Rizah GRUDA: Dana 24. 03. 1913. godine, Ministar Kraljevine Crne Gore, Plamenac, javio je iz Đakovice: “Izvješten sam da se u Plavu i Gusinju vrše velike pljačke i da je zbog toga narod prinuđen da bježi. Potrebno je i neophodno da odmah komisija za uviđaj zloupotreba dođe i ovome zlu stane na put. Svakoga dana bježe pokrštene familije put Valjbone”. U razgovoru sa dopisnikom “Politike” Vukom Dragovićem, proto, Đorđe Šekularac, iz Gusinja izjavio je da je pokrstio 12.500 Bošnjaka i Albanaca iz Gusinja i njegove okoline. Proces pokrštavanja Bošnjaka i Albanaca je započet februara 1913. godine, a okončan je 29.04.1913 godine.

Već je sto godina kako su okupirani Plav i Gusinje, sto godina iseljavanja, etničkog čišćenja, sto godina kako se sprovode ekonomske, političke sankcije, sto godina kako se dogodila velika tragedija bošnjačko muslimanskom i albansko muslimanskom narodu. Ova tragedija ima sva obilježja genocida. Nad pripadnicima islama 1912. i 1913. godine, vršene su odmazde, nasilno pokrštavanje, svakodnevna ubistva a pljačkanje se pretvorilo u zanimanje. Bogati Plav i Gusinje preko noći su postali potpuno osiromašeni, što je bio i cilj tadašnjih vlasti. Zbog ovakvih zločina i velike represije, veliki broj Bošnjaka i Albanaca se pokrenuo da napuste svoju rodnu grudu, na putu bez povratka, naseljavajući prostore Turske, Albanije, Kosova, BiH. Slovenije, a u novije vrijeme prostore Amerike i Australije, kao i Zapadne Evrope. Ta neprestana rijeka muhadžera i sada je prisutna, a ukoliko se nastavi prijeti opasnost nestanka Bošnjaka i Albanaca ovog kraja jer se ne stvara perspektiva življenja. Njihova imanja i kuće naselili su Srbi i Crnogorci, učesnici balkanskih ratova. Vlada Crne Gore mnogima do danas nije platila odštetu za otetu imovinu Bošnjaka i Albanaca. Ne može se putem službene evidencije utvrditi koliko je streljano. U narodu su prisutna dva podatka i to: Jedan govori o 550 a drugi o 850 streljanih Bošnjaka i Albanaca. Albanski historijski izvori pominju broj više od 1670. Svi oni koji su protjerani tretirani su kao odmjetnici, pa su prema njima i njihovim familijama primjenjivane mjere kao što su paljenje njihovih kuća, ubistva, silovanja, pokrštavanje, pljačka preostale imovine. Dana 24. 03. 1913. godine, Ministar Kraljevine Crne Gore, Plamenac, javio je iz Đakovice: “Izvješten sam da se u Plavu i Gusinju vrše velike pljačke i da je zbog toga narod prinuđen da bježi. Potrebno je i neophodno da odmah komisija za uviđaj zloupotreba dođe i ovome zlu stane na put. Svakoga dana bježe pokrštene familije put Valjbone”. U razgovoru sa dopisnikom “Politike” Vukom Dragovićem, proto, Đorđe Šekularac, iz Gusinja izjavio je da je pokrstio 12.500 Bošnjaka i Albanaca iz Gusinja i njegove okoline. Proces pokrštavanja Bošnjaka i Albanaca je započet februara 1913. godine, a okončan je 29.04.1913 godine. Poznata je anegdota i vizionarska rečenica Ismaila Nikočevića zvanog Smake kada je stajao u redu za pokrštavanje a pošto se bližio vakat za podne namaza Ismail ef. je uputio popu sljedeće riječi: “Pohitaj pope sa tom vodicom proći će mi podne namaz”. Prema pričanju mog djeda, hadži Abdulaha, muderiza i imama Ali Pašine džamije: “Prvo su u Plavu streljali 12 prvaka na Racinu i početkom februara izvršili su njihovo pogubljenje, onda su došli u Gusinje, te po grupama hvatali i vezivali u lance najviđenije i najumnije Bošnjake i Albance. Prva grupa bila je iz Vusanja na celu sa Mem Šabanom, sa 65 Albanaca. Mema je rekao Avru Cemoviću: “E, Avro Cemi, cigani ti naodžakovali”. Druga grupa je bila iz Gusinja. Na čelu grupe bio je Hasan Bajrov Nikočević, sa babom i 72 povezana Bošnjaka iz Gusinja. Oni su streljani početkom marta 1913. godine na Previji. Smaka Bajrov rekao je Avru; “E, Avro, Avro pesto godina si bio pod Turskom i niko se ne umiješa u vjeru i u crkvu a tebe dođe dan kao Ciganima kada dođe carstvo”. Treća grupa je bila od Nokšića, Arzenice i Pepića na čelu sa Butom Kasim ^ukinim a sa njim je bilo povezano 37 najboljih i najuglednijih Albanaca. Oni su streljani krajem marta 1913. godine na Previji. Ulaskom Crnogorske vojske u Gusinje Hadči Abdulah Gruda, muderiz, obratio se crnogorskim vojvodama sljedećim riječima: “Ne činite nepravdu mome narodu. Uzvišeni Allah naređuje i upućuje ljude da na zemlji budu pravedni jedni prema drugima. Vama vaša vjera, nama naša vjera. Ko je valja Caru valjaće i Knjazu.” Ove riječi na žalost nisu poslušale crnogorske vojvode koji su počinili neviđeni genocid nad Bošnjacima i Albancima. Naša kuća je bila bogata a sve su opljačkali: tri ćupa zlata, ćilime, jorgane, dušeke, bakarno i srebreno posuđe, basmu iz naših magaza, samo su ostali goli patosi. Na kuli koja se nalazi u selu Dragije pored rijeke Dolje, živio je nas čipčija Đoko koga je mog djed gledao više nego svoje sinove. On je opljačkao svu našu stoku i sve sto se nalazilo u kuli. Odnijeli su nekoliko stotina knjiga iz raznih oblasti koje je posjedovao moj djed a koje su napisane na arapskom, turskom, bosanskom, persijskom i italijanskom jeziku, jer je moj djed bio poliglota.

Govorio je nekoliko jezika i u to vrijeme je bio jedan od najučenijih ljudi. Bio je i savjetnik Ali paši gusinjskom i kadija Gusinjske Kaze. Mog djeda su poštjedeli krštenja zbog duboke starosti ali zato su sve članove naše familije pokrstili i to; Mom ocu kome je bilo ime Murat dali su novo ime, Milovan, amidžama Vejselu, Vasilije, Jonuzu-Josif, Mehmedu-Mirko, halama Emini-Emilija, Jalduzi – Zvezdana, mojoj bijači Hankuši –Gospava. Isti ovakav scenario primijenjen je na svaku familiju u plavsko-gusinjskom kraju. Mula Redžo Ademov Radončić u poglavlju “Krštenja” napisao je sljedeće:
“Crnogorskoj vlasti malo se učinelo sto su streljali najbolje ljude Plava i Gusinja, već su plavsko-gusinjski narod natjerali da se masovno krsti i to na način da svako domaćinstvo piše molbu za krštenje kao da se krsti dobrovoljno. Svaki Gusinjanin je trazio nekog kuma od dotadašnje raje gusinjsko plavske ili crnogorske vojske. Gusinjski narod s početka se nije htio krstiti pa maker ih Crnogorci sve redom streljali. Ali se našlo ljudi pametnijih koji su htjeli spasiti Gusinje od potpunog istrebljenja od strane tadašnje crnogorske vlasti koja je upravljala novoosvojenim gradovima Gusinjem, Plavom i Beranama. Od prvih ljudi spominje se Mula Šabo Musić, gusinjski muftija, koji je pozvao narod Plava i Gusinja da se krste i da će on biti prvi među njima, objašnjavajući kada se uvjerio da će crnogorski vojnici uništiti muslimanski živalj Plava i Gusinja. Ako se nebi htjeli pokrstiti, što je vjerskim propisima, pozivajući se na šerijatsko pravo dozvoljeno, odustati od vjere riječima a ne srcem ako mu zaprijeti opasnost smrti. Ovo je istina koju je zapisao mula Redžo. Izvorni podaci su uništeni ili se skrivaju. Mi Bošnjaci i Albanci imamo obavezu samo da pamtimo i pišemo sve nabrojano, sa koljena na koljeno, da ne zaboravimo genocide koji je tadašnji režim izvršio prema muslimanima plavsko-gusinjskog kraja. Previja i Racina 1913. godine su opomena da se nad bošnjačko-albanskom prošlošću mora duboko zamisliti jer ona je bez lažne patetike bila tragična. Ono što je jednom bilo stvarno ostaje vječno moguće. Sve što se desilo treba dozivati u svijest da postane sastavni dio historijskog pamćenja. Naše stanje neće niko promijeniti osim nas. Stoga predlažem da se podigne spomen obilježje žrtvama genocida u balkanskim ratovima 1912-1913. godine. Kao i to da Bošnjaci i Albanci u obrazovnom sistemu Republike Crne Gore pored Crnogorske historije proučavaju svoju historiju, jezik, kulturu, održavaju svoje adete i običaje. Zaustavimo iseljavanje i izgrađujmo svoj kraj. Mahsuz selam svim učesnicima ovog skupa. Nadam se da će ovaj skup prerasti u jednu tradiciju da se svake godine održavaju ovakvi skupovi kako se ne bi zaboravile žrtve genocida nad Bošnjacima i Albancima.