Nazif HOROZOVIĆ: Mnogi žele da vide muslimanske nevladine organizacije kao, birvaktile, Mlade muslimane koji su se krili, radili ilegalno, djelovali i sastajali se za opšte dobro, što tada nije bilo normalno van omladinskog pogona Komunističke partije. Mnogi mediji i intelektualci predvođeni funkcionerima političkih stranaka i nisu raspoloženi da priznaju da su nevladine organizacije sa islamskim predznakom i sadržajem realnost za pluralno društvo u BiH. Ne, već svako javno pojavljivanje tih organizacija nađu se ini Hećimovići, Galijaševići, Mašići, Imamovići, Bačanovići i drugi koji će to okarakterisati baš onako kako je umišljeni defektolog Sadik Ahmetović tvrdio za onu sirotinju u Maoči, da su opasnost po ustavni poredak i teritorijalni integritet države BiH.

Stalno sam se pitao da li se katolik ili pravoslavac tako ružno i neugodno osjeća kada pripadnik njegovog naroda počini neki individualni ili grupni zločin, kao što se osjećaju muslimani kada neko iz njihovih redova isto to uradi? Da li se katolik ili pravoslavac osjećao poniženo kada je norveški terorista Anders Behring Breivik počinio onakav stravičan zločin i u prvim izvještajima je spomenuto da se najvjerovatnije radi o „islamističkim teroristima“. Međutim, nedugo nakon toga, BBC je prenio izjavu pomoćnika šefa policije Rogera Andresen da se radi o "kršćanskom fundamentalisti“, koji je bio inspirisan četnicima za vrijeme agresije na BiH i koji je gajio nevjerovatnu mržnju prema muslimanima. Moram li vas podsjećati da je policija nakon toga demantovala svoga činovnika i ustvrdila da se ne radi o "kršćanskom fundamentalisti“ već o članu masonske skupine. Jer, gdje kršćanin može biti fundamentalista, kada je taj naziv rezervisan isključivo za muslimane. Pitam se i pitam sve, da li je svjetska javnost tražila od pape Benedikta XVI da osudi taj zločin i da se ogradi od njega? Znam da vas nasmijavam ovim pitanjima, jer znate da se Papa niti bilo ko drugi koji pripadaju istoj religiji kojoj pripada Breivik ne osjećaju odgovornima za nešto što počini pojedinac u ime nekoga ili nečega.

Pripisivanje krivice nevinim
Vjerovatno se većina nas sjeća terorističkog napada na New York i svega onoga što se tog 11.09.2011. desilo. Cijela svjetska javnost je uperila oči prema muslimanima da preuzmu odgovornost za ono što se desilo. Kakvu odgovornost? Kao da su Bin Laden i ekipa oko njega imali mandat od strane muslimana da urade ono što im se stavlja na teret da su uradili. Zbog čega muslimani da se izvinjavaju? Zbog nečega što nisu počinili i što je neko eventualno počinio u ime njihove vjere, a protiv čega se oni i njihova vjera konstantno bore.

Teroristički akt u Bugojnu prije nešto više od godinu dana je također nabacio krivnju na muslimane, te je bio javno otvoren poziv Islamskoj zajednici i Reisul ulemi da se ograde od tih napada. Bilo je čak i osuda da je to normalan slijed zbog toga što se „Islamska zajednica nije ozbiljnije brinula o radikalnom poimanju islama...“. Ako je iko o tome brinuo onda je to Islamska zajednica, ali bi mnogi Islamskoj zajednici pripisivali odgovornost za ono zašto je nadležna država. Naravno, Islamska zajednica je izdala saopštenje za javnost i rekla svoj stav, ali i dalje su oni koji su alergični na svaki spomen Islamske zajednice neprimjereno reagirali.

Nakon što je, na zahtjev tužilaštva BiH, ministar (ne)sigurnosti, umišljeni Sadik Ahmetović poveo historijsku akciju pod nazivom „Svjetlost“, mahom je hapsio one koji su prijetnja sigurnosti i prijetnja ustavnom poretku države BiH. Sjeća li se još iko ove akcije? 600 policajaca je udarilo na jedno malo selo i nekoliko izbezumljenih ljudi kojima je policija pod teškim optužbama provalila u kuće i probudila i prestrašila njihovu djecu. I tada smo se pravdali da nismo mi ti koji se slažu sa tim ljudima. I sada se, s vremena na vrijeme, kao savjesni građani pitamo: Jesu li podignute optužnice protiv onih koji su atakovali na ustavni poredak naše zemlje? Jesu li sankcionisani oni koji su raspirivali međuetničku mržnju i stvarali nestabilnost države?

Nevladine organizacije i terorizam
Dolaskom ove famozne demokratije i nakon što su nevladine organizacije uzele svoje učešće u javnom životu BiH, sve je bilo u redu dok muslimani, vjernici, nisu krenuli sa svojim nevladinim djelovanjem. Mnogi žele da vide muslimanske nevladine organizacije kao, birvaktile, Mlade muslimane koji su se krili, radili ilegalno, djelovali i sastajali se za opšte dobro, što tada nije bilo normalno van omladinskog pogona Komunističke partije. Mnogi mediji i intelektualci predvođeni funkcionerima političkih stranaka i nisu raspoloženi da priznaju da su nevladine organizacije sa islamskim predznakom i sadržajem realnost za pluralno društvo u BiH. Ne, već svako javno pojavljivanje tih organizacija nađu se ini Hećimovići, Galijaševići, Mašići, Imamovići, Bačanovići i drugi koji će to okarakterisati baš onako kako je umišljeni defektolog Sadik Ahmetović tvrdio za onu sirotinju u Maoči, da su opasnost po ustavni poredak i teritorijalni integritet države BiH.

Nedavno sam posjetio stranicu www.pozivuraj.com gdje jedna mlada i aktivna grupa ljudi prezentira vrijednosti islama u duhu onoga što oni smatraju da je dobro, kvalitetno i korisno za bh auditorij. I zapade mi za oko jedan video gdje su se aktivisti portala poredali kao da su kakva horska grupa koja će izvoditi neke ilahije. Potom je jedan počeo da se pravda i da pravda islam od onoga što se desilo u Bugojnu. Ne osuđujem te ljude, ali ne mogu ostati ravnodušan u kakav smo položaj doveli sami sebe i u kakav su nas položaj doveli oni koji bi trebali da brinu o našoj društvenoj sigurnosti. Ovi mladi ljudi su osjećali strašan pritisak, jer je njihov vanjski izgled u nekim segmentima sličan izgledu optuženih u terorističkom napadu na PS Bugojno zbog čega je bila ugrožena njihova sigurnost i njihov ponos. Zašto nismo čuli osude nekih katoličkih udruženja koji se ograđuju, stide i upozoravaju na ono što je učinio Breivik? Zato što njima nije nametnuta krivnja, već su kolektivno oslobođeni te krivice za razliku od muslimana.

I ako podrobnije analiziramo našu bh scenu, Bošnjaci se uglavnom za nešto izvinjavaju, uvijek nešto opraštaju, uvijek se za nešto pravdaju, uvijek su u defanzivnom zadatku. Organizacija „Izbor je naš“ javno poziva na otcjepljenje RS-a od BiH i ona nije prijetnja za ustavni poredak države u očima našeg licemjernog ministra sigurnosti. Kada nevladina organizacija „Croatia Libertas“ poziva na građanski neposluh i kada politički vrh Hrvata poziva na nepriznavanje vlasti... to je demokratsko pravo. Ovo nisu teorije zavjere, ovo je ono što se stalno prešućuje i što Bošnjaci polako počinju usvajati kao stil življenja.

Možda je i zločinac Mladić i ideja „velike srbije“ bila i u pravu kada su imali namjeru da nas ne bude, jer jedino tako smo dobri i plemeniti – tada kada nas nema. Najveći „grijeh“ Reisul uleme je bila izjava: „Dosta smo se mi prilagođavali, neka se sada oni nama prilagođavaju“. Ova izjava je dobila toliku medijsku pozornost da je popularnija i od one Ratzingerove u kojoj citira jednog cara koji vrijeđa islam i muslimane. Izazvala je više pozornosti nego izjava patrijarha Irineja kada je rekao da se muslimani ponašaju pristojno kada su u manjini, a kada su većina skloni su nasilju. Papa Benedikt XVI svakodnevno dobija sve vrste priznanja, Dodik Irineju dodjeljuje orden časti, a reisu Ceriću Bošnjački političari poručuju da se izvini i da ne spominje genocid i ugroženost naroda, te da se slučajno ne miješa u politiku, iako njegove izjave nisu nikoga vrijeđale.

Ja mislim da je najveći problem to što postojimo. Izvinite, mi zato nismo krivi!