Bosnjaci.Net - Najcitaniji Web Magazin Bosnjaka u Bosni i Hercegovini i Dijaspori
Naslovna  |  Arhiva  |  Pretraga  |  Redakcija  |  O Bosnjaci.Net  |  Kontakt  |  Bosniaks.Net English

Kolumne

Povodom teksta Ivara Amundsena o Srebrenici pod naslovom: „16 godina kasnije: Civilizacijski poraz u Srebrenici"
DA SE NE PONOVI - KAKO BITI UVJEREN?
Autor: Enes Ratkušić
Objavljeno: 05. August 2011. 06:08:59
Enes RATKUŠIĆ: Da odgovornost bosanskih političara, koje su stimulirala priglupa uvjerenja, da će Evropa „doći pameti" po pitanju kvalificiranja karaktera rata, samim tim i pružiti pomoć bosanskim patriotima, nije za podcjenjivanje, svjedoče brojni primjeri. Dovoljno je tek onako, bez nekog posebnog mentalnog naprezanja, analizirati pismo koje je John Major 2. maja 1992. godine uputio Douglasu Hoggu, ministru vanjskih poslova velike Britanije, u kome mu daje vrlo jasne instrukcije. „Sve dok se situacija u bivšoj Jugoslaviji ne smiri mi moramo po svaku cijenu biti sigurni da se niti jednoj zemlji koja se može smatrati „muslimanskom" ne govori o političkim akcijama Zapada na ovom području, posebno vezanim za Tursku. Iz tog razloga, neophodno je da se nastavi sa prevarom „Vanes-Owenovim" mirovnim razgovorima da bi se događala kakva takva akcija sve dok Bosna i Hercegovina ne prestane postojati kao važeća država, a njeno Muslimansko stanovništvo ne raseli iz svoje zemlje. ... Moram vas obavijestiti da ovakav stav ima svaka druga evropska i sjevernoamerička vlada, i zato nećemo intervenirati u ovom području da spasimo muslimansko stanovništvo ili da ukinemo embargo na oružje."
Tragedija Srebrenice, kao i cijele Bosne uostalom, predstavlja neiscrpnu osnovu za različita, ponekad i potpuno suprotna viđenja uzroka bosanskohercegovačke ratne drame, ali i svega onog što su „vojnički” pohodi nosili sa sobom, pogotovo počinjenih zločina, masovnih egzodusa, definiranja administrativnih razgraničenja i drugih nedaća sa kojima se suočavala i dan danas suočava BiH. Problematiziranja karaktera rata, bosanskog otpora kao i borbe za očuvanje hiljadugodišnjeg državno-pravnog subjektiviteta i identiteta jedne zemlje, koja dolaze iz međunarodnih krugova su, u pravoj hiperprodukciji različitih opservacija, daleko najinteresantnija.

Vrlo zanimljiv tekst u tom smislu objavio je na stranicama „Oslobođenja” počasni konzul Bosne i Hercegovine u Norveškoj Ivar Amundsen pod naslovom: „16 godina kasnije: Civilizacijski poraz u Srebrenici". Navodeći činjenicu da je američkom predsjedniku Billu Clintonu francuski kolega Francois Mitterand otvoreno rekao da 'Bosna neće postojati'", Amundsen se u tekstu nije libio da cijeli slučaj oko Bosne okvalificira kao klasičan primjer evropskog pristajanja na aparthejd.

Naivnošću protiv lažnih razloga

Ovakvo razmišljanje u osnovi predstavlja hrabro iznošenje stavova koji, međutim, treba to naglasiti, bosanskohercegovačkom javnom mnijenju nisu nepoznati, ali su u kontinuitetu, „silom prilika", bili jedna vrsta intimnog promišljanja, ali ne i zvaničan stav koji bi imao snažnije političke implikacije. Šta više takva promišljanja su, zbog naivnog uvjerenja i neosnovanih nada u promjenu takvih stavova o BiH, u domaćoj politici u pravilu potiskivana ili tretirana kao isključivo lična mišljenja pojedinih evropskih političara, nikako kao oficijelna politika bilo koje zemlje Starog kontinenta. Ta naivnost, koja se u domaćim političkim krugovima usiljeno predstavljala političkim lukavstvom, Bosnu je zasigurno puno koštala.

Što se Evrope tiče, odnos građen na navodnom strahu od instaliranja „muslimanske države" u srcu Evrope, koji je u evropskim političkim krugovima u kontinuitetu imao snažnu podršku različitih lobija, nije se mijenjao. Bolje rečeno takvo stanovište, koje je za posljedicu imalo omogućavanje genocida, održavalo je svoju morbidnu vitalnost, hraneći se, naravno, i „logikom" gotovo patološke nespremnosti bosanskih političara da svjetskoj javnosti bez uvijanja saopće istinu.


Ivar Amundsen, počasni konzul Bosne i Hercegovine u Norveškoj
Analizirajući takav odnos prema BiH Amudsen se ne libi da otvoreno kaže kako se Evropa u „potrazi za rješenjima prilagođavala agresorskim uvjetima - segregaciji i polarizaciji". Definirajući navedeni odnos kao klasičan aparthejd, on kaže da su se shodno tome i rješenja problema tražila isključivo na temelju geografskih odnosno administrativnih razdvajanja, navodeći cijelu galeriju likova koja je predano radila na realizaciji takvih planova. John Major, Douglas Hurd, David Owen, Bernard Janvier, Yasushi Akashi, Carl Bildt, Thorvald Stoltenberg i brojni drugi, smatra Amudsen, odgovorni su za kreiranje politike koja nije išla u pravcu zaustavljanja agresije i užasnih zločina, nego ih je naprotiv inspirirala, a sve pod plaštom navodnog straha od mogućeg instaliranja „muslimanske države" u Evropi. Takvo stajalište naravno nije moglo proizvoditi bilo kakvu reakciju koja bi išla u pravcu zaustavljanja zločina. Šta više takav odnos je zapravo stimulirao samo reafirmaciju fašizma kao djelotvornog modela za rješavanje političkih nesporazuma.
Da odgovornost bosanskih političara, koje su stimulirala priglupa uvjerenja, da će Evropa „doći pameti" po pitanju kvalificiranja karaktera rata, samim tim i pružiti pomoć bosanskim patriotima, nije za podcjenjivanje, svjedoče brojni primjeri. Dovoljno je tek onako, bez nekog posebnog mentalnog naprezanja, analizirati pismo koje je John Major 2. maja 1992. godine uputio Douglasu Hoggu, ministru vanjskih poslova velike Britanije, u kome mu daje vrlo jasne instrukcije. „Sve dok se situacija u bivšoj Jugoslaviji ne smiri mi moramo po svaku cijenu biti sigurni da se niti jednoj zemlji koja se može smatrati „muslimanskom" ne govori o političkim akcijama Zapada na ovom području, posebno vezanim za Tursku. Iz tog razloga, neophodno je da se nastavi sa prevarom „VanesOwenovim" mirovnim razgovorima da bi se događala kakva takva akcija sve dok Bosna i Hercegovina ne prestane postojati kao važeća država, a njeno Muslimansko stanovništvo ne raseli iz svoje zemlje. ... Moram vas obavijestiti da ovakav stav ima svaka druga evropska i sjevernoamerička vlada, i zato nećemo intervenirati u ovom području da spasimo muslimansko stanovništvo ili da ukinemo embargo na oružje." Imati takvo pismo u rukama, a i dalje vjerovati i što je još pogibeljnije širiti uvjerenja da će Evropa, naoružana brojnim deklaracijama o ljudskim i nacionalnim pravima, stati u zaštitu jednog fizički ugroženog naroda i zemlje, predstavlja politički suicid bez presedana.

Osveta "kukavica"

Što se Mitteranda, čiju ulogu Amundsen posebno preferira, ilustracije radi, vlastito stajalište da „Bosne neće biti" on nije saopćio samo Clintonu?! Njegova drskost nije bila uokvirena samo na visoke razine, kako je to činio njegov britanski istomišljenik. Njegov stav bio je, također, poznat i bosanskim političarima. Problem je samo u činjenici što su ga, u naivnom uvjerenju da bi Evropa mogla promijeniti stav, samo prepričavali isključivo u užim krugovima i sjedeljkama, umjesto da ga kao oružje koriste u diplomatskoj borbi. U tim krugovima se prepričavao „interesantan događaj" koji se zbio 1992. godine, prilikom posjete bosanskohercegovačke delegacije Francuskoj, koju je predvodio Haris Silajdžić. Ne samo da se francuski predsjednik tom prilikom nije udostojio dočekati goste ispred Jelisejske palače, kako to nalažu diplomatski običaji, nego je bosanskohercegovačku delegaciju, koju je „privela" straža, dočekao sjedeći, milujući dva velika psa pored fotelje u koju je bi zavaljen.

-
Političko-vojna svita koja je radili na uništenju BiH i Bošnjaka

Mitternd i Clinton

John Major i Douglas Hurd

David Owen i Thorvald Stoltenberg

Yasushi Akashi, Milošević i Karadžić

Bernard Janvier i Ratko Mladić
Ni samouvjereni Silajdžić sa kojim je došao i „živi dokaz" da njegova vlada ima ambicije da gradi multietničku vlast, samim tim i društvo, nije pomutila Mitterandova „navijačka raspoloženja". Bio je više nego drzak. Ni nalik na socijalistu za kojeg se predstavljao. Saznavši za nacionalni identitet Silajdžićevog saputnika, Mitterand je otvoreno i drsko pred svim prisutnim bosanskohercegovačkog ambasadora u Francuskoj prof. dr. Nikolu Kovača nazvao „izdajnikom srpskog naroda".

Jasno je da bosanskohercegovački predstavnici vlasti u takvim okolnostima nisu imali pretjerano velik prostor za optimizam niti je takva politika stimulirala uvjerenje da bi, pozivajući se na brojne evropske deklaracije nafilovane humanizmom i brigom za nacionalna i ljudska prava, mogli okrenuti u svoju korist, ali ni šutnja odnosno skrivanje navedenih činjenica zasigurno nije bila rješenje. Iz sadašnje perspektive jasno je da bi objelodanjivanje takvih činjenica zasigurno puno bolje djelovalo na moral bosanskih patriota, nego njihovo prikrivanje i priglupo prepričavanje unutar diplomatskih i stranačkih krugova.

Vrhunac političkog diletantizma, s obzirom da je isuviše naivno bilo i očekivati da bi jedan Mitterand, mogao podržati herojski otpor jednog jednog naroda i zemlje koji su bestijalno napadnuti. Od čovjeka, koji je zasigurno bio snažno iskompleksiran činjenicom da je njegova zemlja pred Hitlerom poklekla za 24 sata, tako nešto se nije moglo očekivati. Dodamo li tome još i historijsku činjenicu da su na fašiste u ovoj zemlji, u ambijentu eskalacije "francuskog nacionalnog kukavičluka", prvi vatru otvorili pripadnici Bošnjačke regimente, jasno je da je bosanski otpor u njemu izazivao samo bijes i frustraciju, koja je bila naprosto neizlječiva.

Oprez kao obavezujući model ponašanja

Ono što je, međutim, najtragičnije u svemu jeste činjenica da Evropa ni dan danas, šesnaest godina od završetka agresije na BiH, ne napušta poziciju maglovitog odnosa prema karakteru rata, i shodno tome prema svemu što se na eksjugoslovenskim prostorima zbivalo. "Haška estradna scena" za takvu kvalifikaciju predstavlja najilustrativnije svjedočanstvo, dodamo li joj evropsko oduševljenje "srpskom efikasnošću" u privođenju ratnih zločinaca. Praveći se ćoravom kod očiju, za koje sami tvrde da najbolje vide, Evropa zapravo od očiglednih stvari pravi misterije, što jasno svjedoči da je riječ o svijetu u kome obmane i prevare još uvijek imaju zavidan status na skali općepoštovanih vrijednosti.

Ko bosanskom patrioti može objasniti da Staru damu ponovo neće zahvatiti ravnodušnost padne li nekom naum da ponovo „junački" zapuca na žene, djecu, starce... Ko može garantirati da se sve evropske aktivnosti opet neće svesti na prijenos živih slika užasa videoidiotiziranoj publici, koja "horror scene", prema oficijelnim savjetima eksperata moderne neuropsihijatrije, doživljava kao efikasan psihoterapeutski način opuštanja u fabrikama izmorenih organizama.

Niko, na žalost, pouzdano ne može garantirati da Evropa suštinski nije upravo samo ono što je Miroslav Krleža, uočavajući njenu preveliku zaokupljenost formom a ne suštinom, poodavno zapisao: „Evropa putuje u gvozdenom oklopljenom tenku, službeno uvjerena o božanskom porijeklu, svake minute spremna da ponovo zakolje dvadeset milijuna svojih stanovnika. Stojeći do koljena u krvi svoje vlastite klaonice Evropa posvećuje neobično veliku pažnju pravilnom vezivanju ovratnika, prostiranju stolnjaka, pitanjima ubrusa itd. Ali, ona danas, ipak ne zna misli li vlastitom glavom ili ne... Još uvijek sklona da vjeruje kako je njen način mišljenja božanskog, nadzemaljskog porijekla. Koketirajući tako, na jednoj strani, još uvijek s nebom i božanskim tajnama ona uopće neće da vjeruje da je sestra majmunska, ali nikako ne sumnja u svoje nadzemaljske dividende, i svoje „Bogom blagoslovljene" mitraljeze i podmornice."

Ovakve kvalifikacije u kontekstu generalnih političkih pospremanja koja su obilježila proteklu deceniju, a koja su, opet, rezultirala "brisanjem granica" odnosno uspostavljanjem Evropske Unije danas mogu izgledati arhaično ili prevaziđeno. Svi oni, međutim, koji su taj svijet, na jednoj višoj razini promišljali iznutra, u pravilu nisu dijelili naročiti optimizam, posebno u pogledu čvrstine navedene zajednice. "U Evropi XX stoljeća", kaže Denis de Rougemont, švicarski pisac i filozof, "osjećanje zajedništva je na putu da iščezne, ali potreba da se ‘bude zajedno' ostaje vitalnom". Evropa, dakle, jeste naša perspektiva, ali to ne znači da oprez, kao duhovnu i političku konstantu, trebamo isključiti, misleći da je sve što je bilo zauvijek prošlo. Uostalom, zar baš naprijed navedeni likovi, čije su ruke krvave kad je BiH u pitanju, ne uživaju status graditelja Evropske Unije. Nesporno je da uživaju. Kako ih onda i ko ih to ima pravo ukalkulirati u instaliranje povjerenja, kao platforme za izgradnju dobrih odnosa. Nemoguća misija, jer oni to ni po čemu ne zaslužuju. Upravo zato na promociju čvrstih garancija za miran društveni život, na takvim osnovama niko naprosto nema pravo. Ipak, rješenje postoji, rješenje koje osigurava dostojanstvo i sigurnost, a ne vrijeđa drugog. Ljudi snažnih duhovnih vertikala u tom smislu baštine jasan stav - oprez nije sumnja nego obavezujući model ponašanja. (Preporod, 01. august 2011. godine)



Ostali prilozi:
» MIJATOVIĆU, ZAR BAKIR NIJE BIO U PRAVU KAD JE UKAZAO NA OPASNOST OD GENOCIDAŠA?
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 09. May 2021 18:05
» SJEĆANJE NA RAMAZANE U RATU
Dr. sc. Amir Ismić | 08. May 2021 17:14
» „PUZEĆI ŠERIJAT“ – ŠTA JE TO?
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 08. May 2021 16:32
» HRANI PSA DA TE UGRIZE
Muhamed Mahmutović | 07. May 2021 19:03
» APSURDI
Aziz Hurem | 07. May 2021 19:00
» STID ME TUĐE SRAMOTE
Sead Zubanović | 05. May 2021 19:10
» POGLED NA PROPAST REVIZIJE NA TUŽBU BIH PROTIV SRBIJE
Haris Hojkurić | 03. May 2021 15:52
» TALAČKA KRIZA U SARAJEVU: RAMBU JE DOHAKAO RUSKI RULET
Avdo Huseinović | 02. May 2021 22:41
» MA JEL’ TI TO HOĆEŠ DRŽAVU, BOŠNJO?
Željko Milićević | 30. April 2021 15:38
» IMA LI KO GORI OD BAKIRA?
Said Šteta | 30. April 2021 14:53
» ZLOČIN NA „KAZANIMA“ – POUKA I PORUKA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 29. April 2021 15:29
» KAKAV SMO TO MI NAROD
Šemso Agović | 28. April 2021 15:02
» SJEĆANJE NA RAMAZANE PROVEDENE U RUDNIKU
Dr. sc. Amir Ismić | 28. April 2021 14:39
» JAVNI OGLAS MLADENA IVANIĆA ZA PODOBNOG POLITIČKOG LIDERA U BOŠNJAKA
Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012) | 26. April 2021 15:46
» NAŠI KLOVNOVI, ISPOD CIRKUSNE ŠATRE
Mr. Milan Jovičić | 25. April 2021 18:48
» PRIRODNA ILI VJEŠTAČKA SELEKCIJA
Aziz Hurem | 25. April 2021 18:01
Ostali prilozi istog autora:
» ZAŠTO JE ČOVJEK UGRIZAO PSA?!
10. January 2014 02:57
» PARE - NAPRIJED, ARAPI - STOJ!
01. December 2013 05:18
» KAKO PREDUHITRITI TOPOVE
31. December 2011 10:54
» „ZA ŠAKU DOLARA“
17. December 2011 08:28
» ISKUSTVOM PROTIV NESPORAZUMA
17. August 2011 13:46
» KAKO VRATITI SVOJE?
29. June 2011 08:35