Halil DŽANANOVIĆ: Kad pogledam sa Bedema, kao da dobija neku novu snagu, nošena vjetrovima između oblaka, snagom ljubavi, plovi čak do nebeskih rubova, na kojima dobija vatreno nesalomivu energiju, kao da se dotakla s dušama onih koji su u boljem svijetu, pa se osnažena i preporođena ponovo vraća na svoj izvor, u mit i umjetnost, stapajući se sa poklikom: Da nam je vječan Sandžak!

"Meni po cijelu noć kroz srce tutnje zaglušujući zvuci s Pešterske visoravni.
Vrisak vjetrova miješa se sa šištanjem zvečarki i piskom malih ptiča, koje kraljevi neba-orlovi , kao svoju lovinu, odnose negdje prema vrhovima Prokletija. Meni posvunoć, u srcu, tutnje slapovi Ibra i Jošanice, dok iz podzemnih špilja ponornice Borovštice odjekuje zov predaka, prepun upozorenja, da se razbudim, da slobodan na Sandžaku osvanem".

To mi je, onomad, pripovijedao jedan Sandžačklija, zagledan u oblake iznad Amsterdama, kao da je u njima prepoznavao nekog svog, kao da je nešto osluškivao, jer je tokom pripovijedanja zastajkivo da bi udahnuo malo vazduha, ovog hladnog i tuđeg vazduha. Njemu su u očima, naprosto, igrale slike prelijepih krajolika u kojima je davno isklesana pjesma: Kad pogledam sa Bedema...

I u ova burna vremena, sudbonosno teška i neizvjesna, pjesma: Kad pogledam sa Bedema, kao da ponovo dobija neku čudesnu moć, kao da joj sadašnja pokoljenja daruju krila. Kao da je iz ponornice Borovštice izronula sa svim onim vriskovima od Šahovića pa do najcrnjih, u novijoj povijesti, devedestih. Ali sve se budi, i odašilje čudne zvukove u kojima prepoznajem i molitvena koljena mog duhovnog brata, mog učitelja, Ibrahima Čikića.

Ibrahim i Enes
Ponekad i sam sanjam Ibrahima i kad se probudim osluškujem tišinu iz koje dopire njegov neumoljivo snažan šapat: Pešter je srce Sandžaka. Ponornica Borovštica je žila kucavica, protok i dotok, u čijim kapima su biserne suze majki Sandžaka koje nisu dočekale radost unučića jer su im djeca, u cvijetu mladosti, bila pokošena, a tim činom, njima je (majkama sandžačkim) neka opaka i nevidljiva ruka iščupala radost življenja i ponudila trajanje kroz bol tugu i kajanje. Zaista je, Veliki Bože, Velika priča o ovim ponosnim ljudima koji ne znaju mrzjeti.

Prioriteti Zajednice su otvaranje Predstavništva Sandžaka u Briselu i ostvarivanje cilja: Sandžak kao prekogranična regija, u okviru Srbije i Crne Gore, maksimalno investiranje u sandžačku infrastrukturu, uz poboljšanje uslova za povratak, nas koji to sanjamo, u voljeni Sandžak... To bi, otprilike, bilo to. A, da ne zaboravimo skorašnju posjetu naše delegacije Briselu , jer to je isto jedna od važnih akcija Zajednice... Kazao je ovaj uzoriti domaćin, Sandžaklija, aktivista, prijatelj...

Ovaj uvod u tekst o sandžačkoj dijaspori Holandije se nekako sam nametnuo. Zapravo, uvijek, kad god pišem o ZSDH branim se od asocijacija i sjećanja koja naviru. Branim tekst da me ne odvuče na drugu stranu pa da zaboravim što sam htio kazati. Napisao sam do sad priličan broj priloga (o ZSDH) za printane i internet medije. Ali mi je, nekako, najdraži eglen (intervju) sa predsjednikom ZSDH, gospodinom, Enesom Nuhovićem. Taj eglen je prošao bez onog s kim sam razgovarao jer je Enes argumentovano pričao o Zajednici na čijem je čelu, i naravno, o Sandžaku, slobodnom kao orlovi ponad Pešteri, kao snovi što ih, diljem svijeta razasuta, sanjaju sandžačka djeca. Zapravo, odrasli ljudi, porodični, biznismenin, gorštaci, ali u srcima nekako čedni i iskreni kao dječiji san o lijpom poklonu, uoči bajrama.

Pešterska i Golanska visoravan, reklo bi se, nemaju ničeg zajedničkog, pa ipak, kad god se pomene Golanska i na Pešterskoj odjeknu neki daleki zvuci bubnjeva i truba koje zovu na ponovni pohod, pljačke, silovanja i lišavanja života onih koji su malobrojniji, nenaoružani, neorganizovani, razjedinjeni... Ali, kako kaže narodna mudrost: Ničija nije do zore gorjela.

Skoroman i iskren, kao i uvijek, predsjednik ZSDH, gospodin Enes Nuhović, na moje pitanje kada je, zapravo, formirana Zajednica i šta su joj glavni prioriteti-kratko je kazao: ZSDH je zvanično formirana 14. marta 2009. godine u Amsterdamu...Mi smo odradili puno humanitarnih akcija, ali ću, kao primjer, spomenuti samo par, kao što su: Pomoć Azri u Novom Pazaru, pomoć Bošnjaku iz Rožaja, kome je izgorjela kuća, pomoć za izgradnju džamije u selu Trijebine. Također smo poslali, za navijače Novog Pazara, 300 majca; Sandžačku zastavu i bubanj, tokom ulaska u super ligu Srbije...Na Kulturno-informativnom planu odradili smo puno prezentacija naših pisaca, između ostalih: Ibrahima Čikića, Safete Osmičić, Fehima Kajevića, Faiza Softića, Nijaza Hajdarovića, Hadžema Hajdarevića, Sulejmana Aličkovića, Elife Kriještorac, Kemala Durakovića....

Prioriteti Zajednice su otvaranje Predstavništva Sandžaka u Briselu i ostvarivanje cilja: Sandžak kao prekogranična regija, u okviru Srbije i Crne Gore, maksimalno investiranje u sandžačku infrastrukturu, uz poboljšanje uslova za povratak, nas koji to sanjamo, u voljeni Sandžak... To bi, otprilike, bilo to. A, da ne zaboravimo skorašnju posjetu naše delegacije Briselu, jer to je isto jedna od važnih akcija Zajednice... Kazao je ovaj uzoriti domaćin, Sandžaklija, aktivista, prijatelj...

Mada je nabrojao prioritetne ciljeve, kojih se ZSDH uporno pridržava, ipak je ostalo puno nedorečenog, jer kad se samo prisjetim njihove Kulturno-zabavne manifestacije, povodom: Dvogodišnjice ZSDH, dođe mi da vrištim što nisam Sandžaklija. A pogotovo, kad se sjetim Sandžačkih kulturnih večeri, na kojima je, ito po njenim riječima, veoma rado prisustvovala nj.e. Miranda Kamišalić-Sidran ambasadorka BiH u Holandiji. Na jednoj od tih manifestacija upoznao sam i autora knjige 'Gdje sunce ne grije' Ibrahima Čikića, upoznao i u njemu brata prepoznao. Zaista je Ibrahimovo gostovanje, zahvaljujući upravo ZSDH, u Amsterdamu, odjeknulo kao naš san o konačnoj i potpunoj slobodi. Bila je to u najkraćem: Veličanstvena književna noć, o kojoj se još uvijek priča.

Da je ZSDH zaista snažna svjedoče i bezbrojne humanitarne aktivnosti u kojima se pokazuje sva dobrota i plemenitost, ali i pojedinci koji u svemu prednjače, kao glavni stubovi oko kojih se granaju svi koji znaju šta znači obradovati nekog bespomoćnog. Najbolji među najboljima su Sinan Kurtanović i Hamid Hasani.

Humanitarni koncert za Sandžačkog Bombardera
Inače, moj prvi susret sa sandžačkim duhom, datira s početka osamdesetih, u Domu omladine, u Beogradu. Na jednoj večeri poezije čuo sam pjesmu koju nikad neću zaboraviti. Kasnije ću od istog autora pročitati pjesmu uvrštenu u sve relevantne antologije bošnjačke kulturne baštine, pjesma 'Kućna guja', pjesnika i darovitog prevodioca Sinana Gudževića. Pjesma 'Kućna guja' i dan danas izaziva nedoumice kod većine njenih tumača. Naime, dalekovidi, sjajni, produhovljeni, misaono veličanstveni pjesnik i prevodioc, Sinan Gudžević, je još u doba prividne 'ravnopravnosti' i 'slobode' u naizgled bezbrižno Titovo vrijeme s pjesmom 'Kućna guja', na neki način upozorio svoje Sandžaklije da i u snu budu budni. Što se, nažalost, tokom prijethodnih rušilačkih vremena i obistinilo. Sinana sam, samo nakratko, sreo jednom u Zemunu, malo smo popričali i svako je otišao svojim sudbonosnim putevima. Da bih neku noć upoznao još jednog Sinana ito roda najrođenijeg od pjesnika Gudževića, Sinana Kurtanovića, čovjeka duha i sluha, dobričinu, humanistu, dugo je nabrajati, jednom ću, ako Bog da, i o Kurtanoviću nešto zapisati.

Zbog svega, u tekstu napomenutog, i onog što je nedorečeno, što se čita između redova, noćas nisam mogao odoljeti izazovu prstiju koji su prateći neke unutarnje vibracije poigravali iznad crne tastature, crne kao mermerna ploča, pod kojom su pokopani snovi monogih, nasilno iz života otrgnutih. Ali sam, usput, hvala Tvorcu ove magije zvane život, osluškujući sam sebe, negdje iz 'memirijskog čipa', ponovo začuo omiljene akorde pjesme Kad pogledam sa Bedema... Pjesme koja se sve više, iz bezbroj srca, javlja diljem Evrope pa i svijeta i neumoljivo nas poziva da se svi pridružimo, da se slobodni glasno zahvalimo i nebu i Tvorcu i svim čestitim sinovima i kćerima, podneblja koje je u Bošnjačkom kulturnom miljeu iznjedrilo najbolje od najboljih.

Kad pogledam sa Bedema, kao da dobija neku novu snagu, nošena vjetrovima između oblaka, snagom ljubavi, plovi čak do nebeskih rubova, na kojima dobija vatreno nesalomivu energiju, kao da se dotakla s dušama onih koji su u boljem svijetu, pa se osnažena i preporođena ponovo vraća na svoj izvor, u mit i umjetnost, stapajući se sa poklikom: Da nam je vječan Sandžak!

Da nam je vječan Sandžak!