Kosovski Bošnjaci u zijaret Bošnjacima u Albaniji kliknite na sliku za uvećati

Kada se iz Kruševa, 20-ak kilometara južno od Dragaša, krene desno preko rijeke, dočekuje vas dosta loš makadam po kome mogu da se kreću džipovi, traktori ili “ visočija” kola. To je put koji je vodio do nekadašnje karaule JNA “Jasika” na granici sa Republikom Albanijom. Kada se nakon 20-ak minuta stigne na vth, pojavljuje se ogromna i veleljepna visoravan na 1360 metara nadmorske visine. Na putu, gdje ostavljamo kombi, pošto se kolima ne smije dalje, granica je obilježene sa trima kupama kamena. Na 20-ak metara je nedavno moderno izgarđena zgrada. Komandir, tako reče da ne možemo dalje i ako uredno dobija lične karte, što je dovoljno mještanima ovog kraja da prođu, ne pušta dalje. Kaže da “sporazum između Albanije i Kosova podrazumijeva da granicu sa ličnom kartom mogu da prolaze samo oni mještani koji se nalaze u prečniku od 15 kilometara”. Pošto je Prizren 40-ak kilometara udaljen – ne možemo dalje. Moramo na Vrbnicu, gdje je zvanični granični prelaz.

“Ovaj je samo za okolno stanovništvo” - pojašnajva komandir.

Na naše insistiranje komandir zove svog nadređenog koji odobrava da prođemo i odemo do Šištaveca, jednog od devet goranskih sela koje je svojevremeno pripojeno Albaniji.

Dan je prelijep. Visoravan također. U daljini se vide bunkeri svjedoci prohujalog vremena i “gvozdene zavjese“ između tadašnje Jugoslavije i Albanije.

Samo stotinak metara od novoizgarđene zgrade na albanskoj strani preda nama nesvakidašnji prizor- zaboravljen prije nekoliko decenija na kosovskoj strani. Dvije žene srpom žanju ovas - ručno. Sredovječni muškarac vezuje snopove, sve kao prije pola vijeka, samo nema pjesme. Mlađa žena, vejrovatno djevojka, ima vojničke pantalone na sebi. Na glavi joj je kačket sa podužim prednjim dijelom a odozgo mahrama. Naknadno smo vidjeli da sve mlade djevojke tako nose u selu. Ovdje je “bijelo“ lice, neoprženo suncem izgleda i dalje na cijeni kao nekada. Devojke, koje su ovdje i dalje najveća radna snaga, ljubomorno čuvaju to “svoje bogatstvo”.

“U Šištavec trenutno živi oko 250 domaćinstava. Iselilo se odavde još oko 600 familija. Sada žive u Kuksu, Tirani, Londonu… Ovdje živimo od poljoprivrede i stočarstva. Sada leti beremo borovnice i druge šumske plodove” - reče serdovječni muškarac ne perdstavivši se pošto žuri da poveže snopove ispod pojasa držeći neko malo dervce.


Odatle do sela ima još oko kilometer. Sve je obrađeno. Osim ječma, raži i ovsa najšešća kultura je krompir. Zasijan je na nekim parcelama i po hektar. Ne vidi se da je prskan protiv “krompirove zaltice”. Znači sve je prirodno i ne zagađeno. Na konjima, uglavnom devojke ili udate žene, nose seno i ne govore sa strancima. Samo nagnu glavu i prođu. Unaokolo su bunkeri koji i dalje svjedoče o prošlom vremenu Envera Hodže.

Stižemo isperd sela na nekoliko stotina metara. Slika kao iz bajke. Nekoliko kuća, možda pojata, pokriveni su slamom. Dvije žene žanju a iznad Šištaveca se uzdiže povisoka planina, ali bez šume. Jasni su tragovi stočijih puteva. Sa druge strane ogarđen žicom je stadion za male sportive. Odatle se kao na dlanu vidi cijela visoravan.


Ismailj Sioi, mještanin Kruševa koji je meni i još trojici znatiželjnika bio vodič i do granice nas dovezao kombijem, podeća da je Šištavec jedno od devter goranskoih sela pripojenih svojevremeno Albaniji.

“Kosovskom delu Gore pripada 18 sela. Urvić i Jalovlajne u Makedoniji i devet ih je u Albaniji: Šištavec, Borje, Orešek, Zapod, Košarište .… najveći broj naših narodnih pjesama i kazivanja potiču upravo iz Šištaveca, Kruševa i Broda” – kaže Sopi koji naglašava da su se njegovi svojevremeno u Kruševo doselili iz Albanije.

Otvaranje granice sa Albanijom omogućili im je, veli on, da se povežu višedecenijske rodbinske i ostale veze.

“Tranutno se ja više družim sa mještanim Šištaveca, nego obližnje Globočice ili Restelice u kosovskom dijelu Gore. Pošto smo bili pečalbari, nostalgični smo pa volimo da dođemo ovdje i vidimo kako je to nekada, prije više decenije, izgledalo kod nas. Podmlađujemo se tako, gledajući njihovu tradiciju, nošnju i prisjećamo kakao je to sve nekada kod nas izgledalo. U naš, kosovski dio Gore, posljednjih godina udaje se veliki broj djevojaka odavde iz ovig sela u Albaniji. Samo u Brodu, ako se ne varam, udalo ih se 20-ak. Mladi momci su odavde pobjegli, najviše u London, devojke su ostale same i traže načina da se udaju“ – kaže Sopi žaleći se što ne mogu kolima da prolaze granicu. To bi im omogućilo još bolje ekonomske i druge veze.

Na samom ulasku u selo vidni su ostaci ogromnih skladišta, magacina gdje se čuvao krompir, brašno i ostale životne namirnice u doba Envera Hodže. Kuća ima pokrivenih crijepom , ali i plehom. Naravno i slamom. Sa desne strane je velika škola. Ima poveće dvorište, koševe i stative. Rekoše da je to i osnovna i srednja škola. Srednju, na albanskom naravno, pohađaju učenici iz ostalih dijela ovoga kraja koji potpada pod obalst Kuksa, mada je Šištavec zaseban opština i ima zgradu od nekoliko prostorija gdje se mogu podići osnovna dokumenta. Zgrada, u žuto ofarbana, bila je zaključana jer je bila subota, dakle neradni dan.

“Trenutno živimo malo bolje od komunističkog vakta. U vrijeme Envera Hodže nismo mogli da vidimo gdje je Kruševo. Sada živimo mirno (slobodno). Niko nas ne sprečava da idemo i vraćamo se. Meni su dva sina otišla u London i dobro žive. Pomažu meni i ostalim članovima familije. Dobro je sada. Ne možemo da se žalimo “tvrdi ^ešit Adžija kome ćerka sa brda viče i prebacuje da ne govori sa strancima.

Sa lijeve i desne strane ima dosta starih kuća. Sedmoro- osmoro djece igra neku igru. Imena su im mnoga iz latinoameričkih serija. Kažu da do sedme godine, dakle, dok ne pođu u školu, ne znaju ni jednu albansku reč. Treba se medjutim dobro napregnuti kako bi ih rezumeo.

U centru sela je nešto poput trga. Na nekim jednospratnim zgardama i dalje piše “Živio marksizam i lenjinizam” , “Živio socijalizam”. Naspram, na daljini od najviše dva i po kilometra je Novo Selo, jedino selo nastanjeno albanskim življem u ovom kraju. Iz dosta modernog džipa čuje se goranska muzika. Jedan od mladića, reče da studira u Blagojevgradu u Bugarskoj, na američkom univerzitetu. Rodom je odavde, ali njegovi poodavno žive u Tirani. Kada završi studije planira da se zaposli negdje u Tirani. Ostali momci čekaju da se nekako domognu inostarnstva. Bilo da se ožene sa nekom od onih djevojaka koje već imaju papire, ili ilegalno odu odavde.

I dok djevojke i udate žene, obučene pretežno u trenerkama i pantalonama, stalno vrve selom sa srpavima, vilama ili konjima noseći sijeno, mladići dosta moderno obučeni, sjede i ne rade ništa.

Dominantno mesto na trgu zauzima džamija. Samo je ozidana betonskim blokovima i postavlejno joj je kube od bijelog pleha. Lijepo izgleda.

“Nedostaje nam još munara. Imamo projekat, ali nemamo više para. Mi iz diajspore prije nekoliko godina inicirali smo izgardnju džamije, ali iscrpeli smo se više. Traba nam 26 hiljada eura za munaru. To bi nam mnogo značilo da se ezan u našem selu čuje poslije 65 godina. Apelujem na ljude dobre volje da nam pomognu da uspijemo u ovom našem nijjetu. Spremni smo na svaki vid saradnje kako bi smo bar mlađim generacijama omogućili da spoznaju našu vjeru pošto nama iz poznatih razloga je to bilo zabranjeno” - kaže Hurmet Uka, nekada visoki oficir specijalnih snaga vojske i policije Republike Albanije, sada nastanjen u jednoj zapadnoevrpskoj državi.

On svakog ljeta dolazi u rodni kraj. Dosta emotivno govori o periodu kada je ovdje bilo “drugo vrijeme”. Veoma je komunikativan, ali očito uz vojnički oprez, i ako je vojsku napustio prije više od 10 godina, kod njega je itekako primjetan.

“Naše komšije iz Novog Sela su uspjeli da sagrade i džamiju i munaru. Mi nismo u toj mogućnosti. Vjerujem da će se naći neko ko će nam pomoći“ – kaže Uka dok nas časti sokom na desetak dana prije Ramazana.

U jednom od lokala u centru organizovan je “djevojački dan”. Samo jedna mlada žena bila je odjevena u narodnu nošnju. Prilikom ulaska mlade, koja je bila odjevena u ljubičastu vjenčanicu, na kratko disk džokej, pošto nije bilo muzike uživo, pustio je na kratko bečki valcer. Uslijedio je gromoglasni aplauz u prostoriji daleko ispod nekih naših kosovskih standarda.

Već se približavao akšam i trebalo se vraćati natrag. Uka nas, onako veseo i pričljiv, ispraća do izalska iz sela. Na tom putu na česmi vidimo stariju ženu obučene u vunenim boščama. Prala je ovčiju kožu kako bi od nje napravila postekiju.

Opraštamo se od Uke i za 20-ak minuta stižemo do granice. Sada nas niko ne zaustavlja. Ipak, iz zgarde iziđe uniformisani čovjek kome je Uka telefonom javio da ćemo mi ostati malo duže nego što su nam oni dozvolili, vrati nam lične karte i mi nastavismo ka Kruševu. Kada smo nakon 45 minuta stigli u selo, 15-ak žena i djece iz Šištaveca na otkupnoj stanici prodavali su borovnice. Rekoše da je cijena bila 1,40 a u Prizrenu je bila dva eura.