Avdo METJAHIĆ: Ovi izdajnici svojeg naroda i podrepne muhe Mila Đukana zaboravili su kako je njihov vatan okupiran, te šta se sve dešavalo prilikom okupacije, do današnjih dana. Poslije okupacije našeg vatana mnogi se gube po svijetu da im se traga ni glasa ne zna. Samo iz Gusinja je 1912.godine, za jedan dan odselilo 130 familija, za koje ne znamo gdje su i da li su ikad svi stigli tamo gdje su krenuli da spase život sebi i svojim najmilijim. U toj prvoj grupi nasilno iseljenih, bilo je Radončića, Feratovića, Koljenovića, Čekića, Cecunjana i drugih, a danas njihovi rođaci prave tzv. “crnogorsku kuću” i to u Njujorku, u kojem su i sami našli utočište.

“Lakše je istinu udariti po licu, nego pogledati u oči”

Ako ijedan dan ostane u sjećanju Bošnjaka porijeklom iz Crne Gore i Južnog Sandžaka, koji emigrantski život žive po četvrtima New Yorka, onda će to biti 23. septembar 2011. Neće to biti sjećanje po dobru, već po podaničkoj svijesti neodgovorne grupice Bošnjaka i Albanaca, koji se po narudžbi sakupiše da promovišu, doniraju i sakupljaju donacije za tzv. “crnogorsku kuću”, a svoju gledaju kako im zurla nedovršena.

U razgovoru sa nekoliko pojedinaca koji su namjeravali prisustvovati (i prisustvovali su), toj donatorskoj večeri, kao da nisu znali ni gdje idu da idu, ali ponavljali priču kako ‘tamo’ idu kako bi izvojevali svoja prava?!? Na pitanje, kakava to prava traže? Odgovora nema ili je nerazumljiv i nejasan, kakav može bit samo od nesvjesnih, zalutalih i nepismenih pojedinaca. Kažu da će da izvrše pritisak na prisutne iz Vlade CG, kako bi se radio put od Gusinja preko Vrmoše za Podgoricu; kao da ovu priču nismo slušali sto godina do sada, i sto godina obećanja. Također rekoše mi da Crna Gora pri završetku radova i otvaranju puta od Murine preko Čakora za Kosovo. Na pitanje da li imaju još nešto tražiti, nisu bili sigurni šta im više treba. Na pitanje, da li oni imaju pravo glasa u Crnoj Gori, odgovorili su da imaju! Da li su mogli sebe i svoju poorodicu upisati na zadnjem popisu u CG? Kažu da nisu! Onda opet pitanje koliko predstavnika imaju u Parlamentu CG, i koji su to, ni to nisu znali. Eto kako politička emigracija iz CG i Sandžaka nasijeda na iste trikove crnogorskih političara. S druge strane eto kakvih sunarodnjaka imamo u našoj zajednici u New Yorku sa kajima manipulišu crnogorski političari, diplomate i tajne službe. Odgovor svim smetenim i nesvjesnim, je; da su većina državljani SAD, najstarije demokracije svijeta, i da nemaju nikakva prava što se tiče učestvovanja na izborima u CG. Što se tiče puta preko Vrmoše bit će onda kada dvije države (Albanija i CG) pokažu zainteresovanost. Za sada ni Albanija ne pokazuje neki interes dok će crnogorski političari obećavati do završetka tzv. “crnogorske kuće”. A što se tiče puta preko Čakora, ako ga ikada otvore, trebaju da znaju da to rade isključivo radi Murinjana i Veličana, sami razmislite zašto?!
Da crnogorska vlada želi put prema Kosovu, i da ovaj pasivni kraj spoji sa evropskim tokovima, onda bi to uradila preko Babino Polja i Bogićevice, koji je dug nekih četrdesetak kilometara, i bi bio otvoren preko cijele godine, i nije opasan kao preko Čakora. Iz ovoga se vidi da će praviti puteve koji se neće moći koristiti.
Ova grupica obrlaćenih zanesenjaka, nesvjesnih i nesvjesnih pojedinaca, kojima je navodno stalo do puta preko Vrmoše i Čakora, a ne do boljeg položaja svog naroda, ne misleći na puno važnije stvari, kao npr.; kolika je nacionalna procenatualna zastupljenost policajaca u opštini Plav, koliko na nas ima na važnim pozicijama na svim nivodima u državi? Koliko nas ima u diplomatiji? Koji je procenat njihovih sunarodnjaka u armiji CG, graničnoj policiji i oficirskom kadru. Koliki je procenat Bošnjaka u prosveti u opštini Plav, gdje su većina, i skoro osamdeset posto Bošnjaci i Albanci?

Od skoro dvanaest procenata samo Bošnjaka i muslmana, te oko šest posto Albanaca, koliko imaju svojih prestavnika u Parlamentu CG. Zašto ovi jadnici, Bošnjaci i Albanci, koji se odriču sebe, u svakojoj generaciji po nekoliko puta, ne pitaju svoje mentore kako to da osamnaest procenata ukupnog stanovnistva CG, imaju samo šest predstavnika u parlamentu. Odakle tolika zbunjenost i ko zbunjuje ove ljude?

Jedan važan podatak u opštini Ulcinj, gdje živi osamdeset posto Albanaca, u policiji su nekoliko njih, a većina je iz opštine Berane, što je slučaj i sa ostalim opštinama koje imaju većinsko stanovništvo, Bošnjaka ili Albanaca.

Krečenje Crne Gore zločinačke mafije Mafija Husović ubjeđivao Bošnjake u New Yorku da finansiraju tzv. crnogorsku kuću

Koliko je njih prisutnih na toj donatorskoj većeri za tzv. “Crnogorsku kuću” upitalo predstavnike vlasti CG, za sve ovo što je navedeno gore, koliko?
Otišli su na tom skupu zbunjeni, a još zbunjeniji se vratili. Oganizatoru su poslužili kao ikebana i da se kao objekti “mrtve prirode” pored njih uslikaju oni koji se bore za udobniju fotelju.

Nego oni pojedinci iz njujorške zajednice nisu toliko ni bitni koliko je sramote nanijeto Bošnjacima sa prisustvom predsjednika Bošnjačke stranke Rafeta Husovića, ministra bez portfelja u Vladi CG. Koji je došao u misiju da nagovora Bošnjake da grade tzv. “crnogorsku kuću”. Zato ako ima istinskih Bošnjaka u CG, Husovića treba opozvati sa svih funkcija, preko kojih je dosad predstavljao Bošnjake CG.

Nama koji smo u emigraciji, preko četiri decenije na ovom kontinentu, poznato nam je ko su ti ljudi koji rovare u našoj zajednici. Poznato nam je, da su to isti oni koji su početkom devedesetih godina prošlog vijeka bili osnivači crnogorskih udruženja, te da su sve do sada pritajili, ali nikada nisu prestali rovariti. I evo sada im se pružila prilika da pokažu koliko su (pr)odani Crnoj Gori i crnogorstvu. Ovakvi se ne odriču prljave dužnosti, koje su prihvatili od onih, čiji su preci tamanili njihov narod.

Ovi izdajnici svojeg naroda i podrepne muhe Mila Đukana zaboravili su kako je njihov vatan okupiran, te šta se sve dešavalo prilikom okupacije, do današnjih dana.
Poslije okupacije našeg vatana mnogi se gube po svijetu da im se traga ni glasa ne zna. Samo iz Gusinja je 1912.godine, za jedan dan odselilo 130 familija, za koje ne znamo gdje su i da li su ikad svi stigli tamo gdje su krenuli da spase život sebi i svojim najmilijim. U toj prvoj grupi nasilno iseljenih, bilo je Radončića, Feratovića, Koljenovića, Čekića, Cecunjana i drugih, a danas njihovi rođaci prave tzv. “crnogorsku kuću” i to u Njujorku, u kojem su i sami našli utočište.
Tokom okupacije našeg kraja (1912), dobar dio našeg naroda biva ubijen i poklan, jer su odbili da se krste. Samo na Previji je strijeljano “mušketano”, preko 800 Bošnjaka i Albanaca, i to sve odabranih momaka, djece i žena našeg kraja.
Na Racini je strijeljano dvanaest najugledinijih Plavljana, a na kršu Čekića je ubijeno u par tura preko 400 ljudi, opet odabranig Gusinjana, gdje su među ubijenim opet bili pripadnici plemena koje već spomenuh.
Koliko je ubijeno najboljih momaka po avlijama, potocima, voznicima, njivama, ne zna se tačnog broja.

Za nasilno pokršćavanje smo čuli kako se postupalo sa našim precima, gdje su njihove kćeri, majke, sestre, snahe i žene bile silovane, gdje je njihova imovina opljačkana i paljena, a viđeni članovi familije ubijani.
Događaji od kojih se zgadi svakojem normalnom čovjeku, događali su se u plavsko-gusinjskoj ljugi, pa ih trebamo isticat, bar onih nekoliko najgroznijih, a za nesreću ima ih stotine teških povreda ljudskih prava, prema narodu u ovom kraju:

1. Komadanje i mrcvarenje Sejda Redžića na Visitoru, odsjecanje sa njega živog djelove tijela kao trofeje, uši, nos, usne; gdje su mu zadali preko sedamdeset rana, koje je preživio i onako unakažen živio do kasnih šezdesetih godina. Mislili smo da će njegove rane i unakaženo tijelo biti opomena generecijama koje će živjeti nakon njega, posebno šta ih može snaći.

2. Pet mladića koji su se vraćali sa Visitora, 1912.godine, opaze uniformisane ljude, misleći da su nizami, priđu im. Bili su to Crnogorci u ruskim uniformama, gdje ih sve pet bajonetima izbodu i ubiju. Ovih petorica su bili Haso Altić, Aljo Ljaljić, Muharem Hazizov (doseljenik), Smajlje /Eta/ Oljević, Šećo Cecunjanin i Bećo /Emin/ Redžić. Kroz čitavu burnu historiju našeg naroda i čitavog Balkana, poznato je da je uvijek bilo ne samo ruskih uniformi, nego i Rusa u svim ratovima i bunama, koje su pokrenute od Crnograca ili Srba, ustvari Rusa kojima je bio cilj destabilizacija otamnaskog carstva na Balkanu.

3. Posljije 1912. Miljan Popović iz Pepića, Osa Liševića iz Aržanice ubio je užagrenom ćicom, koju mu je nabijao u čmar. Svjedočili su da mu je izašla na usta, i tako od jakih bolova i patnje ispustio plemenitu dušu.

4. 1912.godine. Hadži Adem Mekulović iz Plava, koji je prošao devedesetu, poranio da nađe i kupi duhana u čaršiju Plav, misleći da ga neće tako stara Crnogorci dirat. Naiđe na patrolu crnogorske vojske, kojima je dobro došao da se iživljavaju sa starcem na razne načine. Na kraju ga izbodu bajonetima, i starac umire.

Istu tu noć je dovedena mlada u Martinoviće, pa je crnogrski vojnici otimaju, odvode u Plav, čitavu noć zalostavljaju i siluju, i nakraju ubiju. Nakon toga, Crnogorci sa izmrcvanog starog hadži Adema i mlade skunu odjeću što je ostalo na njima, i stavljaju Adema na mladu, tako da oboje niko za par dani nije smio dirat, nego su ostali u tom položaju. Ovco govori da su se crnogorski vojnici nad žrtvama iživljavali.

5. Hadži Medo Medunjanin, 1912 godine, sakrije se na tavan svoje kiće da ga ne uhvate Crnogorci. Bio mu komšija i tobožnji prijatelj Simeon Đuričanin, pa drugi dan Simeon uđe u kuću Medovu u pozove ga sa hodnika. Čim Medo čuje komšijin glas, riješi da se javi i siđe sa tavana. Čim se pokazao na stepenici Simeon uperi pušku i ubi svog komšiju.

6. 1912 Branko Vučkov Martić angažovao bezovičku djecu da mu hvataju miševe, te ih stavljao muslimankama u dimije, i tako se iživljavao.

Namjera Crne Gore i kralja Nikole je bila da isele sve Bošnjake i Albance iz plavsko-gusinskog kraja, i nasele Crnogorce, kao što su uradili u Nikšiću, Kolašinu, Mojkovcu, Podgorici, Zeti i drugim mjestima gdje su živjeli muslimani.

Na žalbu crnogrske sirotinje, da se ne može više živjeti, kralj Nikola im je rekao: “strpite se dok osvojimo pitomi Plav i Gusinje, pa će bit ljeba za sviju”.

Ima još mnogo primjera koja je sve zla činila crnogorska vojska sve pod budnim okom i naredbom Kralja Nikole, da se ogadi svakom normalnom čovjeku.
Da bi opisali sve pojedinosti trebale bi nam ispisati nekoliko hiljada stranica, i nikad doći kraju nedaćama koje je prošao naš narod od 1912. do današnjeg dana. Zato ću se poslužit rahmetli Mehmed-begovim odgovorom:

Posjete Plav dvojica crnogorskih vojvoda, Plamenac i Janko Vukotić silazeći niz plavsku čaršiju susretnu Memet-bega Redžepagića, koji je bio blizu sto godina star, pa će ga jedan od vojvoda upitat:
- Kolko ti je godina Mehmed-beže? - on kao iz topa im odogovara:
- Blizu trista vojvodo.
- Kako to Mehmeg–beže? - upita vojvoda
- Mojih je skoro sto godina, a od kako nas vi okupiraste za ove dvije godine, nadodadoste mi još dvjesto, – odgovori im stari Mehmet – beg.

Poslije okupacije naših krajeva od CG, dolazi Prvi svjetski rat, gdje Plavljani pomažu i kriju jednu četu srbijanske-crnogorske vojske, koja je bila na putu za ostrvo Krf, preko Albanije. Čim čuju da je Švabo propao ospu paljbu mitraljezima, po plavskim sokacima, gdje je ubijeno preko četiri stotine nevinog življa, ljudi, staraca, djece i žena. Bio je to krvavi petak, 1919 godine.

Također jedan gnusan događaj koji se desio u ondašnjoj vojsci, kraljevine SHS, nesmije se zaboraviti.
Počeli služiti vojsku i naši plavogusinci, a jedan od njih je bio i Šaban Himov Radončić, koji je bio momak na glasu, viđen i silan, kakvog u njegovoh jedinici, pa i dalje nije imalo. Ovo se desilo 1923,godine. Njegov kapetan pravoslavac, a porijeklom iz CG, naredi Šabanu da uzjaše konja i sa njime preskoči jarak širine četiri metra. Molio je svog starješinu da ga ne tjera na pogibiju, ali nije bilo fajde, morao je uradit, jer mu je prijetio da će ga ubiti na mjestu.
Uzjaše konja i preskoči jarak, ali opet mu je kapetan naredio da to uradi ponovo, te opet preskoč jarak. Naredio je i treći put, ali konj je bio umoran i pri skoku pade u jarak sa jahačem. Konj crkava na licu mjesta, a Šaban polomi kiču, noge, jednu ruku i nekoliko rebara, Živio je kratko vrijeme, pa i umrije od povreda zadobijenih u vojsci.

Zar poslije svega što je prošao bošnjački i albanski narodu u Crnoj Gori posljednje sto godina, treba da njihovi potomci, koji su napustili svoj vatan, ne od dobra, nego od zuluma potomaka istih ubica i plačkaša, treba da grade crnogrsku kuću u Njujorku.
Dokle ćemo bit zbunjeni i dokle će nas voditi oni koji se prodaju za titule, a najčešće za badihava. Ovi podaci koje sam iznio, istina su i realnost koju znaju i oni koji su donirali za crngorsku kuću u Njujorku, ali nemaju patriotizma, osjećanja, a istina njima ne leži u duši.
Moramo prihvatiti, da te neko može prevariti jednom, ali kad se to dešava godinama, kao što se dešava mojih sunarodnicima u opštini Plav, jadno je i nisko.
Ali najniže je što se to dešava ovim jadovima, koji ne zavise od CG, jer žive u demokratskoj Americi, gdje im niko nije niti će mu ikad psovati tursku majku.
Namjera ovog teksta je da pogledamo istini u oči i da samo sa istinom tražimo od rukovodstva države CG da se ponaša odgovorno prema bošnjačkom narodu!
Aleksandar veliki reče: Niko me na svijet nije pokorio, nego ja sam seba.
Ovi Bošnjaci koji su se našli zajedno sa Albancima da prave crnogorsku kuću u Njujorku, samo ću prenijeti komentar jednog nepoznatog Bošnjaka koji napisa sljedeće:

“Zar se ovo može OPROSTITI?
Zar se ovo može ZABORAVITI?
Da Bog da proklet bio ko bude zaboravio ili oprostio”.

U narednom periodu pisat ćemo o onima koje je aktelna crnogorska vlast nasilno mobilizovala i poslala u smrt na dubrobvačkom i trebinjskom ratištu.