Harun HODŽIĆ: Rekli su nam da budemo spremni da će biti obezbjeđen jedan kamion koji će nas dovesti do naših boraca na Grepku gdje su se formirali konvoji koji su nosili hranu i municiju do opkoljenog Goražda. Potrpali smo se u jedan kamion i krenuli u potpuno nepoznatu avanturu.

Poslije uživanja u blagodatima hrane koju smo kusili na slobodnoj teritoriji i susreta sa nekim starim prijateljima u Sokolović Koloniji i Hrasnici uputili smo se put Igmana. Izdašnu pomoć u prijevozu ponudio je komandant Hrasničke brigade Fikro. Kada smo došli na Igman smjestili smo se u depadans hotela “Igman” i tu čekali što će prof. Halilović uraditi sa komandom oko obezbjeđenja oružja i protivoklopa. Kada se vtratio sa referisanja bio je veoma utučen. Rekli su mu da će nam pokušati obezbjediti puške a da protivoklopnih sredstava u bazi Krupa nemaju. A nama upravo osnovna zamisao je i bila da odnesemo protivoklopna sredstva u Žepu.

I rečeno nam je da bi se na Igmanu mogli zadržati nekoliko dana. Za nas iz Sarajeva Igman kao slobodna teritorija bio je stvar mašte, zamišljali smo da se tu okupljaju najbolji borci, da ima oružja koliko hoćeš, da ima vojnika, da sistem komande funkcioniše besprijekorno... No nažalost susreli smo se sa gorkom stvarnošću; Igman je bio sve više nego naša zamišljena iluzija.

Tu je bilo nekoliko različitih grupa odnosno jedinica i svaka je zasebno vodila svoju politiku, u to vrijeme je i Juka Prazina izašao na Igman i pokušavao da nametne svoju vlast okupljao je svoje specijalce koji nisu odavali sigurnost kod već prisutnih boraca na Igmanu i u zraku se osjetila nekakva nelagoda.

Tu su bile smještene i grupe artiljerije na Igmanu i čuli smo priču još ranije u Sarajevu o topu koji su zvali “Sultan”. U stvari radilo se samo o dalekometnom topu 130 mm koji nije imao puno projektila koji su se čuvali za posebne namjene uglavnom one psihološke naravi.

Hoteli su bili puni svakojakih ljudi od onih dobrih i žestokih momaka koji su spremni za borbu do onih koji su našli utočište pod oružjem samo da bi imali hranu. Bilo je tu i izbjeglica koje je uglavnom bio loš glas, raširen alkoholizam i kurvaluk do neslućenih razmjera.

Vrlo brzo slika Igmana koji sam ja iščekivao je blijedila u mojim očima. No i pored svega mi smo u grupi održavali dobro raspoloženje dok smo čekali polazak.

Rušid kao provjereni atleta izlazio bi na obližnji stadion svako jutro na trčanje u čemu sam mu se pridružio i tu smo se popunjavali kondicijom znali smo da će nam trebati jer pred nama je bio put pun neizvjesnosti.

Jedan dan smo se organizirali i sakupili nešto para za jagnje. Dvojica momaka su otišli sa jednim mještaninom bjelašničkih sela kupili jagnje koje je ispečeno na ražnju.

U međuvremenu došao je i profesor iz Pazarića i saopćio da nije uspio naći zolje i rpg-eove, ali je dobio kalašnjikove za sve nas. Oružje i municija je podijeljeno, a u međuvremenu je i jagnje pristiglo. No kako smo se spremali za sofru, u zraku se osjetila neka nelagoda, u našoj grupi bilo je i onih akšamlija koji su voljeli uz pečenje i popiti po koju, a koliko sam načuo našli su bili i kanale i dobro se opremili alkoholom, no nisu imali hrabrosti pored autoriteta profesora i nas Imama iznijeti ga za trpezom. Ja i Rušid smo to znali i pomalo bi kroz šalu podbadali da nešto ova janetina i nije ukusna, što bi profesor pokušavao da nas uvjeri kako je ipak ukusna. Na kraju sve je ipak lijepo prošlo i na zadovljstvo svih nas održala se dobra atmosfera da bi jedan od pomenutih akšamlija kazao “uh tek sad vidim da je vama hodžama ipak lijepo uz jagnjetinu, jer on dosad nije sjeo uz janje bez onog šejtana”.

Tu smo proveli još nekoliko dana kondiciono se dobro napunili čekali smo prijevoz do Grepka. Rekli su nam da budemo spremni da će biti obezbjeđen jedan kamion koji će nas dovesti do naših boraca na Grepku gdje su se formirali konvoji koji su nosili hranu i municiju do opkoljenog Goražda. Potrpali smo se u jedan kamion i krenuli u potpuno nepoznatu avanturu.

Načuli smo bili da je na Grepku ofanziva četnika ali nismo imali predodžbu o čemu se zapravo radi, i za nas iz Sarajeva ratište u planini nije bilo moguče dugo svhvatiti. Mi smo navikli na rovove jedan do drugoga, na bliske susrete sa četnicima na dozivanje sa njima. Ovdje bilo pustih teritorija i po nekoliko desetina kilometara koje niko nije kontrolisao.

No nekako smo uspjeli doći do Grepka u večernjim satima zaustavili su nas neki naši vojnici i govorili da ugasimo svjetla jer su četnici u blizini i mogli bi granatirati, taj dan su bile žestoke borbe i pored puta su nam pokazivali jednog mrtvog četnika.

Smjestili smo se u neke barake koje su zvali bajte a poneki, od nas i u šatore počela je oko ponoći padati kiša a i žestoko je zahladnilo, osjećala se surovost planina koje okružuju Grebak a posebno Jahorina.