Harun HODŽIĆ: Svitalo je, sunce je grabilo ka nebu skoro nestrpljivo da sa određene visine posmatra kako se sukobljava zlo i dobro na zemlji. U daljini vidjeli smo i čuli tenkove i transportere. Artiljerija je preoravala. Padalo je na stotine projektila. I kao što smo očekivali, napadi na Proskok su počeli i to u talasima. Nismo mogli svojim očima vjerovati kojim intenzitetom je to teklo, i čime su motivirani ljudi koji su išli u napad. Kasnije ćemo saznati da su bili nadrogirani i pijani. U desetine ranaca nađena su sredstva za podiznje morala. Borba je bila krvava, na obije strane se ginulo i to u ne malim brojevima mjereno. Proskok je saučvan, linije duž odbrane stabilizirane. Prodor četnika, koji je od Grepka tekao, konačno je bar na izvjesno vrijeme zaustavljen. Počele su pristizati i jedinice iz Hercegovine u pomoć. Među njima i Muderizova jedinica, koja je upućena preko Bjelašnice pod Treskavicu ili tačnije na Bijelu lijesku, kako se zvala kota.

Po povratku na Lopatu, pristizale su vijesti o napadu četnika na Grebak i Rogoj te o našim gubicima na tim terenima. Nažalost, vrlo brzo je stigla i vijest da se trebamo hitno vtariti na Igman u bazu, jer već nastaje panika. Gube se određene teritorije, presječen je koridor ka Goraždu, Rorgoj također okupiran. Četnici napreduju ka Trnovu i zauzimaju ga, čak dolaze do pod samu Bjelašnicu.

Kad smo se vratili na Igman i Bjelašnicu imali smo šta i vidjeti. Sve je vrvjelo od izbjeglica, koji su iz trnovskih sela, te okoline Grepka nadirale. Naš Ured IZ na Bjelašnici, u kojem smo zatekli Hazim ef. bio je krcat ženama i djecom iz Dujmovića, tako da se tu nismo ni zadržali. Ubrzo je naša ekipa dobila zadatak da se spusti u poleđinu Babanovca, lijevo od kote Proskok, gdje je trebalo napraviti odsudnu odbranu. Prenoćili smo u šumi čekali dan i žestoku borbu. Pred samu zoru, još sam ležao, a nešto je pod mojom glavom počelo da se pomjera. Trznuo sam se u polusnu i ugledao zmiju, na koju sam bio prislonio glavu. Trnci su prošli mojim tijelom. Hvala Bogu, kako je bilo prohladno jutro, ona je sklupčana ležala utopljena u šumske boje da je čovjek u polumraku nije mogao razlikovati od ostatka prirode. Samo se opružila i otpuzala od nas. Pomislo sam u tom trenu da ni njima i svim ostalim gmizavcima i životinjama ova pogan što napada na Igman ne da mira, nego ih istjeruje iz svojih jazbina.

Svitalo je, sunce je grabilo ka nebu skoro nestrpljivo da sa određene visine posmatra kako se sukobljava zlo i dobro na zemlji. U daljini vidjeli smo i čuli tenkove i transportere. Artiljerija je preoravala. Padalo je na stotine projektila. I kao što smo očekivali, napadi na Proskok su počeli i to u talasima. Nismo mogli svojim očima vjerovati kojim intenzitetom je to teklo, i čime su motivirani ljudi koji su išli u napad. Kasnije ćemo saznati da su bili nadrogirani i pijani. U desetine ranaca nađena su sredstva za podiznje morala. Borba je bila krvava, na obije strane se ginulo i to u ne malim brojevima mjereno. Proskok je saučvan, linije duž odbrane stabilizirane. Prodor četnika, koji je od Grepka tekao, konačno je bar na izvjesno vrijeme zaustavljen. Počele su pristizati i jedinice iz Hercegovine u pomoć. Među njima i Muderizova jedinica, koja je upućena preko Bjelašnice pod Treskavicu ili tačnije na Bijelu lijesku, kako se zvala kota.

Mi smo se naveče povukli u hotel Igman, odmorili i već rano ujutro došao je poziv za pomoć jedinicama 9. motorizovane brigade, da se vrati kota ispod Golog brda na Igmanu, jer su je četnici zauzeli i spremali se za napad na Golo brdo. To bi značilo skoro presijecanje puta Pazarić-Hrasnica. Toga dana nisam mogao poći da pomognem Smaji i Haketu. Ostao sam u hotelu, jer su prethodni dani i borbe uticale da moje promrzle noge prokrvare i doslovce napune vojničke čizme krvlju. Trebalo je stabilizirati stanje.

Srpsko-crnogorska agresija na BiH: Bitka za Igman (Arhiva)

Kada su se vratili, Smajo i Hake imali su šta i pričati. Akcija izvedena sa takvom preciznošću i hrabrošću, da su četnici doslovce pometeni. Ono što se donijelo kao ratni plijen bilo je impresivno. Jedanest pušaka, mitraljez, ručni bacač, nekoliko zolja... Lica boraca nasmijana, moral podignut, hvala Bogu i ostale linije su bile čvrste. Ali, napadi su nastavljani iz dana u dan i nisu jenjavali.

Proskok je postao glavna tema svih izvještaja. Smjenjivale su se jedinice šehidi ukopavani na dva mezarja na Igmanu, koja su se popunjavala. Ja kao imam sam obavio nekoliko dženaza. Granate su padale po čitavom Igmanu i Bjelašnici. Naslućivalo se i osjećalo zlo.

U svakom sivilu i teškom stanju zbije se i poneka šala. Tako smo Smajo i ja vozeći se džetom iz Pazarića sa nekakvog sastanka prema Bjelašnici i selima, na putu od Malog Polja primili u auto čovjeka koji je stopirao. Da ironija bude veća, u auto je ušao čovjek koji nam nije dao volove za kurban nazivajući hodže lopovima, govoreći da on nikom ne vjeruje i to lice sam tada zapamtio. Te iste volove ostavio je četnicima podno planine Jahorine i bezglavo napustio svoje ognjište i dom. Sinula nam je ideja da se malo našalimo. Smajo i ja smo se izuzetno dobro razumijevali i to nekad samo pogledima, tako je bilo i ovaj put. Počeli smo ga ispitivati odakle je i šta traži na Igmanu. Čovjek je odjednom postao nervozan i više nije bio siguran sa kim razgovara. Ja sam ubacio par upadica Smaji: “Da li nam je baš bezbjedno da prođemo kroz balije na Igmanu?” Smajo je samo nonšalantno potvrdio da se ne brinem da vozimo jednog njihovog u autu. Ja sam tada imao jednu malu kratku neobičnu automatsku pušku i jedan veliki nož, koji je stajao ispred mene i bio vidljiv. Uzeo sam taj nož u ruke i počeo ga prevrtati.

U ogledalu smo pratili reakciju tog čovjeka. On je počeo da prebire nešto po džepovima. Ja sam se pobojao da ne posegne za kakvim oružjem. Čovjek je izvadio nekakvu priznanicu koju mu je potpisao nekakav komandant, da je nesposoban za vojnu službu i da on ništa nema sa Armijom. Počeo je panično moliti da ga ne diramo, da mu nije ništa ostalo, da je sve izgubio. Ja sam pomenuo njegove volove, a on kaže ostali su u planini.

Smajo se samo lagahno smijao. Kada smo prošli hotele na Bjelašnici, zaustavili smo auto i pustili ga da izađe. Čovjek sav blijed samo je sjeo pored ceste i počeo plakati od radosti što je ostao živ.

Po povratku iz sela u kojima situacija nije bila dobra, mještani su se spremali za evakuaciju.

Došli smo u Komandu na Igmanu. Zatekla nas je vijest da ima ubačenih četnika po Igmanu i da treba biti oprezan. Mi smo se samo nasmijali i rekli dobar je, bar jednu stvar uradio je kako treba, prijavio „četnike“ u Komandu. Kad smo ispričali događaj svi su prasnuli u smijeh.