Harun HODŽIĆ: Ulazeći u selo zapazili smo crkvu, pred kojom je već postavljeno obezbjeđenje i nije se dozvoljavalo ama baš nikom da oskrnavi taj vjerski objekat, što me kao vjernika radovalo. Na taj način smo pokazivali da nismo kao oni koji svaku priliku koriste da poruše i sa zemljom sravne vjerske objekte koji su pripadali muslimanima.

ALLAH dž. š. UPUĆUJE KOGA ON HOĆE U SVOJU VJERU: Po povratku iz Sarajeva, na Igmanu je zaista bilo veselo. Odmah smo se sa Haketovom ekipom, te Čedinim Vukovima (to je jedinica formirana na početku rata na Igmanu i komandir je bio Čedomir Domuz, koji je poginuo 1992. na Igmanu u blizini Brezovače, gdje je i ukopan) zatim Crnim Labudovima, i jednom jedinicom iz Konjica, kojom je komandovao izvjesni Beg, našli na Lopati, u planinarskom domu nadomak Kreševa i planine Inac, na kojoj je poginuo Džemal Bijedić.

Zadatak je bio ovladati Incom, zatim spustati se prema Kreševu. Već prvu noć u planinarskom domu izbio je mali incident sa Čedinim Vukovima, koji su bili razulareni, neodgojeni. Bilo je svakovrsnih psovki, pa i onih najgorih, gdje se vrijeđaju vjerske svetinje i vjerski osjećaji. U jednom momentu, dok sam stajao na hodniku, neko iz njihove prostorije je opsovao baš ono najteže. Nisam odolio, ušao sam u prostoriju i onako malo histerično počeo galamiti, prijeteći da ću čak i pucati i zvadio sam pištolj iza pasa. Jedan od njih, malo zreliji, mi je prišao i kaže: “Neće više, nema potrebe za tim, polako”.

Ja sam se malo primirio dok jedan onako ponižavajućim tonom dodade, ma kukavice su ti veliki muslimani, i ponovo opsova. Ja sam se samo okrenuo i onako iznad njega ispucao jedan metak u jednu poveću gredu, vodeći računa da, ne daj Bože, nikog da povrijedim, a onda mu kažem: “Ponovi to još jednom”! U prostoriji je nasatao tajac, a u hodniku nastao žamor i gužva, dok na vrata nije ušao Smajo ef. i odmah preuzeo ulogu smirivača situacije. Mene su izveli u hodnik, da bih nakon desetak minuta ponovo ušao i na inicijativu Smajinu se izmirio sa svima. Poslije njegovog dersa oni su dali obećanje da više dok su tu sa nama neće se čuti nikakva psovka, i zaista bilo je tako.

Na izviđanjima, a kasnije i na zadataku, su bili najglasniji u tekbiranju, čemu smo se svi mi smijali. Dok je trajalo izviđanje i priprema borbenih dejstava, Smajo ef. i ja smo imali vremena i obići okolinu. Imali smo jednu 'Džetu' na raspolaganju koja je bila Smajino vlasništvo, i otišli smo do Konjica. Tu sam upoznao čuvenog Muderiza. Otkud naziv Muderiz?

Muderiz je stari naziv za profesora medrese, a u Konjicu je ostao i kao naziv za glavnog imama. Tako je početkom agresije na RBiH Muderiz obnašao dužnost glavnog imama i odatle i naziv koji je ponio i zadržao. Okupio je momke slične ideološke naravi i željnih za odbranom prije svega vjere a zatim svih pozitivnih vrijednosti koje su prisutne u svijetu, i nastala je na početku jedinica koju su svi zvali “Muderizova”.

Izgledao je impresivno, visok skoro dva metra, krupnih kostiju, duge crne brade, crne odjeće, sa crnom mahramom na glavi i prevojem preko čela, na kojem je arapskim jezikom pisalo “LA ILAHE ILLALLAH MUHAMMEDUN RESULULLAH”. Ratnik, Mudžahid, Gazija. Zaista slika koju je teško zaboraviti. Vrlo brzo smo uspostavili kontakt i to ratno poznastvo i prijateljstrvo, hvala Bogu traje i danas. Muderiz je bio dobar domaćin, po prirodi dobroćudan čovjek, blage naravi, omiljen u narodu a posebno među svojim gazijama, koji izvršavaju njegove naredbe bez pogovora.

Ponovo smo na Lopati. Pripreme za napad na Inac okončane. Rano ujutru krećemo se u koloni, još nije svanulo. Najednom čujemo: “Ko je?” “Mi”! “Ko vi?”, i dva tri pucnja. Smajo sa vodičem iz jednog obližnjeg konjičkog sela upada direktno u rov ustašama. Zapucalo je i pogođen je vodič, i jedan ustaša. Jedan se dao u bjekstvo. Vodiču očito nije bilo spasa. Preselio je kao šehid, da mu se Allah dž.š. smiluje. Na lijevoj starni od nas zapucali su Čedini Vukovi i uz tekbire pošli ka Incu. Mi smo brzo napredovali od pozicije do pozicije gdje su bile ustaše, koje su bježale glavom bez obzira. U šumi smo se rasporedili i čekali dalje napredovanje Konjičana i Čedinih momaka. U međuvremenu pristizala je i pomoć ustašama. Sa jednom grupom suočio se momak kojeg smo zvali Keva, i pozvao ih da mu se primaknu. Pitaju ga: “Ko si ti?” “Čuj - ko sam! Naši smo, hajde priđite, evo gore su iznad balije”. Kako je bila velika strana i klizavo lišće pod nogama, štimao se kako bolje da oplete po njima. Kad je zapucao, malo se poklizao, jedan od pristiglih ustaša je uzvartio i pogodio ga jednim metkom u predjelu stomaka i plućnog krila.

U međuvremenu ostale jedinice su napredovale. Inac je oslobođen, Kreševo se sa njega vidi kao na dlanu.

Kevu su pokušali iznijeti uz brdo njih četvorica, no kako je bilo strmo nisu mogli sami se izvući bez da se pomognu držeći se za drveće, tako da ih je polako hvatala panika. Prišao sam sa namjerom da pomognem, no ni sam nisam mogao izaći uz strminu. Tražili smo rješenje kako ga što prije iznijeti. Ja sam pokušavao sa njim razgovarati, da ga malo osokolim. Pitam ga: “Keva, znaš li šehadet?” “Ne znam”. “Ponavljaj za mnom”. I jedno tri puta je poniovio: Eshedu en la ilahe Ilallah ve eshedu enne Muhameden abduhu ve resuluhu. Zatim sam ga nagovorio da nekoliko puta uzvikne i tekbir, Allahu ekber. Osjetio sam da jača i pokušava sam da se pomiče. Kaže: “Efendija, imam snage u nogama, no teško dišem”. Ja mu kažem: „Polako, držat ćemo te mi i pomagati, pokušaj sam da ideš“. I zaista, nedugo zatim našli smo se na vrhu strmine. Krenuo sam sa njim do planinarskog doma gdje je bilo vozilo hitne pomoći da ga vode za bolnicu.

Dok smo išli ka domu Keva me onako molećivim i tihim glasom upitao: “Boga ti, efendija, hoćeš li me naučiti klanjati ako ovo preživim?” Samo sam ga blago pogledao i zahvalio Bogu kako upućuje u svoju vjeru. A mi smo smrtni ljudi koji samo potpirujemo vatru vjere u srcima ljudi, a Allah izravno upućuje.

SENAD - ŠEHID PRED KUĆNIM PRAGOM: Poslije akcije i zauzimanja Inca, domaće jedinice su preuzele držanje linije. Mi smo se povukli u dom na Lopati i pripremali se da odemo na dženazu vodiču, koji je poginuo kao šehid i svakako obići Kevu u bolnici u Suhodolu.

Već sutradan ujutru su nam javili da se domaći vojnici nisu zadržali čak ni cijelu noć, već se povukli sa Inca, a ustaše se samo ušetale u stare rovove. Postavljali smo pitanje: “Treba li ovo uopće raditi? Najhrabriji svaki dan ginu, ostat ćemo bez dobrih boraca koji mogu oslobađati zauzete kote i gradove”. No, moralo se dalje.

Na dženazi u jednom konjičkom selu, u prisustvu svih mještana, poslije ukopa obratio se Smajo ef. Govorio je o važnosti borbe za oslobađanje zemlje i nagradama koje čekaju šehide. Zatim smo obišli ranjenog Kevu, koji se i nije baš nabolje oporavljao. Bolilo ga je u plućima. U razgovoru sa rukovodstvom bolnice dogovorili smo da ga pod hitno prebace preko piste u Sarajevo, što je i učinjeno i Keva se hvala Bogu brzo oporavljao.

Po povratku na Lopatu čekalo nas je novo osvajanje Inca. Bojali smo se da ima iznenađenja u odnosu na raniji napad, da su se ustaše još bolje organizirali. No, nije bilo baš tako. U naletu smo prošli do vrha Inca. Ustaše su se dale u bjekstvo. U ovoj akciji istakao se domaći vojnik Senad kojeg su zvali Senči. Bio je iz jednog obližnjeg sela, koje je bilo pod kontrolom ustaša. Kada se uspeo na Inac, očima je upijao prostor u kojem je odrastao, i onako krenuo naniže, na očigled svih nas, krenuo je ka svojoj kući. Jedva smo ga zaustavili i spriječili da ode u smrt.

Na suprotnoj strani Lopate bilo je hrvatsko selo Draževići, koje su opsjedali „Crni Labudovi“. U koordinaciji sa njima saznali smo da su sve bliže linijama i da imaju saznanja da ustaše polahko napuštaju selo. No još uvijek se drže.

Mi na Lopati imali smo stalni problem sa Senčijem, koji je po svaku cijenu htio do svoje kuće. Sljedećeg jutra pošli smo svi da se spuštamo prema selima sa Inca. U blizini sela bila je postavljena zasjeda. Senči je pogođen. Toliko je bila jaka njegova volja za svojim ognjištem, za mjestom gdje je rastao, gdje je detinje dane u igri provodio, gdje je i prve mladalačke dane dočekivao i ašikovanja doživio. Gdje je sa svojim roditeljima mirno živio, sve dok zlotvori nisu onako ničim izazvani krenuli krojiti sudbinu svojim rukama, tjerati ljude sa ognjišta, uništavati sve što nije onako kako oni i njihovi ideolozi vide.
Tužno je bilo gledati kako Senčija, koji je bio nadomak svoje avlije, izvlače četvorica momaka, a on polahko gubi životnu boju u svojim očima. Pripomogao sam da ga donesemo do auta. Džetu, koju je Smajo vozio, koristili smo i za sanitet. Jedan od momaka iz Haketove jedinice imao je ključeve. Zamolio me da ja sjednem sa Senadom pozadi, da mu pomognem do Suhodola. Ušao sam, položio ga na moje krilo, i tiho učio sure iz Kur'ana, molio Boga da ga ostavi u životu. Nismo ni kilometar odmakli, prvi put u životu svojim pogledom otpratio sam ljudsku dušu na onaj svijet. Svjesnost prisustva meleka smrti (Azraila) je takva, da se osjeti zadnji nefes, ili izdisaj. Nastale osjećaje je teško opisati. Tad sam bio siguran da ovaj hrabri gazija ide na bolje mjesto, u džennetske bašče, hurijama.

Nekoliko dana nas je Senadova smrt zaista paralisala. Nismo mogli doći sebi. No, moralo se dalje.

Jedno predveče dođe nam poziv putem motorola koje smo imali da Labudovi traže pomoć prema Draževićima i da su blizu oslobađanja sela. U konsultaciji u planinarskom domu vidio sam da neki i nisu zaintersirani pomoći, posebno Beg. Na pitanje zašto kaže: “Oni samo sebe reklamiraju i njima ide slava”.

Bože dragi, pa zar neko ovako može rezonovati? Zar neko ovakav može komandovati, zar neko ovakav može postići nagrade za zasluge? Smajo je bez razmišljanja prihvatio poziv i nas desetak smo se uputili prema Draževićima. Na određenoj udaljenosti vidjeli smo da se vodi žestoka borba. Bili smo u takvom položaju da dolazimo ustašama skoro sa leđa. Rasporedili smo se i onako svi skupa zapucali, i to žestoko. Ja sam sa sijačem šarao po kosi na kojoj smo primjećivali ustaške vojnike i onako otprilike nišaneći, jer je razdaljina bila tolika da je teško i sijačem bilo šta pogoditi. To je dalo određeni efekat. Ustaše su se u panici izvlačili iz sela i napuštale položaje. Sa prvim sumrakom presatala je vatra.

Mi smo zanoćili u šumi iznad sela čekajući zoru. Oko ponoći jedna ekipa ustaša nam se šumskim putem primakla toliko da su opaženi od naše straže, koja je zapucala po njima. Oni su odgovorili, ali nije bilo gubitaka. Mi smo svi skupa ponovo zapucali, što je bilo sasvim dovoljno da se oni više ne pojave. Ujutro smo se nesmetano spuštali niz stranu prema selu u koje smo vidjeli da Labudovi već pobjedonosno ulaze. Bili smo oprezni zbog mina, što se pokazalo ispravnim. Jedna mina je aktivirana, no osim manjih ogrebotina po jednom vojniku nije bilo veće štete. Ulazeći u selo zapazili smo crkvu, pred kojom je već postavljeno obezbjeđenje i nije se dozvoljavalo ama baš nikom da oskrnavi taj vjerski objekat, što me kao vjernika radovalo. Na taj način smo pokazivali da nismo kao oni koji svaku priliku koriste da poruše i sa zemljom sravne vjerske objekte koji su pripadali muslimanima.

Nasatvit će se, insha-Allah!