Mr. Dritan ABAZOVIĆ: Albancima i Indijancima je zajedničko da su oni autohtoni narodi na svojoj zemlji. Ja lično smatram da zemlja ne pripada nikome pojedinačno, ali da njeno eksploatisanje treba prvenstveno da bude odobreno od strane onih građana koji na njoj žive. Sa Albancima i Indijancima je isto, država pokušava sve prodati i privatizovati ne mareći previše za posljedice i za realne zahtjeve domicilnog stanovništva kojeg, što je i najgore, niko ništa i ne pita!

Sa Albancima i Indijancima je isto, država pokušava sve prodati i privatizovati ne mareći previše za posljedice i za realne zahtjeve domicilnog stanovništva

Ima li sličnosti između Albanaca u Crnoj Gori i Indijanaca (native Americans) u SAD-u? Ne baš previše, mada se mogu povući pojedine paralele između dva drevna naroda.

Nedavno sam, zahvaljujući američkoj ambasadi, u sklopu Međunarodnog programa za lidere, posjetio rezervat „Pravih Amerikanaca“ (Goshuta) na graničnom pojasu država Juta i Nevada, na nekih četiri sata vožnje od Salt Lake City-a.

Bilo je tužno gledati kako jedan drevni narod koji je „milom“ ili „silom“ odbio da prihvati novi stil života koju su nametnuli imigranti iz cijelog svijeta, sada preživljava u rezervatima nedostojnih ljudskog života.

Braneći svoju zemlju i kulturnu posebnost, oni su prihavtili takav život, ali im je moderni zapadni čovjek, opterećen materijalizmom, ugrozio i ono malo prirodnih resursa koji su im ustupljeni na upravljanje. Da ne zalazim u dubinu, koja zahtjeva opširniju analizu, želim vam predstaviti dio mojih opažanja. Nakon razgovora sa stanovnicima rezervata, zapitkujući ih o njihovoj sudbini, na tren sam pomislio da razgovaram sa Albancima iz Crne Gore.

Vrlo smo nezadovoljni kako se centralna, odnosno federalna Vlada, odnosi prema autohtonim narodima. Nijesmo zadovoljni koliko smo predstavljeni u organima vlasti, mada moram priznati da smo mi u mnogo boljoj poziciji nego oni. Nema upošljavanja, a malo je prostora za razvoj i očuvanje sopstvene kulture. Da bi ironija bila veća, i jedna i druga država se diče multikulturalizmom i socijalnim diverzitetom, koji u realnosti često izgleda surovo, barem kod nas.

Tako vam je to kad ste „manjina“! U Americi je imigraciona politika zaista na zavidnom nivou, što zbog specifične istorije zemlje, što zbog realno kvalitetnih zakonskih rješenja i velike lepeze sloboda za pojedince. U Crnoj Gori je nešto drugačije. Nemamo puno problema sa imigrantima, a inkluzija različitih grupa je solidna, naročito ako su naklonjeni nepromjenljivoj vlasti.

Albancima i Indijancima je zajedničko da su oni autohtoni narodi na svojoj zemlji. Ja lično smatram da zemlja ne pripada nikome pojedinačno, ali da njeno eksploatisanje treba prvenstveno da bude odobreno od strane onih građana koji na njoj žive. Sa Albancima i Indijancima je isto, država pokušava sve prodati i privatizovati ne mareći previše za posljedice i za realne zahtjeve domicilnog stanovništva kojeg, što je i najgore, niko ništa i ne pita!

Tako su me predstavnici Indijanaca ubjeđivali kako im država oduzima zemlju i predaje u ruke privatnih kompanija za eksploataciju nafte, kao i da izvore pitke vode koji vode prema Las Vegasu koriste svi osim njih. Sa druge strane, privatnici im stalno nude neke vidove saradnje, obećavajući im „brda i gradove“ i pustošeći sve ono što se realno može pretvoriti u dolar. Malo znaju oni o Albancima, ali sam ih donekle tješio da se nama dešava nešto slično. Ogromne prirodne resurse grada Ulcinja (koji naravno pripadaju svim građanima ovoga grada), „obećanog Dubaija na Mediteranu“, Vlada rasprodaje tajkunima po bagatelnim cijenama, pravdajući to pričom o otvaranju radnih mjesta i ulaganjem u infrastrukturu.

Ima li sličnosti između Albanaca u Crnoj Gori i Indijanaca (native Americans) u SAD-u?

Od toga naravno nema ništa, jer su partneri sumnjivi, a malo ko od njih razmišlja da se bavi turizmom. Usljed nemaštine, kultura pada u drugi plan, a čelnici „zadovoljno trljaju ruke“ jer Albanaca u Crnoj Gori ima sve manje i manje. Odlaze pretežno u SAD, gdje će ih, kroz nekoliko decenija, ako se ovaj trend nastavi, biti više nego Indijanaca.

SAD i Crna Gora se u malo čemu mogu porediti, pa tako tamošnji zvaničnici vrlo otvoreno govore o problemima te populacije. Bez ustručavanja, uz dozu sramote, prihvataju sve što su nepravedno učinili tom ponosnom narodu. Takođe, institucije sistema su neumoljive i na sve pravne zahtjeve, kojih je zbog neobrazovanog indijanskog stanovništva jako malo, odgovaraju na isti način kao i prema bilo kojem drugom zahtjevu. E tu Crna Gora kaska, na pozitivnim primjerima i dobroj praksi.

Niti priznaje svoje greške, niti ih ispravlja, a institucije su posebna priča. Sva sreća što Indijanci ne znaju što je granica Morskog dobra u Ulcinju, jer mislim da njihov smijeh ne bi prestao ni mjesec dana nakon moje posjete. Kada bi se još jednom vratili sličnostima, mogli bi da ustvrdimo da ih ima među pripadnicima i jednog i drugog naroda. Tačnije, kada prihvatite da budete dio „sistema“ onda možete živjeti dobro, pa tako pojedini Indijanci drže kockarnice širom Nevade, a pojedini albanski poltroni drže pozicije širom teritorija sa albanskim stanovništvom i žive dobro za razliku od većinskog naroda kojem pripadaju i ponosno „predstavljaju“!

Narodi koji imaju dugu tradiciju imaju pretežno tragičnu istoriju. Zvanična Crna Gora se trudi da mnogo uči od SAD-a, ali joj je sve uzalud ako ne bude učila iz svoje loše prakse. Za Indijance nisam siguran, ali što se Albanaca u Crnoj Gori tiče, ne treba trošiti riječi na lojalnost i potporu ovoj državi. Kažu da se dobro dobrim vraća...

Autor je magistar političkih nauka. Zahvaljujemo se g. Abazoviću na prilogu.