Harun HODŽIĆ: Rahmetli dr. Abdullah Nakaš je nadljudskim naporima sačuvao Ukinu nogu, na kojoj je napravljeno desetak hirurških zahvata od toga da mu je arterija navezivana nekim plastičnim nastavcima, koji nisu funkcionirali, kada se mislilo da nema lijeka da će noga biti amputirana, Božijom voljom, krv je našla puta do najudaljenijih dijelova stopala i prsta, tako da i danas Uka ko ide na svoje dvije noge. Nažalost ne osjeća lijevu nogu ispod koljena jer ne radi živac koji je uništen zlikovačkim metkom.

UKA JE RANJEN: Kako je put ka Dobrinji bio stalno izložen četničkoj vatri iz Nedžarića na sve načine se gledalo da se linija pomjeri ka Aerodromskom naselju. Tako je i «Fatih» dobio zadatak da sa jedinicama diverzantske brigade Regionalnog štaba napadne neprijatelja negdje iza zgrade Oslobođenja i Doma penzionera na Stupu. Pripreme su izvršene i krenulo se ka odredištu, prebacivani smo sa dva kombija jedan kombi u kome sam bio i ja bio je Volkswagenov transporter koji je vozio Zahiragić, a ja sam sjedio na prvom sjedištu do njega, dok desetak momaka natrpano na sjedišta i u gepeku. U gepeku je sjedio uvijek skoromni i tihi Uka (pominjao sam ga ranije kao deminera), onako sklupčan često bi počinjao ilahije da iako četnici tuku po nama mi to i ne čujemo. Zahiragić je svojski po mrklom mraku vozio, izbjegavao jezeve postavljene po putu ka Nedžarićima, ponegdje bi i naglo zakočio, što bi meni bilo neugodno jer skoro svaki put bih poljubio vjetrobransko staklo transportera. Kada smo bili nadomak Doma penzionera, gdje je bilo zborno mjesto, gdje je nas prvi kombi već stigao na raskrsnici između studenstskih domova i oslobođenja je zapraskalo, snajperska paljba po kombiju je bila žestoka, nekoliko metaka je zadobosalo po limu kombija vozač je pojačao gas i kada smo već izbjegli iz vidokruga i kada smo se ponadali da niko nije ranjen čuli smo iz zadnjeg dijela kombija stenjanje, kroz glavu mi je proletjela misao, ne daj Bože, da nije Uka.
Kada smo stali i otvorili gepek blijedo Ukino lice je govorilo više nego očigledo, a zatim i krvave nogavice pantalona. Iznijeli smo ga iz kombija i unijeli u hodnik avetne zgrade, koja nije imala nikakvo osvjetljenje, jer je skoro bila na prvoj borbenoj liniji, i tu smo počeli ukazivati pomoć. Krvarenje je bilo žestoko, metak koji je prošao kroz metal kombija vjerovatno dobro deformisan prošao je između mišice desne ruke i pazuha i završio u butini lijeve noge napravivši ogromnu ranu. Osjećaji koji su me tog momenta obuhvatali ne mogu se opisati, Uka nije bio samo moj saborac iz jedinice već puno više od toga, od prvog razreda medrese pa do kraja nas dvojica smo bili najbolji ahbabi, što ne reći prava braća koju vjera poveže.
Ukazana je prva pomoć ako se to moglo nazvati pomoć. Zahiragić je krenuo natrag ka bolnici, ranjenik je sve vrijeme bio pri svijesti, u pvratku što u brzini vozača što u panici koja se osjeti kada se ranjenici voze, Zahiragić je naletio na jednu od barikada. Što je dodatno zakompliciralo stanje ranjenika, nekako je uspio doći do Vojne bolnice, gdje su ga ljekari i osoblje zbrinuli ali za operaciju nije bilo struje u Sali, tek negdje oko tri sata ujutru je operisan. Rahmetli dr. Abdullah Nakaš je nadljudskim naporima sačuvao Ukinu nogu, na kojoj je napravljeno desetak hirurških zahvata od toga da mu je arterija navezivana nekim plastičnim nastavcima, koji nisu funkcionirali, kada se mislilo da nema lijeka da će noga biti amputirana, Božijom voljom, krv je našla puta do najudaljenijih dijelova stopala i prsta, tako da i danas Uka ko ide na svoje dvije noge. Nažalost ne osjeća lijevu nogu ispod koljena jer ne radi živac koji je uništen zlikovačkim metkom. Uka koji je kao mehlem na svaku ranu i danas ima za svakoga lijepu riječ i ko god želi da se sa njim druži i da čuje njegov lijepi glas može to sebi priuštiti u Begovoj džamiji.

12. MOJE RANJAVANJE: Poslije operacije i zbrinjavanja u Vojnoj bolnici Uku su prebacili na plastičnu hirurgiju gdje je krpljen i gdje su mu zarastale rane na nozi. To je trajalo sve do 12. septembra 1992. godine. Većina nas iz “Fatiha” je redovno Uku obilazilo i prepričavalo mu zgode i nezgode iz jedinice. Bilo je tu i lijepih ratnih dešavanja čak i ašikovanja, a Ukina Emina koju je upoznao još dok je bio učenik medrese, (bila je u čaršiji poznata po tome što je stanovala u Lugavinoj, a niko je nikad nije vidio bez majke, koja je redovno pratila). Očito lijepo vjerski odgojena upoznala je Uku dok je mujezinio u Begovoj džamiji, tako je Emina sa svojom mamom redovno bila u bolnici i sa onim što su dobijali u oskudnoj humanitarnoj pomoći pripremala nešto da pojede nebi li se što prije oporavio. Mene su, kao njegovog prijatelja, upoznali skoro svi u bolnici, pokušavao sam svaki slobodni trenutak biti uz njega da mu olakšam izuzetno teško stanje.
Bio je izuzetno omiljen u bolnici kao fin i tih pacijent koji nije zapomagao i zanovijetao, čak šta više i tu je ostavio traga u “misionarstu” na putu Islama.
U početku septembra dobili smo dojave da četnici spremaju ofanzive na Stup, Doglode i Otes, i sve raspoložive manevarske snage Regionalnog štaba su upućivane na dio tog sarajevskog ratišta, tako je i jedna naša grupa iz Fatiha upućena na stup, blizu Energoinvesta. Zajedno sa Vikićevim specijalcima koji su bili tu da pripomognu. Četnici su žestoko tukli granatama to područje nekoliko dana i kada su mislili da su razmekšali teren pošli su sa tenkovima, jedan odvažni Vikićevac je sa silosa pogodio Osom dva njihova tenka i tako ih zaustavio. Vodile su se grčevite borbe jedno večer popustile su neke naše linije i grupa specijalaca je ostala u kožari u okruženju, tako su nasi momci iz “Fatiha” dobili zadatak da sa svim raspoloživim sredstvima udare u četnike ne bili se ovi momci izvukli iz kožare, što je, hvala Bogu, uspješno obavljeno.
Sutra dan je trebalo zamijeniti naše momke, i mi smo u bazi formirali novu grupu u kojoj sam bio ja i komandir “Fatiha” Eso. Kada smo došli na Stup čuli smo uzbudljive priče momaka koji svakim danom stiču nova ratna iskustva i već se ponašaju kao veterani rata. Kada su nam prenijeli kakva je situacija trebalo je obići linije i izviditi teren i pripremiti se za nova iskušenja na toj liniji.
Nihad je imao zadatak da mene, Esa i rah. Suada Kojića upozna sa terenom, kada smo pošli upozoravani smo na mjesta gdje tuče snajper. Pretrcavali smo jedan po jedan, prvo Nihad pa Eso a zatim i ja, a iza mene je bio Suad. Eso i Nihad su prošli, kada sam naišao ja osjetio sam udar u desnu ruku, snajper me pogodio, malo sam se zanio ali sam ostao na nogama i uspio dotrčati do sigurnijeg mjesta i zaklona, u tom momentu na um mi je palo Izino ranjavanje i pomisao kako ću se ja ponašati kad budem ranjen i eto i to doživjeh. Vidio sam da je trenerka koju sam nosio probušena i da iz tog mjesta teče krv. Počeo sam skidati ratnu opremu sa sebe, Nihad je bio usplahiren a da ne govorim o Suadu. Pomagali su mi koliko su brže mogli. Kada sam skinuo sve sa sebe vidio sam izbušenu mišicu iz koje je tekao jak mlaz krvi pomislio sam Arterija i pritiskom pod pazuho zaustavio sam krvarenje.
Bio sam zahvalan svake sekunde Zengi na obuci koju nam je priuštio (u ranije objavljenim pričama). Suad je stajao iza mene i usplahireno pokazivao Esu da imam još jednu ranu na leđima koju nisam ni osjećao a ona je bila površinska od istog metka koji je prošao kroz ruku i kožu na leđima. Tek kad je Suad odlijepio majicu ja sam osjetio peckanje. Brzo je pozvana i prva pomoć koja je bila u pratnji Vikićevaca i tu na licu mjesta previjena je ruka čiji je mišić bio potpuno prekinut i strpan sam u kola koja su me vozila do bolnice, i to baš tamo gdje sam svaki dan išao da obiđem moga Uku. Kada smo stigli u hol bolnice u susret mi je krenuo dr. Faris Gavrankapetanović, koji me je već poznavao misleći da sam došao Uki u posjetu i kao da mi reportira kaže: ‘Eefendija, Uka je danas pušten kući’. Ja sam pokusavao ostati potpuno sabran i kroz osmjeh mu rekao: ‘Doktore, hvala Bogu, što je Uka pušten, danas sam ti ja pacijent’. Dok sam skidao ogrnutu trenerku vidio je previjenu ruku nestalo je osmjeha sa njegovog lica, ubrzao je tretman prijema i odmah telefonom nazavao Vaskularnu hirurgiju i dr. Fuada Šišića i najavio hitno da izvrše operaciju krvnih sudova.
I zaista sto sam stigao na Vaskularnu hirurgiju u hodniku me čekao sto na kojelm sam odmah spremljen za operaciju i odvezen u salu. Suad koji je bio u mojoj pratnji pokupio je moje stvari i ponio u Bazu “Fatiha”. Operacija je trajala nekih dva-tri sata i, hvala Allahu, uspješno obavljena. Kada sam se budio iz operativnog stanja na prozoru podruma u kojem je bila smještena intenzivna njega, zvao me Rušid, kojem dugujem zahvalnost, i molim Boga da mu u životu da sve što poželi. Na molbu doktoru pustili su ga do mene i kada je ušao vidio sam da je uplašen, brinuo se je li teška rana, ni sam nije znao ko ga je nazvao da mu kaže i mene je čudilo, od kad sam otišao sa Jarćedola u “Fatih” porijetko smo se viđali, ali evo sada kad mi je najpotrebniji, kada nema moga ni oca ni majke ni brata ni sestre, evo pravog brata kojeg samo Allah može da odabere i pošalje. O oporavku u narednoj priči.