Halil DŽANANOVIĆ:

Za ovakvu priču smrt je ništavna! Za ovu priču život je odabrao čovjeka. Zato će svaki čitalac da shvati komu i čemu najbliže sliči. Čitajući ovu knjigu shvatit će te, bez obzira što ste u okruženju zvijeri, da ste ipak najbliži čovjeku.
*****
Na osnovu potražnje, koja ne jenjava, za knjigom (romanom) "Gdje sunce ne grije", autora Ibrahima Čikića, Univerzitet u Sarajevu-Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava-odlučio je da štampa i treće izdanje ove knjige koja još uvjek izaziva nevjericu, te proizvodi efekte nepoznanica u 'ljudskom rodu.' Dok ga jedni (uglavnom dželati) napadaju i tuže drugi mu posvećuju članke, eseje, pa i čitave romane... Kao što je, recimo, najnoviji roman: Ibrahim 2044-1944. Kratki roman o čovjeku i Bogu, autora Milana Popovića.
*****

KAD SU POKLANI PILIĆI - Bit će da je između cvjetanja kopriva i pokolja pilića prošlo podosta vremena. Ili je, na predlog Orhana Pamuka, iz neba stigao Snijeg- te pokrio sve. Neki 'slijepci' tvrde da je u to vrijeme dok je Ibrahim robijao, priključen, umjesto infuzije, na elektrošokove, preko ćuprije na Drini prešla crna kolona šajkača noseći po jedan glogov kolac i po vrećicu usijanog žara pravo (slavlja). Zadržali su se na ćupriji tek toliko da upale fitilj mržnje i malo ohlade oštrice kama kako se ne bi od usijanja iskrivile...te nastavili put prema nebu. Kroz naše poderane kože i kolektivne devijacije-kroz njihove kanalizacije- sve u ime naCije!

PRVI PUT ČITAM-HODAJUĆI - ...Dugo sam bolio samog sebe a sad, evo, vjerovali ili ne, bolim knjigu, nosajući je tamo amo, povremeno odlažući, veoma često na grub način, ali joj se brzo vraćam i zajedno s njom, čitajući je , koračam dnevnim boravkom, kuhinjicom, hodnikom... Moje maleno skroviše postaje još manje, osjećam da likovi iz knjige nadiru i guše prostor, postaje mi tjesno, trebam vazduha, istrčavam na balkon i vidim kako se nebo otvara. Ogromna svijetla praznina kao ulazište u samospas ili kao putokaz kuda ćemo s razlogom propasti. Glas Ibrahimov, nevin i čist, najviše mi nalikuje na nevidljivu prašinu sa krila leptira, koja kaplje na moje rane kroz koje konačno mogu letjeti. Jer, u mojim ranama su nekad prije, u nekom drugom iskustvu, i anđeli krila polomili jer su bile tijesne. A sad se šire, ima mjesta i za mene i za Ibrahima...Njegova priča je kraj o nečijem snu ili ružan san, ružan kao larva iz koje će se roditi najljepše božansko stvorenje-leptir. Čitam, po prvi put, hodajući ili knjiga, odnosno njen sadržaj, hoda(ju) kroz mene, te bolnim praskom koji varniči iz riječi nagoni na bezglasje krika što se ugnijezdio u pričama o jednom narodu koji je nestao prije postanka ili koji je postao samo da bi nestao? Zato i zapinjem ( sudaram se ) sa ćoškove zidova, štokovima vrata, sa samim sobom... Ili se nevidljive siluete sudaraju sa mnom? Crnilo korica, s kojih prži, postaje svijetlije, palim cigaretu za cigaretom, ispijam kafe...Već drugi dan ne osjećam glad. Ne znam zbog čega? Tješim se da sam blizu zadnje korice i da će gadost najružnijih likova pomješana sa svijetlom Ibrahimovim učiniti svoje. Čitam li ja ovu knjigu ili ona čita mene? Šta je starije bol ili radost, šta je dublje ravnodušnost ili strah? Ima li konačnost smisla ako je nepravda beskonačna, može li bol da prosvijetli, a radost opomene? Može li nebo da bude nebo ako ispod njeg nema onih što ga sa zahvalnošću i ljubavlju gledaju...Kad sam naišao na poglavlje koje sledi stomak je prestao drhtati, blago sam odložio knjigu, ustao i aplaudirao, te nakon upisivanja mog naklona Ibrahimu nastavio čitati.

NIJE TEŠKA ROBIJA NEGO ROBIJAŠI - “Oj đevojko, Milijana, prošetaj se planinama! Prošetaj se gore-dolje...” Šetajući i sam gore-dolje kroz zatvorsku ćeliju, zapjeva koliko ga grlo nosi novopridošlica u mojoj ćeliji, pri tom podvriskujući i dodajući: “Joj, joooj, johoj!” Dobrih pola sahata šetajući gore-dolje ćelijom, pjevajući crnogorske narodne, čobanske pjesme, iscrpi svoj repertoar i baci se svom težinom na krevet. Ćelijom zavlada potpuna tišina, samo se čulo njegovo glasno disanje, koje je ličilo na životinjsko. Sve vrijeme dok je imao svoj pjevački nastup ja sam proveo ležeći u krevetu i čudeći se ponašanju i načinu na koji se predstavio. Morao sam naći nekako način kako da stupim u kontakt sa njim i da vidim o kome se radi, zbog čega je u zatvoru i za koje djelo odgovara. Procijenih da bi najefektnije bilo da mu se obratim strogim i zapovjedničkim glasom.

“Kako se zoveš, junače? Odakle si? Ja sam Ibrahim, a ti?” “Malagić iz Gusinja!” “Jesi li baš iz Gusinja? Ja poznajem dosta ljudi tamo.” “Nisam iz grada, jedno selo podaleko od Gusinja!” sve mi se čini da je rekao Vrsenje ili nešto slično. Po prezimenu sam zaključio da je Bošnjak. Kako bih opustio Malagu, kako sam odlučio da ga zovem, ponudih mu cigar duhana i upitah ga da nije slučajno gladan. Cigaretu je jedva dočekao i odmah zapalio, a i za jelo je bio i te kako raspoložen. Halapljivo je jeo ono što sam ja dobio od kuće, pri tom pokazujući da mu se hrana i te kako svidjela. “Malaga, koje dobro je tebe ovamo dovelo? Koliko dugo si u zatvoru?” “Ma, za Božić sam zatvoren. Ne znam koliko dugo sam ovdje.”

NAKLON ZA IBRAHIMA Rasti nam još čovječe zasut nebeskim suzama, pružaj se široko i duboko, zrij u svojoj sjemenci, cvjetaj, miriši sebi, zbog Onog u tebi, jer Ti snagom vjere nedade poganinu da Te uzbere

“Dobro, dobro, Malaga, evo ti je počeo peti mjesec, sad je maj, sokole. A šta si uradio pa su te zatvorili?”
“Eh, to je duga priča. Da bih ti sve to ispričo, moro bi me dugo slušat. Ne znam jesi li voljan da me saslušaš?” “Jesam, moj dobri Malaga, jesam, samo pričaj, makar vremena imamo koliko god hoćeš. Pričaj, junače, pričaj”, počeh ga sokoliti i kuražiti da mi kaže što više o sebi, kako bih stvorio neku predstavu o nje govom karakteru i kakvo ponašanje i reakcije mogu od njega očekivati, a sve kako bih bio spreman na ono što tek treba da se desi, jer sam iz Duškovog smijeha zaključio da me od ovog čovjeka ne čeka nikakvo dobro.
Malaga poče nadugačko i naširoko govoriti o sebi i svojoj porodici pa onda o nekoj ljubavi, pa o nekoj staroj vještici koja mu je život upropastila. Poslije te priče poče drugu, kako mu je porodica u Americi, a on ostao da čeka vizu da i sam iskoči tamo pa mu djevojka poginula u autu koje je on vozio. Za vrlo kratko vrijeme ispričao je nekoliko verzija koje nisu imale nikakve sličnosti jedna sa drugom, tako da nisam mogao sa sigurnošću utvrditi zbog čega se nalazi u zatvoru, ali sam osjećao da je tu zbog ubistva. Nisam tačno mogao saznati koga je ubio i zašto, ali kako je razgovor tekao, svakog trena sam bio ubjeđeniji da sa sobom u ćeliji imam ubicu koji je dosta priglup i pun vjerovanja u mitomaniju. Sve vrijeme je pominjao neke vještice i neke nad naravne stvari koje su svojstvene zaostalim crnogorskim selima i običajima. Dok je govorio, način na koji se izražavao i karakterističan govor i naglasak koji je imao, odavao je sliku zaostalog i primitivnog čovjeka koji posjeduje i praktikuje pravoslavlje u onom najnižem mitomanskom obliku. Ni jedan jedini gest ili neku riječ koja bi ukazala da se radi o Bošnjaku sve vrijeme ni nesvjesno nije izbacio iz sebe. Osim imena i prezimena koje je bilo bošnjačko, ni na koji drugi način nije pripadao tom narodu. Kako je razgovor tekao i kako je svaki put na različit način opisivao razlog boravka u zatvoru, a u svakoj priči pominjao jednu te istu staricu, zaključio sam da se radi o ubistvu neke starije ženske osobe. Motiv i razlog ubistva nikako nisam mogao saznati. Tek kasnije, pri kraju svoje robije, saznao sam da se radilo o svirepom ubici koji je ubio jednu staricu iz zabitih gusinjskih krajeva i da mu je suđenje trajalo svega par sati. Niti je znao objasniti niti se znao braniti na sudu, samo je pritisnut materijalnim dokazima priznao ubistvo. Dobio je petnestak godina robije.

Iz razgovora sa Malagom zaključio sam da ne smijem ni na koji način pokazati svoju nemoć, jer bi to bilo fatalno po me-ne. Morao sam biti jako strog i svakog trenutka pokazati da sam u svakom pogledu jači od njega. Osjeti li kod mene stanje slabosti i probleme koje imam sa očima, gotov sam. Moram mu pričom zadati strah, inače me nema, ubit će me na spavanju, to je sigurno. Ako treba, moram ga čak i efektno udariti kako bih mu izbio iz glave svaku pomisao da prvi nasrne na mene. Pored svih problema sa kojima sam se morao do sada susretati, evo sada još jednog koji je veći i opasniji od svih dosadašnjih. Ona izjava koju sam imao prilike često slušati a glasi: “Sačuvaj Bože od goreg”, vratila me u stvarnost u kojoj sam se nalazio i saznanje da uvijek postoji gore od goreg. Zato nama muslimanima i jeste imperativ vjere da na sve poteškoće i iskušenja kroz koja prolazimo i koja nas pogađaju u životu, moramo biti zahvalni i prihvatati ih kao Božije određenje kojim želi da nas očisti ili iskuša naše vjerovanje i postojanost u vjeri.

Polahko pade akšam i dođe vrijeme povečerja, kad se gasilo svjetlo i kada smo ostajali u mraku sve do sabaha narednog dana. Pošto komandiri izvršiše obilazak ćelija i pogasiše svjetla, Malaga i ja ostadosmo u potpunom mraku.
“Slušaj, Malaga, ja sam također ubica, ubio sam najjačeg čovjeka u Bijelom Polju. Ubio sam ga samo zbog toga što mi je povratio riječ. Znaš, Malaga, udavio sam ga golim rukama, stežu ći ga za vrat. Oči su mu od jada ispale. Ja sam ti lud čovjek i nemoj da se iznenadiš ako bih u snu skočio na tebe. Ako bi se tako nešto desilo, samo ponavljaj: slušat ću, slušat. Nemoj slučajno da se pokušaš braniti, jer bi u tom slučaju bio gotov. Obavi sad malu i veliku nuždu i nemoj pokušavati da ustaneš prije sabaha. Je l’ jasno, Malaga?” strogim zapovjedničkim glasom poželjeh mu lahku noć.

“Dobro, dobro, Ibrahime, neću sigurno prije sabaha ustati, samo što i ja u snu ponekad vrištim i derem se kada mi dođu slike one proklete žene koju sam ubio, ali ne ustajem iz kreveta i ne skačem na noge. Ovo ti kažem da znaš, da me slučajno ne bi udavio, jer ja se tu ništa ne pitam. Večeras neću spavati pa se to neće ni desiti. Ja se tu ništa ne pitam, to mi samo po sebi dođe. Znaš?” vidno preplašenim glasom odgovori Malaga pa zatim nastavi: “Meni su rekli da si ti tu zbog neke politike i da si rušio državu. Rekli su mi da si bolestan i da ti ja trebam praviti nekakve probleme. Šta god ti uradim, da neću odgovarat. Vidiš li ti njih kako oni lažu? Oni su me ovdje doveli da izgubim glavu, kuku meni dovijeka.”

“Slušaj me dobro, Malaga, nemoj da te đavo nagovori da probaš koliko sam opasan. Jedan jedini pogrešan potez i gotov si, budi siguran. Jesi li vidio da ja, kad komandiri ulaze u ćeliju, ne ustajem? A ti? Ustaješ! Je l’ da ustaješ? Eh, probaj ti samo jednom da ne ustaneš pa ćeš vidjeti šta će te strefiti! Vidiš li, oči ti ispale, da se i komandiri mene plaše?”

“Jeste, ti nisi ustajo i nisu ti ništa. Mene su, kad sam tek došo, prebili zbog toga što im nisam ustao kad su ušli u moju ćeliju. Vidiš li ti, tebi ništa ne smiju, mora da si opasan.”

I tu večer kao i sve prethodne provedoh budan, boreći se sa bolovima i mislima koje me prate od prvog dana mog tamnovanja. Trudio sam se da Malaga to ne primijeti i pravio sam se da spavam. Često sam mogao čuti kako je nesvjesno ponavljao u snu: “Samo se nemoj protiviti!” Eh, moj jadni Malaga, kad bi ti samo znao u kakvom sam ja jadnom stanju i koliko sam fizički slab i bespomoćan, sam bi sebi uši odgrizao od koga si se prepao.

Uskoro iz štampe će izaći treće prošireno izdanje knjige "Gdje sunce ne grije" autora Ibrahima Čikića.

Ta noć mi je dosta brzo prošla i protekla je bez ikakvih problema. Uobičajena jutarnja galama probudi Malagu i on ustade iz kreveta pozdravivši me sa dobro jutro. Dobro, nego šta, moj junače, kako si spavao? Zovnuh ga na moj krevet i zapalismo po cigaretu. Kako je sjeo blizu mene, vidjeh da je mršav, a dok smo se rukovali, otkrih da ima dosta jaku ruku. Bio je za glavu viši od mene. Lice nisam mogao dobro da mu osmotrim i ni dandanas ne znam kako tačno u licu izgleda. Objasnih mu da, kad se naša ćelija otvori, ode i prospe kantu a poslije nam donese po porciju čaja i hljeba, jer ja neću izlaziti za vrijeme doručka. Bez i jedne izgovorene riječi odradio je ono što sam tražio od njega. Dobro je, dešava se vrijeme do popodnevne šetnje proveli smo pričajući i pušeći. Objasnih mu da ja imam probleme sa nogama, da me stopala bole i da teško mogu hoditi, tako da ga moram uzeti ispod pazuha za mišku kako bih izašao u šetnju sanjim. Otkako su Rafet i Šcero izašli nikako nisam išao u šetnju. Kada dođe vrijeme za šetnju, ja sa Malagom polako krenuh ka vratima. Pazeći da on ne primijeti da slabo vidim i držeći ga pod mišku njegove lijeve ruke, uz veliki napor prošetah zatvorskim krugom. Vrijeme do večere također prođe u glupostima i uobičajenim radnjama.

Desetak dana sam bio sam sa Malagom i za to vrijeme nisam imao nekih većih problema sa njim. Ni sam ne znam kako nije primijetio da imam probleme sa vidom. A onda, iznenada dobismo još jednog cimera. Prezivao se Kordić a nadimak mu je bio Crni. Rodom je iz Pljevalja, pritvoren je zbog krađa i džeparenja. Omanji rastom, a prepredeniji i pokvareniji i od samog šejtana, bio je ravan elementarnoj nepogodi za našu ćeliju i mene lično. Imao sam prilike da u svom životu upoznam različite ljude, različitih zanimanja i karakteristika, ali takvo nešto do tog susreta sa tim čovjekom nisam vjerovao da uopšte postoji među ljudskom vrstom. Pokvarenost koja je zračila iz njegovog bića dovodila me do povraćanja. Sedam-osam dana, koliko smo skupa proveli u ćeliji, dani su koji me i dan-danas, kada ih se sjetim, navode na povraćanje. Taj nečovjek bio je spreman prodati i sopstvenu ženu i dijete samo da bi sebi priuštio i najmanji ugođaj. Bošnjak po imenu a po orijentaciji i opredjeljenju ne znam u koju kategoriju bih ga mogao smjestiti. Mislim da do sada ne postoji adekvatno ime kojim bi se mogli imenovati i nazvati takvi pojedinci, koji su samo po vanjštini slični ljudima. Zahvaljujući pokvarenosti i prepredenosti te urođenoj životinjskoj intuiciji koju je imao pri sebi, u zatvoru se osjećao kao riba u vodi. Zatvor je za takvu vrstu ljudi jedina prirodna sredina koja im odgovara. Za takvu vrstu sloboda je ogroman teret i nije čudo što su oni česti povratnici. Većinu svog života provedu u zatvorima širom dunjaluka. Koriste ih i visoki opštinski funkcioneri kako bi krali i džeparili za njih. Zauzvrat ih vade iz zatvora i prepuštaju jedni drugima. Oko takvih lopova prava je otimačina dok su u mladosti i dok mogu obavljati svoj posao. Kako stare i oni bivaju odbačeni kao krpe i tek tada počinju raditi samo za sebe, što biva kažnjeno surovim metodama, tako da ih na kraju rastave i od zdravlja i od života. Ta skupina nije ni vrijedna pomena i ja to samo želim pomenuti kao posebno iskušenje koje, Bogu hvala, nije dugo trajalo.