošli Dvor na Uni, pa Bosanski Novi, Bosansku Otoku, Bosansku Krupu, pa se „filmskim“ kanjonom uz Unu zaputili u Bihać. Cesta kroz kanjon ostala je kakva je bila: negdje iskrpljena, ponegdje s novonavučenim asfaltom, uglavnom mokra iako je dugo beskišno. I još: ipak niko nije obnovio spomenik srpskoj terorističkoj organizaciji „Crna ruka“, koji je – čudnim čudom – preživio komunistička vremena, posljednji rat i nekoliko ovoparatnih godina.
A Bihać? Akademik Ferid Muhić, valjda u egzilu željan Bosne, ima običaj na početku nastupa u svakom bh. gradu progovoriti poneku lijepu o svom doživljaju toga grada i to njegovim slušaocima, građanima toga grada, prione za srce kao mehlem – bude im drago čuti da je njihovo stanište bolje nego što zaista jest. Mi smo se, pak, u Bihaću obreli kao u neobranom grožđu. Čudno je ovih dana u Bihaću. Glavni grad Unsko-sanskog kantona izgleda kao da je ni tamo, ni ovamo. U nekakvoj neizvjesnoj sreći, nevjerici i čudu da je ovdje ponovo srušen bastion komunizma. Ovaj grad je to totalno bio za Titine Jugoslavije. Kad je izišao iz posljednjeg rata, odsječen od ostalog svijeta, braneći slobodu svojom „Silom nebeskom“, kad je osvanuo dejtonski mir, Bihać je sav odisao patriotizmom i ponosom na Peti korpus Armije BiH. Ali, uporedo, ljudi su bili sramežljivi i valjda u nevjerici da je moguće da je, uz Abdićevu „Autonomnu pokrajinu“ i, naknadno, u Ljubljani, proglašenu njegovu „republiku“, srušen i komunizam. Tako je i moglo biti da na poratnim izborima za načelnika Općine pobijedi nezavisni kandidat. Ali, kad se uznalo da se po preostalim slobodnim dijelovima Bosne i Hrcegovine vihore zeleni džamijski bajraci i bijelo-zelene esdeaovske zastave, i ovdje su se razmahali. Nestalo je svinjetine iz restorana, novokomponirani pozdrav: „Poštovanje!“ zamijenjen je sa „Esselamu...“, onaj načelnik je kupio limuzinu (kao da je od njegovih para) Odboru Islamske zajednice i priklonio se SDA-u, a ta stranka na općinskom nivou odmah počela posrtati i padati. Uz to, ni zakletim Bišćanima nikako nije bilo pravo što Kantonom vladaju „zeleni“, što je tu na dosta nebišćana, posebno Cazinjana. Uslijedili su raskoli. Zatim izborno glasanje iz inata za SDP, ali su se „komunci“ prebrzo osilili i Bihać pretvorili u novi Kremlj. I tako osam dugih i teških lipovačkih godina.
„SDA“, vele u Bihaću, „treba shvatiti da ona nije trijumfirala nego da je do nogu potučen komunizam“ te nikako ne bi smjela nastaviti svojim utabanim stazama poratne „neobnove i neizgradnje“, odnosno argantnosti koja nije bila ništa drukčija od kasnije esdepeovske.
Tako je, iako smo stigli uz dane rođendana Petog korpusa, zvanični Bihać izgledao umrtvljen u bezvlašću. Komunisti nisu predali vlast, a esdeaovci je još nisu preuzeli. Zato je bilo ugodno na promociji. Nije bilo političkih zvaničnika, a ni onih mnogobrojnih koji idu za njima i još mnogobrojnijih koji se šlepaju iza njih. Književna večer održana je u lijepim prostorijama ženske organizacije „Sadika“, u naljepšem (a i jedinom prigodnom) prostoru za slične namjene u ovom gradu.
Doduše, zamalo da nije zapelo na samom početku. Promocije knjige „Opet ćemo se vidjeti ispod crvene jabuke – Roman o sultanu Fatihu Bosni i Bošnjacima“ počinju citatom: „Ja, sultan Mehmed-han, sin sultana Murata hana...“, a u Bihaću je za čitanje odlomaka bila odabrana krhka djevojčica... Istina, sultan Fatih u svom davnom pohodu Bosnom nije stigao do Bihaća. Ali, ipak; sultan je sulta i još Fatih... Problem je, kao da je sabljom presjekao, riješio Akaid ef. Boja. On se prihvatio da „bude sultan“. Inače je i predsjednik Medžlisa Islamske zajednice. A i bez toga mu odgovara.
Poslije je odabrana djevojčica prigodno pročitala odabrane odlomke iz romana, a i ostali dio programa propraćen je s posebnim zanimanjem.
Odužilo se u noć, pa nije bilo govora o povratku. Treba konačiti u Bihaću. „Sablju“ je opet petegao „sultan“ Akaid i odveo nas je sebi na konak u imamsku kuću na Brekovici. Odatle je najljepši pogled na prelijepu rijeku Unu. A na tom vidikovcu izgrađena je najljepša džamija u Bihaćkoj krajini. U ovom kraju i inače ima mnogo lijepih džamija. Međutim, sveijedna seoska džamija kudikamo je i ljepša i funkcionalnija od svih pet bihaćkih. Napokon je u toku izgradnja i odgovarajuće džamije i u Bihaću. Samo, umjesto u centru grada – kao u Prijedoru, Sanskom Mostu, Ključu ili u Jajcu – ova je na delekoj gradskoj periferiji. A uz tu i takvu lokaciju, opet, vezuje se esdepeovska mutljaža. Sad, kad su „crveni“ propali, čeka se da i to njihovo nedjelo iziđe na vidjelo.