Život na selu: Pet povratnika pet godina bez struje U potkovici, što je na svom središnjem toku pravi rijeka Drina, na krajnjem istoku opštine Srebrenica, nanizalo se nekoliko visokih planina u koje rijetko ko navraća. U šumama je samo divljač, ali u ovoj divljini ima jedna pitoma dolina. Podno srednjovjekovnog grada Šubin, koji obiluje tvrđavama i starinama, sagrađene su dvije kuće koje sada čine novo, istoimeno selo. Od nekadašnjih 30-tak porodica, ovdje je sada samo pet osoba. Praktično su bez puta, koji je za vrijeme suhog vremena pun rupa, a zimi prekriven snijegom i rijetko kad dođe na red da se očisti. Za savlađivanje svih prepreka na 25 kilometara lošem putu, i zimi i ljeti, potrebno je oko sat ipo vremena slalomske vožnje. „Naše selo jeste zavučeno i zabačeno, a kad je još i put loš, onda ovdje niko i nema razloga da dođe. Evo snijega i evo novih problema. Nema mehanizacije da očisti prilaz našem selu i mi smo odsječeni. Niko više ne mari za nas, a nekad je ovdje dolazio i autobus, priča Daut Dautović. SEVDETOV IZUM DJELIMIČNO USPIO Nije to jedini problem povratnika u Šubin. Već pet godina nemaju struju i neizvjesno je kada će je dobiti. Sevdet Atić je znao da njegovo udaljeno selo neće biti ubrzo osvijetljeno, pa je, po uzoru na Nikolu Teslu, na seoskom potoku sagradio mini centralu. „Za vrijeme rata, na rijeci Križevici u Srebrenici bilo je 120 mini centrala i cijeli grad je imao struju. Ja sam, po sjećanju na te dane, sakupio dijelove od veš mašine, pronašao motor, napravio lopatice i sve to montirao na ovdašnji potok. Imao sam struju – mogli smo gledati TV, slušati muziku. Posudio sam struju i komšiji Dautu. Bilo je lijepo u ovoj divljini noću vidjeti svjetlo. Sad je kuća ponovo mračna, a napolju je bjelina. Ovo je crno-bijeli povratak, nema boja, nema kolora, a nadali smo se da će biti bolje i da će bar neko obratiti pažnju na nas, kaže Sevdet. ELEKTRIČNI UREĐAJI MOGU SADA U MUZEJ Ovi uređaji funkcionisali su neko vrijeme, ali kad je najpotrebnije, u zimskim danima i dugim noćima, centrala bi zaledila i opet bi Šubin bio u mraku. Sada je centrala u potpunom kvaru. Daut Dautović „Ljeti nije bilo problema. Ali zimi mraz zaledi postrojenje i ostajali smo u mraku. Sada je, međutim, došlo do većeg kvara i potrebno je obaviti remont kompletne centrale. Moram zamijeniti ležajeve i još neke dijelove. Ne znam koliko će to sve koštati, ali sad nemam sredstava da to nabavim i ponovo stavim u funkciju svoju centralu. Muzička linija, CD plejer, tv prijemnik, kompjuter koji je Sevdetov sin dobio na poklon i frižider sada služe Atićima samo kao muzejska zbirka. Tako će biti sve dok Sevdet ne otkloni kvar na postrojenju ili dok se Šubin ne elektrificira, a ima naznaka da će se to dogoditi ovog proljeća. Sevdet se bavi i poljoprivredom, a prošlog mjeseca, boravio je u Japanu. U aranžmanu japanske organizacije JICA, nekoliko poljoprivrednika iz ovog kraja imalo je edukaciju. Nova saznanja koristiće Srebreničanima u unapređenju poljoprivrede, a dobiće plastenike i dodatnu opremu za proizvodnju zdrave hrane. Lakše bi bilo i malom Smailu, koji piše domaći zadatak samo uz fenjer, a do škole na Osmačama putuje 26 kilometara. Kad je snijeg, a ove zime bilo ga je i previše, nikako ne ide. Za 4 mjeseca ove školske godine, u školski dnevnik mu je upisano ravno 100 izostanaka. Smail Atić „Odem u školu kad je lijepo vrijeme. Krenem u osam, a vratim se u četiri sata. Kad kući dođem, već je mrak i kad ima petroleja, ispišem zadaću, a kad nema, ne pišem. Kad ima prevoz, idem u školu, a više puta kombi ne dođe, pa ni ja ne idem, kaže desetogodišnji Smail. Red bi bio da se uredi i put do ovog zabačenog sela, koji bi, uz dolazak struje, pružio priliku nekim stanovnicima da još jednom razmisle o povratku u svoje selo.

Život piše romane: Devet mjeseci dodatnog pakla
U periodu od 1992. do jula 1995. godine, stanovnici opkoljene Srebrenice bili su suočeni s brojnim problemima. Nije bilo dovoljno hrane i nije bilo uslovnog smještaja za oko 50.000 ljudi. Oni su skoro svakodnevno bili izloženi granatiranju, pa su govorili da je život u Srebrenici bio pravi pakao.
Juli 1995. godine...



U koloni koja se šumama kretala od Srebrenice ka Tuzli, bio je i Dašan Orić iz sela Lehovići kod Potočara. Smatrao je da će uskoro stići na slobodnu teritoriju i da je pakao Srebrenice za njega, a i ostale, završen. Međutim, u blizini Konjević Polja kolona je naišla na zasjedu – mnogi su ubijeni, neki zarobljeni, a nekolicina njih se razbježala. Uvidjevši da je opasno kretati se naprijed, Dašan Orić je odlučio da se vrati u svoje selo.

„Pucalo je na sve strane i ja sam zaključio da je najbolje da se odavde udaljim. Krenuo sam nazad i kad sa došao u Potočare, uplašio sam se prizora. Naselje je bilo prazno, mnogo bačenih ličnih stvari i sve mi je mirisalo na smrt. Nisam ovdje smio ostati nego sam produžio ka Žepi, koja je još bila slobodna. Ali, nedugo potom, ovo mjesto je napadnuto i zadesila ga je ista sudbina kao i Srebrenicu. Tada sam se vratio u svoje rodno selo i tu ostao punih devet mjeseci"! - priča Dašan.

Lutajući šumama, Dašan je naišao na pet golobradih mladića koji su se izgubili i nisu znali kuda da nastave. Udružili su se i poviše sela Lehovići ostali sve do aprila 1996. godine.

„Bilo je to za sve nas devet mjeseci dodatnog pakla. Ovog puta muke su bile izraženije. Nismo praktično imali šta jesti. Nismo se smjeli kretati, nismo smjeli ložiti vatru. Vidjeli smo da nepoznati ljudi dolaze u naše selo, beru našu ljetinu, a mi, da ne bismo bili primjećeni, nismo smjeli ići u berbu. Samo ponekad noću silazili smo u selo i onako u mraku nešto smo uspjeli ubrati. Uglavnom smo jeli kukuruz", kazuje Dašan.

Kada bi sakupili malo više kukuruza, kuhali su ga, tukli u havanu, a onda zamijesili i pekli hljeb. Dašan kaže da hljeb nije bio ukusan, ali, kad nije bilo ništa drugo, dobro je dolazio.

„Danima i mjesecima trajale su naše patnje. Nismo imali soli, šećera, ulja i sve što smo jeli bilo je neukusno. Ali, naš organizam se navikao na to. Ponekad bismo pronašli na livadi bundevu koja je predstavljala poslasticu. Ali, zimi skoro da ništa nismo uspjeli pronaći".

Dolaskom zime, napaćena šestorka se prebacila u borovu šumu, poviše Lehovića i tu su iskopali zemunicu. Sreća je da su imali nešto ćebadi, pa su lakše savlađivali hladne zimske dane. Danju bi spavali, a noću išli uokolo, pokušavajući pronaći našto za jelo, ali toga je bilo sve manje.

Nisu imali nikakvu vezu sa svijetom. Nisu, praktično, znali ni da je rat okončan, nisu znali šta se desilo sa ostalim ljudima koji su krenuli, nisu znali ništa o svojima. Samo su znali da su u klopci iz koje nije bilo izlaza.



„Nekako u proljeće 1996. godine načuli smo nešto za neki Dejton. To su pričali ljudi koji su vršljali šumom i livadama, a mi smo ponešto razumjeli i shvatili da više nema borbi. Sa lijepim proljećnim danima, sve više ljudi, pa i naoružanih dolazilo je u našu blizinu i već je bilo opasno više ovdje biti. Bilo nam je žao da nas otkriju poslije svega što smo preživjeli i propatili u prethodnih devet mjeseci. Zato smo odlučili da krenemo put Tuzle, ponovo istim stazama kojim smo jula prethodne godine donekle prošli. Nadali smo se da više nema zasjeda na putu, da nema naoružanih vojnika i da ćemo ovog puta nesmetano proći", priča Dašan.

Međutim, putovanje do Tuzle trajalo je punih sedam dana. Nailazili su na sela i naseljena mjesta i odlučili su da se ne kreću danju već samo noću. Po svaku cijenu željeli su da ostanu neopaženi i sigurno stignu do slobodne teritorije. A svaka nepažnja mogla bi ih koštati života. Jer, devet mjeseci se nisu ni brijali ni šišali, pa bi bili sumnjivi čak i djetetu.

„Osjetio sam da smo blizu i svi smo bili napeti kao strune. Plašili smo se kako će izgledati naš susret sa prvim na koga naiđemo. Pretpostavljali smo da će se svako uplašiti kad nas onako zarasle vidi. Sedmog dana došli smo u Kalesiju kod Tuzle. Mnogi nisu mogli da vjeruju da smo perživjeli, a bogami, nismo ni mi"!
Kad se grupa osvježila i najela, nastala je potraga za svojima.

„Od nekih ljudi sam saznao da su moji na Poljicama kod Lukavca. Krenuo sam tamo, ali sam se plašio kako će reagovati", priča Dašan.

Njegova supruga Tija saznala je na vijestima da je došla jedna grupa ljudi iz Srebrenice i kad je čula da su pomenuli Dašanovo ime, pala je u nesvijest.

„To je bilo veliko iznenađenje. Kad se sutradan pojavio, jedva sam ga prepoznala. Iz temelja se promijenio, a kako i ne bi šta je sve propatio. A mi smo ga bili otpisali i prežalili, kaže Tija.

Susret sa porodicom protekao je u suzama radosnicama. Dašan nije želio mnogo pričati o svojim patnjama, to se, po njegovom izgledu, dalo naslutiti.

Poslije nekoliko godina u izbjeglištvu, Dašan e odlučio da se, sa porodicom vrati na svoje ognjište. Prije devet godina došli su u svoje Lehoviće.

„Imali smo donaciju za kuću i više ništa. Niko se na nas ne osvrće. Zadnji sam napustio Srebrenicu, a prvi se vratio. Propatio sam kao niko svoj, a patnja se, evo i sada nastavlja. No, ne kajem se što sam se vratio", kazuje Dašan.

Obiđe Dašan skoro svaki dan predio kojim se krio punih devet mjeseci i prisjeti se svega kroza šta je prošao. Bio je to pakao koji bi malo ko izdržao.