Mr. Dritan ABAZOVIĆ: Svi građani Crne Gore treba da se osjećaju odgovornim i da priznaju da ih je sramota što je njihova zemlja učestvovala u takvim radnjama. Naravno, nisu svi dali legitimitet tome, ali je jedino ovo način da se iskaže poštovanje prema svojoj zemlji. Na isti način kako svi uspjehe reprezentacije u sportu doživljavamo kao svoje, na taj način moralne, političke, ali prije svega društvene poraze i poniženja moramo smatrati svojima, ma ko ih činio u naše ime i u ime države kojoj pripadamo. Dakle, situacija je jasna, krivica je individualna, ali je odgovornost kolektivna!

Nije prošlo mnogo od kako je obilježena 15. godišnjica genocida u Srebrenici. To je uvijek dobra prilika da se podsjetimo šta smo radili prije mnogo ljeta. Šta smo radili i gdje smo bili u trenucima najsramnijih vremena i na kojim premisama možemo graditi budućnost naše zemlje kao regionalnog partnera ostalim subjektima koji su, takođe, bili involvirani u tu sramnu zbilju. Ponekad sve zaboravimo, jer nam je priroda takva, i govorimo da se moramo okrenuti budućnosti, naročito mi mladi. Ne dijelim u cjelosti to mišljenje, jer bez obzira na moje skromno iskustvo, istorija je demantovala sve one koji žele da pod velom budućnosti pokriju sve ono što se realno pokriti ne može, naročito ne zaboravom ili neistinama. Tako nas često u posljednje vrijeme na prošlost podsjeti REKOM, rjeđe RATKO-M ili pak neki datum koji obelježavamo ili ne. Jedno se mora priznati, majstori smo u izbjegavanju, ali i u nepriznavanju svojih grešaka! Čak se i FIFA uklopila u peglanje zgužvane prošlosti Balkana ne dozvolivši da se minutom ćutnje u finalu svjetskog prvenstva u fudbalu oda pošta onima koji su ubijeni da bi mi danas nastavili da živimo u podijeljenim društvima. Ali svako ima svoj moral i pravo na njega.

Pitanje crnogorske krivice, naravno, preuzet je naslov iz antologijskog djela Karla Jaspersa. Čuveni njemački filozof je tamo jasno napravio plastičnu raspodjelu na krivičnu, političku, moralnu i metafizičku odgovornost Njemačke, za dešavanja tokom II svjetskog rata. Mi definitivno nismo Njemačka, ali takva filozofska teorija savršeno odgovara svim državama i narodima, mada se u njoj u principu ne želi prepoznati niko.

Politička odgovornost pada na pleća svih onih političkih subjekata koji su djelovali u periodu dok su se dešavali zločini, bilo kao vlast ili opozicija. Naročito odgovornost pada na institucije sistema koje su svojim činjenjem ili nečinjenjem potakli ili zanemarili ono što se dešavalo. Opozicija sa druge strane, također, treba da osjeća odgovornost što nije žešće ili što nije upošte učestvovala u kritici takvih radnji.

Stalno potenciranje individualne odgovornosti za najveća zlodjela, potpuno je pogrešan pristup rješenju po pitanju krivice. Ovakvim pristupom potpuno se zanemaruju ove druge kategorije odgovornosti, politčka i moralna, i sve se svodi na grupu pijanih pojedinaca, i drogiranih i šizofreničnih vođa koji naređuju da se izvrši neki zločin. Individualna krivica podrazumijeva krivičnu odgovornost, i u Crnoj Gori kao i u ostalim zemljama takve pojedince treba dovesti pred naborano lice pravde. Ali ni ostale odgovornosti nijesu za zanemariti. Nećemo valjda reći da obična grupa kriminalaca posjeduje tenkove i avione, kao i minobacače. Ne, to posjeduju samo vojske, a vojskama komanduju države.

Politička odgovornost pada na pleća svih onih političkih subjekata koji su djelovali u periodu dok su se dešavali zločini, bilo kao vlast ili opozicija. Naročito odgovornost pada na institucije sistema koje su svojim činjenjem ili nečinjenjem potakli ili zanemarili ono što se dešavalo. Opozicija sa druge strane, također, treba da osjeća odgovornost što nije žešće ili što nije upošte učestvovala u kritici takvih radnji. Nedostatak takve odgovornosti umnogome determiniše i današnju politčku zbilju kojoj je postalo normalno da bude u potpunosti operisana od bilo kakve odgovornosti, a neki od aktera tadašnje zbilje, dominantni su i danas na javnoj sceni.

I na trećem mjestu moralnu odgovornosti imamo svi od reda! Svi građani Crne Gore treba da se osjećaju odgovornim i da priznaju da ih je sramota što je njihova zemlja učestvovala u takvim radnjama. Naravno, nisu svi dali legitimitet tome, ali je jedino ovo način da se iskaže poštovanje prema svojoj zemlji. Na isti način kako svi uspjehe reprezentacije u sportu doživljavamo kao svoje, na taj način moralne, političke, ali prije svega društvene poraze i poniženja moramo smatrati svojima, ma ko ih činio u naše ime i u ime države kojoj pripadamo. Dakle, situacija je jasna, krivica je individualna, ali je odgovornost kolektivna!

Metafiziku ću namjerno preskočiti, jer ona prelazi obim jednog novinskog članka, mada se brojni elementi odgovornosti mogu naći upravo u tom segmentu. Jedino primjenom ovakvog pristupa, nama ali i ostalim zemljama regiona, garantuje se svjetlija budućnost. Sve ostalo je samo, kako Hana Arent kaže "banalizacija zla" i izbjegavanje istine i pravde. Treba da znamo da hipoteku prošlosti ne možemo skinuti na način što će establišment države da se izvini u formalnom smislu, a da se mi u sebi pripitujemo ko im je to rekao da urade. Izvinjenje je danas u modi i koriste ga mnogi, ali je svakom čovjeku jasno da od toga nema ništa ako ljudi zbiljski ne osjete da to zaista dolazi iz srca. Oko ovakvih složenih stvari teško je pozvati u pomoć razum, na njega se trebalo osloniti ranije, a pošto smo ga tada svjesno zanemarili, onda ne preostaje ništa drugo nego da se pokajemo. Nakon toga će sve biti lakše i ljepše. Dokazaćemo sebi da, ipak, nijesmo moralno prazno društvo, već da duh slobode i pravde iz nas nikada nije iščezao. Ovo nije lahko niti reći, a kamoli uraditi, ali se upravo na ovim složenicima prepoznaje čojstvo i junaštvo. Sve ostalo su priče za malu djecu.

Redakcija Bošnjaci.Net zahvaljuje se autoru na ustupljenom tekstu.