Mr. Mirnes KOVAČ: Kao i u bosanskom slučaju i danas se u centrima svjetske moći i odlučivanja ne može objasniti činjenica zašto je neprihvatljivo da u doba demokratije, sekularizma, vladavine većine i predstavničke vlasti, te gotovo misonarske globalizacije u neoliberalnom ruhu, bude dopušteno, dakle na globalnom nivou, da jedan tako okrutan režim okrene svoje armijske potencijale prema vlastitom stanovništvu.

Srž divljaštva i barbarstva koja prate moderne sukobe jesu upravo moderni obrasci ugrađeni u našu životnu svakodnevicu, na kojima se temelje i politike onih koji predvode najvažnije globalne igrače.

To objašnjava i hipokriziju s kojom danas glavne sile nastoje izaći na kraj sa zločinima koji se dešavaju tamo nekim "drugima."

I sirijska pobuna, protesti i zahtjevi za slobodom i pravima, koja su u krvi ugušeni topovima i mitraljezima Assadovog režima, na neki način razotkrivaju licemjerje i nasilje tog našeg današnjeg posrnulog i haotičnog modernog svjetonazora. Onog koji je sebe otrgnuo od vrlina svetog, kojemu ništa nematerijalno nije sveto, a posebice ljudski životi kao nematerijalni per se.

Samo tako je moguće objasniti duhovnu paralizu globalne svijesti, koja hladno prima izvješće najrelevantnije svjetske organizacije za zaštitu mira, Ujedinjenih nacija, čiji specijalni tim u posljednjem izvješću konstatira kako su "sirijske režimske snage vršile torturu nad djecom i koristile ih kao žive štitove na tenkovima da bi spriječili napade opozicionih snaga".

Nasilje i ubistva
Prije nekoliko dana, pored svakodnevnih scena nasilja i ubistava, svjetsku scenu dodatno je potreslo svjedočenje specijalne predstavnice UN-a za djecu pogođenu oružanim sukobima, Radhike Coomaraswamy.

Ona je kazala kako su sirijska djeca izložena torturi u zatvorima i da masovno stradaju u pokoljima. Po povratku iz Sirije ona je izjavila da je njen tim došao sa izvješćima o uzašavajućim zločinima, posebice onim koji se provode nad djecom. Posvjedočila je kako nikada nije vidjela sličnu situaciju u kojoj djeca ne samo da nisu pošteđena, već su čak ciljane mete u konfliktu.

S druge strane, promatrači prilika u Siriji sada već otvoreno ovaj konflikt opisuju kao "građanski rat", budući da se pored inicijalnog sukoba na liniji režim–demonstranti, sve više dešavaju sukobi na drugim osnovama i relacijama.

Unatoč svim diplomatskim naporima, krvoproliće se nastavlja svakodnevno. Samo u proteklih nekoliko dana, od ponedjeljka 11. maja, dnevni bilansi poginulih prelazili su cifre od 100 ljudi širom zemlje, od čega je najveći broj žrtava zabilježen u sjevernoj provinciji Idlib.

Posebno zgrožavaju zločini i masovna egzekucija djece i civila. Slike su toliko potresne da ih većina medijskih servisa ne može objavljivati.

Čak su se novinari Libanskog press sindikata neki dan na press-konferenciji u Bejrutu dosjetili da isceniraju slike djece zamotane u bijele čaršafe natopljene crvenom bojom, kako bi fotografima dali "prihvatljivije" ilustracije za vijesti koje prenose agencije.

Ne treba zaboraviti da su nemiri i protesti u Siriji otpočeli prošle godine nakon incidenta u gradu Der'i, kada su specijalne snage isljeđivale i vršile torturu nad djecom i omladinom, koja je pjevala pjesme i pisala parole inspirisana regionalnim valom arapskog buđenja.

Ma koliko to Assadov režim odbacivao, ipak primarna odgovornost za sav haos u Siriji upravo leži na njemu. Međutim, pored sirijskog režima odgovornost za zločine u Siriji se sada može bez ikakvog uvijanja adresirati i Moskvi, Pekingu i Teheranu zbog podrške režimu i blokiranja međunarodnih koraka i akcija, u čemu su se posebno istakle Rusija i Kina svojim blokadama u UN-u.

U svojoj srži, tragedija sirijskog sukoba, šta god ona značila i kako god se predstavljala, nije bitka za životni prostor, niti pak građanski sukob. Još manje je to etnički rat, a posebice ga je teško okvalificirati kao vjerski ili sektaški sukob, iako kretanja oko Sirije sve više bivaju navođena u tom smjeru.

Ostaje da se vidi čiji su interesi u projiciranju sirijskog sukoba kao sektaškog najveći, jer bi on, ukoliko do njegovog punog ostvarenja dođe, imao daleko razornije efekte ne samo po društveno tkivo i teritorijalni integritet Sirije, već i za cijeli region.

Sve ove pobrojane kvalifikacije ne karakterišu i ne određuju primarne razloge sirijskog konflikta, ali ipak, sve one na neki način predstavljaju doprinoseće faktore, koji se iz dana u dan multipliciraju i proširuju kako bi se opravdala barbarska djela i politike.

Bilo je tu, dakako i nekoliko zvučnih komparacija sukoba u Siriji sa sukobom u Bosni iz 90-ih. Priroda i karakter sukoba u Bosni i Siriji ne mogu se porediti, na što su ukazali neki ozbiljni analitičari, ali ima, dakako, stvari koje situaciju u Siriji i Bosni očigledno dovode u sličnu ravan. A one su primarno vezane za odnos tzv. "međunarodne zajednice", tog tako zavodljivog, maglovitog i varljivog koncepta prema ovom problemu.

Centri svjetske moći
Kao i u bosanskom slučaju i danas se u centrima svjetske moći i odlučivanja ne može objasniti činjenica zašto je neprihvatljivo da u doba demokratije, sekularizma, vladavine većine i predstavničke vlasti, te gotovo misonarske globalizacije u neoliberalnom ruhu, bude dopušteno, dakle na globalnom nivou, da jedan tako okrutan režim okrene svoje armijske potencijale prema vlastitom stanovništvu.

Konflikt u Siriji, kao i onaj u Bosni od prije dvadeset godina, poteže neka teška esencijalna pitanja. Ono što ova dva moderna konflikta ponajviše "zbližava", a što je generalna odlika svih ratnih sukoba u svijetu u posljednjih dvije decenije, jeste da ih imamo priliku gledati skoro uživo na malim ekranima.

Ratovi modernog doba su ratovi o kojima imamo instantne informacije, slike i tonove. Ta trenutna prisutnost na svim medijskim servisima od štampe, preko televizije, radija do interneta, sada mobilnog do krajnjih granica, omogućava nam da od užasavajućih slika ne možemo pobjeći ni na more ni u planinu, ni na plažu niti u neki bogati rezort, kafić, kino, planinski restoran... svugdje nas prati WiFi ili 3G... i svugdje nam Twitter ili Facebook donose informacije htjeli mi to ili ne...

Opravdano je onda upitati se šta je to što nas, ljude modernog svijeta, drži da sve te zločine mirno gledamo i prosto nastavljamo žurno ići ka svojim svakodnevnim životima, nepotreseni, netaknuti, nezabrinuti... Ili smo to samo malo na trenutak, na moment i onda drsko kritiziramo sebe: "A zašto sam dozvolio/-la da mi to pokvari dan...!?"

Bolna je realnost, izgleda, da moderni svijet slavi prava, slobode i različitosti, ali ih, ustvari, niječe svojim odnosom prema takvoj realnosti. Radije nameće uniformnost ljudskom rodu.

Duhovna kriza, koja je sve očitija u modernom svijetu, pozamašno je dovela do stanja u kome se mirno mogu gledati zločini koji se čine nad nekima "drugima", je, oni se već dugo vremena percipiraju kao "oni tamo daleko, dakle, drugi koji su po naravi niži, necivilizovaniji".

To je taj nit, taj klick koji prebacuje svakog od nas i dopušta nam da sve te užasne slike samo pogledamo i nastavimo. Mi, htjeli to priznati ili ne, hladno i bezosjećajno prihvatamo zlo i bol koje nikako ne bismo željeli da se dešavaju tu oko nas.

Srž divljaštva i barbarstva
A zašto to radimo? Odgovor na ovo veliko pitanje isuviše je prost i k tome veoma lako dokaziv.

Moderni svijet niječe transcendente vrijednosti, koje jednako gledaju na sve i upravo nijekanjem transcendentnog, on niječe mogućnost jedinstva i sklada.

Vjerske tradicije i vrijednosti čak i u svojim najslabijim odjecima, podsjećaju ljudski rod na uvijek prisutnu mogućnost ostvarenja svetog kroz traganje i uviđanje znakova jedinstva u postojanju. Ali, upravo su to anateme modernom svjetonazoru, gdje je sveto ukinuto iz svakodnevnog života.

Stoga je teško tako desakraliziranom svijetu, otrgnutom i osakaćenom od osjećaja svetog, trpiti živuću vjeru koja ga podsjeća upravo na laži i obmane njegovih premisa. Onda je i razumljivo što se u tom ozračju i mogu tolerirati situacije i zločini koji upravo udaraju u suštinu, u esenciju našeg bivstvovanja i pozivaju na moralni odgovor.

Upravo su zbog toga osnove i srž divljaštva i barbarstva, koja prate moderne sukobe, a koje mi svakodnevno pratimo, ti isti naši moderni obrasci ugrađeni u našu životnu svakodnevicu.

Na njima se temelje i politike onih koji predvode najvažnije globalne igrače. To objašnjava i hipokriziju s kojom danas glavne sile nastoje izaći na kraj sa zločinima koji se dešavaju tamo nekim drugima, čemu je jučer Bosna, a danas Sirija, samo puki slučaj ili incident...

Treba li onda dodatno tražiti objašnjenje našoj savremenoj duhovnoj i osjećajnoj paralizi koju ovaj naš moderni svijet zorno pokazuje, slušajući alarmantna izvješća Ujedinjenih nacija kako se tamo negdje daleko djeca, mala i nedužna ljudska bića, stavljaju na tenkove kao živi štitovi!?

Duhovna paraliza koju nam je naš dominantni globalni svjetonazor nametnuo, navikla nas je da sve to mirno i spokojno gledamo. (aljazeera.net)