Harun HODŽIĆ: Pred mrak smo se počeli dozivati i vraćati u logor. Kada smo stigli vidjeli smo jednu grupu koja je bila prilično vesela i da svi jednoj djevojci čestitaju i odaju priznanja, shvatili smo da je ta djevojka koju su zvali ŽUTA bila heroj na desnoj strani da je RPG-eom razbila grupu četnika na čemu smo joj i mi čestitali, ali Boga mi zapazili smo i da nas domaći vojnici sa poštovanjem gledaju i da nam zahvaljuju na pomoći, rekli su nam da smo mi jedina grupa koja je došla na Grebak i da je pristala da pomogne njima.

U samo svitanje zore zacula se vreva po logoru gdje smo se bili smjestili, čulo se tiho ali razgovjetno komandovanje komandira, postrojavali su pripanike jedinice koja je bila smještena tu u logoru i izdavane određene smjernice.

Moglo se zaključiti da im fali ljudstva i da su polovili određene smjene i umanjivali već ranije planirani broj ljudi za odbranu pojedinih pravaca. S obzirom da se vrlo brzo očekivao četnički napad komandovano je “pokret”.

Vrlo brzo smo samo mi koji smo došli sa Igmana ostali u logoru i domaći vojnici koji su cijelu noć proveli na linijama i u samu zoru došli da se odmore.

Ubrzo čuo sam prof. Halilovića kako poziva grupu Žepljaka na okupljanje, kada smo se okupili nekako svi nehorni neispavani počeo je govoriti: - “Braćo nalazimo se u jeku četničke ofanzive na Grebak u namjeri da se zauzme i da se prekine komunikacija sa Goraždem, a nama je ovdje čekati. Ovi koji ga brane nemaju dovoljno ljudstva, zamoljeni smo da pomognemon a ja sam u ime vaše pristao, i dobili smo već jutros zadatak, ko se boji ili mu nije pravo neka istupi nikoga nećemo silom tjerati.”
Malo je zastao da vidi reakciju iz naše grupe i kada je čuo samo potvrdno klimanje ili gunđanje pojedinaca da je baš dobro da i mi pomognemo kratko je još kazao; - “Dobro nisam ni sumnjao, imamo vodiča dobićete hranu za danas i krećemo.”

Kada smo pošli ka liniji niko od nas uopće nije imao predstavu ni gdje smo a kamoli gdje idemo, dovedeni smo na jednu kosu i počeli smo se spuštati niz brdo trebali smo se rasporediti u jednoj dolini da budemo spona između dvije kote koje su pokrivali naši domaćini tj. Fočaci. (Dugo nakon toga saznaćemo da je to bio glavni pravac četnickog napada.)

Kada smo se rasporedili vodili smo računa da se barem možemo vidjeti ili dozivati jedan drugog. Ja sam bio u paru sa prof. Halilovićem i pokušavali smo naći dobar zaklon u debeloj bukovoj šumi. Duboko u dubini iza naših leđa vrlo brzo je počelo četničko granatiranje naših položaja i naše baze, na što smo konstatirali da je ovdje bezbjednije no da smo ostali da ležimo u logoru. Kada se dobro razdanilo i kada smo mogli ispred sebe malo bolje gledati, vidjeli smo da se nalazimo između dvije velike kote da ispred nas ima dosta čistina i putnih pravaca i da buoko ispred imaju i kuće nekih sela, nazirali su se obronci fočanske Jabuke.

Imali smo priliku i vidjeti u daljini pokrete četnika sa transporterima očito da su ih naši osmatrači opazili i pocčla je tuči naše artiljerije, i to Boga mi, žestoko. Prvi puta od početka agresije na našu lijepu Bosnu i Hercegovinu osjetio sam slast naše snage. Artiljerijska vatra se razmjenivala nekih dobrih dva tri sata dok se na našem desnom boku nije začula zestoka pucnjava iz pješadijskog oružja i RPG-eova, trajala je negdje oko desetak minuta svo vrijeme čuli su se usklici, a mi nismo znali ko se veseli a ko vrišti, na motoroli koju je dobio profesor čuli smo da su naši odbili napad i da očekujemo sad mi, u sredini, njihov pokušaj.

Ispred nas je nešto zalomatalo po šumi i mi svi kao jedan počeli smo otvarati vatru kratkim rafalima što je izgledalo prilično žestoko, hvala Bogu, imali smo dovoljno municije, a i rečeno nam je da se za municiju ne sikiramo. Možete zamisliti koji je to osjećaj iza onog u Sarajevu kada na liniju polaziš sa nekih desetak metaka u pušci bez rezerve.

Bosanska herojina koja se ne smije zaboraviti: Fadila Odžaković Žuta

Putem veze čuli smo da su ih naši na desnoj strani dobro opleli a i da smo mi pokazali zube tako da se četnici polahko u panici povlače. Onda je uslijedilo njihovo bjesomučno granatiranje i to skoro cijeli dan. Negdje iza podne su još jednom probali na kotu lijevo od nas i tu su dobili po zubima i sve je kao po naredbi prestalo.

Pred mrak smo se počeli dozivati i vraćati u logor. Kada smo stigli vidjeli smo jednu grupu koja je bila prilično vesela i da svi jednoj djevojci čestitaju i odaju priznanja, shvatili smo da je ta djevojka koju su zvali ŽUTA bila heroj na desnoj strani da je RPG-eom razbila grupu četnika na čemu smo joj i mi čestitali, ali Boga mi zapazili smo i da nas domaći vojnici sa poštovanjem gledaju i da nam zahvaljuju na pomoći, rekli su nam da smo mi jedina grupa koja je došla na Grebak i da je pristala da pomogne njima. Na šta smo mi bili zaista ponosni. Da je i Komanda bila zadovoljna nama vrlo brzo smo shvatili da smo dobili jednu od najboljih baraka za smještaj gdje smo se mogli smjestiti kompletni. Rekli su nam da nas sutra dan čeka isti zadatak samo ćemo morati puno ranije ustati jer smo se bojali da četnici ne pokušaju udariti već u osvit zore.


GREBAK II: U toku noći je jako zahladilo i počeo je padati snijeg, kada smo ustali u sabahsko vrijeme i kada smo se spremili za polazak, dočekao nas je izuzetno hladan zrak napolju, tako da nam je usiljeni marš do linije dobro došao da se zagrijemo. Tu smo ostali dok je dobro svanulo i kada se vidjelo da nema četničkih pokreta i granatiranja, a i putem centra veze uhvaćeni su četnički signali da su odustali od ofanzive na Grebak. Nama je javljeno da se možemo vratiti u logor u našu Baraku.

Odahnuli smo, dobro ručali taze pečena hljeba koji je bio dobro pripremljen, vojničkog graha sa puno mesa.
Kada je meso u pitanju prenijeću vam jednu hikaju domaćina koji su nam u slobodno vrijeme na Grepku pripovijedali.

Dok mi u Sarajevu nismo imali mesa tokom devedest druge ovi na Grepku nisu imali hljeba a mesa su imali u izobilju. Jer su u okolini imali na desetine napuštenih sela i ostavljene stoke tako su im dnevno volovi i krave same dolazile u logor i oni bi ih klali i pržili na ražnju ali od muke nisu mogli jesti jer im se bilo uskahlo meso bez hljeba.

Još su nam domaćini pričali da su na Grebku, uveliko razočarani, da su vidjeli razne nepravde i jada koji je zadesio naš narod, ne samo od četnika već i od mešetara koji su navodno dovodili robu i oružje za Goražde i tu bi logorovali odakle je noćnim karavanima prenoseno za Goražde. Bilo je tu i pokvarenjaka koji su na lahak način pokušavali doći do para, bilo je ucjena i podvođenja žena. Tako je bilo postalo skoro normalno za svaku uslugu tražiti nemoralnu nadoknadu.
A cijene nekih proizvoda su bile nemoralno velike, posebno cigareta, a kako smo čuli da su se velike količine alkohola krijumčarile.
U ovakvom ambijentu pod ovim da ne kažem gorkim pritiskom proveli smo nekoliko dana i javili su nam da se koridor ponovo uspostavlja i da dolazi kolona ljudi iz Goražda.

Zamolio sam jednog domaćeg vojnika sa Grepka da me probudi kada bude pristizala kolona, da se i sam uvjerim kakav je hal ljudi koji izlaze iz Goražda. A i da saznam šta nas očekuje na putu.
Kada je kolona počela pristizati, mene je uhvatila neka sjeta i tuga, Bože dragi šta doživjesmo da pored onako lijepa života, domaćinskog odnosa, prema svima pa i prema ovoj srpskoj pogani, moramo se ovako patiti da bi dobili malo hljeba. Gledao sam nervozna lica ljudi, iscrpljena od napornog puta, prepricavali su kako su izbjegli dvije tri zasjede, a i bila je prisutna bojazan da su četnici za vrijeme zadnje ofanzive postavili minska polja.

Kada je svanulo logor je bio više nego živ izmiješali se domaći sa Grepka i pridošli iz Gorazda, i razmjenjivale se informacije o porodicama oni koji su imali koga u Goržadu slali su pisma, neki svjesni da nikad neće biti uručena, a neki u nadi da će sve ovo brzo stati. Tog dana smo imali sastanak sa profesora da odlučimo šta dalje, kako da se organizujemo, s obzirom da već pada snijeg uveliko, da je neizvjesno kako ćemo do Goražda a tek do Žepe da i ne govorim. Donijeli smo jednu razumnu odluku, za Žepu će poći samo oni koji žele tamo ostati cijelu zimu čije su porodice u Žepi, mi ostali ćemo se vratiti ka Igmanu i dalje prema Sarajevu. Tako je naših sedmorica kolega se odlučilo za Žepu, našli smo im jednog konja na kojiće natovariti lijekove koje će nositi od svih nas, a mi ostali smo odlučili već sutra dan poći nazad.
Kada smo ustali i pošli ka Igmanu pojavilo se jutarnje sunce i pratilo nas je većinom puta. Bio je petak kada je došlo vrijeme džume klanjali smo pored jedne rječice gdje smo abdestili, prof. Halilović je imamio. Da napomenem da su svi iz naše grupe klanjali, a i neki u prolazu koji su se bili pridružili su nam se. Imao sam jedan neopisiv osjećaj prisustva Božje milosti na svoje robove koji ga veličaju, i kada je teško i kada je lijepo. To je bila jedna od meni dražih džuma u životu. Pred mrak smo stigli nadomak Trnova i zanoćili u jednom hotelu gdje je bila smještena naša vojska, i sutra dan u jutru sa jednim kamionom stigli do Igmana.
Tu smo razdužili naoružanje koje smo zadužili, a ja i Rušid smo odlučili da ostanemo da ne idemo nazad u Sarajevo. Rušidova hanuma Amira i djeca Ahmed i Amar su bili u Sivrinom selu kod Viteza, i on ih je želio obići, dok sam ja imao obavezu potražiti amidžu Sadika, koji je živio u Rakovici kod Sarajeva sa svojom porodicom. Imao sam informaciju da je negdje u blizini Pazarića bio smješten. Tu smo se poselamili sa profesorom i ostalima i nasatavili sviki svojim putem.