Dr. Džemaludin LATIĆ: Sve najvažnije, ovdje spomenute Andrićeve/ Ivankovićeve teze: da je Bosna zemlja mržnje i diskontinuiteta, da je islam „ratnička religija", da se islam u Bosni širio „ognjem i mačem", da je Gazi Husrev-beg pootimao katolička imanja te da „velikobošnjačka ideologija" želi stvoriti Bosnu samo za Bošnjake, itd., konstruisane su - i orkestrirane! - samo sa jednim ciljem, koji je sadržan u slijedećoj Ivankovićevoj rečenici: "Bosanskohercegovačko društvo ima sve povijesne pretpostavke za instaliranje modela konsocijacijske demokracije, jer kao podijeljeno društvo živi praktički od pada bosanskoga kraljevstva 1463. godine"

O, sljedbenici Knjige (kršćani), zašto istinu neistinom zamračujete i svjesno istinu krijete? (Kur'an, Ali Imran, Imranova porodica, 71)

„Zatim sam, posumnjavši u istinitost same književničke vere, počeo pažljivije posmatrati njene sveštenike i uverio sam se da su bezmalo svi sveštenici ove vere, pisci, bili nemoralni, i, većinom, rđavi ljudi, niskog karaktera, mnogo niži karakterom od onih ljudi koje sam susretao u svom ranijem besposličarskom i vojničkom životu, ali samouvereni i samozadovoljni..." (Lav Nikolajevič Tolstoj, rahmet mu duši, u svojoj Ispovijesti)

Poštovana Urednice,
Iako im ničim nisam dao povoda, u Vašem listu, a poslije toga i u drugim glasilima (Nezavisne novine, Hrvatski vijenac, Dani), Vaši autori, Željko Ivanković i Josip Vričko, meni su pripisali mnoštvo netačnih citata i zlonamjerno konstruisanih stavova, čak i jedan tekst koga ja nisam napisao, tako da ste obavezni da objavite ovo moje reagiranje. Osim toga, ciljano orkestrirana buka o bošnjačkoj historiji, Kur'anu, islamu općenito, Gazi Husrev-begu itd., mene kao muslimana, građanina ove zemlje, učenika Gazi Husrev-begove medrese, profesora na Fakultetu islamskih nauka (koji je baštinik Gazi Husrev-begova vakufa), člana Sabora Islamske zajednice te simpatizera islamske revolucije u Iranu, ne može ostaviti mirnoga, zbog čega Oslobođenje, kao važan društveni faktor u Bosni i Hercegovini, ima obavezu da objavi i moje poglede na ta važna pitanja koja je „nezavisna" i „kosmopolitska" gospoda izvoljela pokrenuti u našoj javnosti.

Juriš iz Crvenog salona
Kulminacija nerazumnih napada na mene stekla se u tekstu Josipa Vrička koga je ovaj Vaš novinar objavio u posljednjem broju zagrebačkog Hrvatskog vijenca pod naslovom „Bošnjaci bi Bosnu bez Hrvata " (zagrebačkoj verziji teksta „Juriš iz Crvenog salona") u kome, između ostalog, stoji:"Kardinalova zapažanja ( misli na zapažanja kardinala Franca Rodea, pročelnika vatikanskog Zbora za ustanove posvećenoga i društva apostolskog života, prema kojima je „u Bosni i Hercegovini u tijeku proces islamizacije...; sarajevsku regiju želi se islamizirati jednako kao što se Republiku Srpsku kani pretvoriti u pravoslavnu zemlju" a sve, navodno, na račun bosanskih Hrvata - op. Dž.L.) prenijeli su uglavnom dnevnici što se tiskaju u Mostaru, a ignorirala ih je, gotovo bi se moglo reći očekivano, i državna televizija. Ipak, nekoliko dana poslije u bošnjačkom Avazu reagirao je Džemaludin Latić. Optužujući kardinala Puljića i biskupa Komaricu kao informatore visokoga vatikanskoga gosta, pa i, misli on, denuncijante. U najmanju ruku, kaže Latić, red bi bio zapitati se o njihovoj istinitosti...." „I koliko god rečeni Latić nevješto propituje vjerodostojnost jednoga - ili čak dvojice - kardinala, vješto (makar) pokušava politizirati podatke koji, u biti, samo bjelodano govore o procesima u zemlji, napose jednome njezinom dijelu - u kojem Latić i latići dijele ateste - temeljnosti, uz ostalo. Taj profesor na Islamskom fakultetu tvrdi bez ikakva argumenta - kao i uvijek kada je o njemu riječ - kako je Rodeova ocjena samo uvod u rješavanje hrvatskoga pitanja u BiH, koje je, veli, bilo prilično potisnuto nakon sloma Hrvatske samouprave, ali i zbog dodvorničke politike Republike Hrvatske zbog stjecanja poena za primanje u Europsku Uniju. Jednoga dana, boji se (već sad) Latić, kada Hrvatska stekne uvjete i napokon uđe u Uniju, uz pomoć ovakvih ocjena Vatikana o Sarajevu kao muslimanskom gradu, nitko ničim neće moći spriječiti komadanje i same Federacije BiH. Fama o vatikanskoj zavjeri, iz Beograda, preselila se u Sarajevo. Otprilike dvadeset godina poslije... Ne bavi se, dakle, Latić činjenicom da Hrvati, baš kao što je to naviještao i sam kardinal Puljić, nestaju iz Bosne i Hercegovine, koje, dakako, onda - bez njih - nema, nego se boji da bi i Hrvati, od Bošnjaka, potpuno marginalizirani - mogli oživiti hercegbosanski duh. Ali što, uostalom, očekivati od čovjeka koji je napisao, a onda višekratno i raznim svojim (po)ratnim istupima i ponovio, kako su mu bliži muslimani iz Indonezije, Pakistana ili Malezije od susjeda Hrvata ili Srbina te od promicatelja Turske kao druge bošnjačke majke. Ništa, doli da u harangi koju je u lipnju veleposlanstvo Irana pokrenulo protiv sarajevskog književnika Željka Ivankovića zbog feljtona zasnovana na knjizi Tetovirani identitet, objavljena u sarajevskom Oslobođenju, stane uza svoju iransku braću. Štoviše, čvrsto držeći palicu duhovnog policajca, proziva hrvatske intelektualce, koji su, uz ponekoga nehrvata, ovih dana stali u Ivankovićevu obranu. Jasno, Latić, inače stanovito vrijeme proskribiran i u bošnjačkim krugovima zbog hrvato- i srbofobije i otvorenih rasističkih ispada, glasniji je nego ikad. Osobito mu je na raspolaganju Avaz, list za koji je Bakir Izetbegović nedavno rekao da je vratio Bošnjacima dostojanstvo - a u kojem je na djelu (kadrovska) segregacija i koji se, kao u vremeplovu, vratio u ratnu 1994., kada je Alija Izetbegović promovirao tezu o Bošnjacima kao temeljnom narodu u BiH..." „Pitanje se identiteta, kao što je Vijenac više puta pisao, propituje u BiH i za srednjovjekovlje, pa već i to pokazuje kako je - bitno. U tom je kontekstu povjesničar Enver Imamović u tekstu Bosna i inkvizicija, slijedom čega je, moglo bi se kazati, Latić nastavio grubo vrijeđati Katoličku crkvu, iznio tezu kako je „sama Europa bacila Bosnu u zagrljaj Turaka i islama." Slijedi niz Vričkovih obrušavanja na E. Imamovića, akademika Muhammed-bega Filipovića, reisu'l-ulemu, dr. Mustafu ef. Cerića, i druge bošnjačke autoritete.

Odgovor Vričku i Ivankoviću
Pažljiviji čitalac bh. štampe uočit će da se Vričko dobrahno poslužio citatima Željka Ivankovića iz spomenutog feljtona, te im obojici odgovaram ad argumentum:

Bosanski 'rvati u službi i velikosrpske politike Vričko i Ivanković pripadaju onom krugu bh. inteligencije koja se odriče bosanskog hrvatstva kao cjeline nakon što je operacija „Oluja" prognala Srbe iz Kninske krajine u sjevernu Bosnu - iz koje su prethodno prognani i Hrvata i Bošnjaci i svi nesrpski narodi; otuda je, za ovakve „budilice", nakon što se dobrahno podmirio Ćosić-Milošević-Tuđmanov plan „humanog preseljenja naroda", „RS neupitna kategorija" (Ivanković u Nezavisnim novinama 14. 7. 09. de facto opravdava velikosrpsku politiku prema „Turcima"/Bošnjacima i islamu!), a Bošnjaci su „upitna kategorija" koja, eto, pravi državu preko leđa Hrvata - isto kao što je, u Tuđmanovoj propagandi, Armija Republike Bosne i Hercegovine, u vrijeme četničkih ofanziva i genocida nad Bošnjacima, „napala hrvatsko pučanstvo i postrojbe HVO-a kako bi izišla na more."

Prvo, ja nisam autor teksta (koji je, usput da kažem, korektan) koga je Avaz objavio o kardinalu Rodeu i njegovom izvještaju. J. Vričko to - kao profesionalni novinar - zna! Pa ako to on zna - i to mora znati! - otkuda onda njegovo ( a i Ivankovićevo) uporno falsificiranje rečenica pisca koji se, posljednjih desetak godina, bavi isključivo svojom literaturom i profesurom?! Evo jednostavnog odgovora: Tako mu naredilo! Zatim: Ivanković i Vričko pripadaju krugu onih nečasnih bosanskohrvatskih intelektualaca koji su se odlučili da mobiliziraju kako domaću, tako i javnost Republike Hrvatske na odbranu od „islamskih fundamentalista" i „bošnjačkih nacionalista i mitomana" koji, eto, pred sudbonosne događaje, kada se u ovoj zemlji odlučuje o njezinom budućem ustavnom uređenju, državnoj imovini, ulasku u Nato -savez itd., „prave Bosnu bez Hrvata," kako to poručuje naslov teksta u Vijencu i što je stvarni razlog zašto je Ivanković počeo javno napadati islam i njegovu civilizaciju te značajne Bošnjake, a ovoj zemlji ponudio „rješenje" koje bi Bošnjake- ali i bosanske Hrvate- odvelo u sigurni nestanak. Ovoj hrvatskoj gospodi, dakle, treba meta, treba im buka o navodnoj ugroženosti Hrvata od strane Alijinih „fundamentalista", a onda sam tu ja, sa „proskribiranim" stavovima i „rasističkim ispadima" (koje mi oni konstruišu), valjda najbolji izbor. Čemu takav poduhvat - u vrijeme kada su odnosi između muslimana i katolika u Bosni i Hrvatskoj stabilni, sve bolji? ( U jednoj prošlogodišnjoj anketi koja je vođena u Republici Hrvatskoj, preko 70% Hrvata bi za nehrvatskog susjeda izabralo Bošnjaka, muslimana!) Čemu takav suludi poduhvat ako se u RS, polovini Bosne i Hercegovine, za ovih 14 poslijeratnih godina nije vratilo više od 4% Bošnjaka i Hrvata zajedno (od njih blizu 50% prije rata) - ako ne postoji bošnjačka ni politička, ni vjerska, ni vojna organizacija koja bi bosanske Hrvate izgonila iz Bosne i Hercegovine?!
Zamislimo da sam ja zaista, kako kaže Vričko, „hrvato- srbofob"! Postavimo pitanje: kojeg sam to ja Hrvata ili Srbina istjerao - još bolje: koga bih uopće mogao istjerati iz Bosne?!
Na stranu to što su moji privatni odnosi sa kardinalom Puljićem i Katoličkom crkvom izuzetno dobri. Ja sam govorio o papi Vojtili pred njegov dolazak u Sarajevo te o njegovoj poeziji pred najeminentnijim fratarskim i katoličkim auditorijem nakon njegove smrti; meni je kardinal Puljić zahvalio putem medija na mome izlaganju i mirotvoračkim pogledima; poznaje me dobar dio katoličke „obične" javnosti; s katoličkim teolozima i hrvatskim autoritetima vodim najekumenskije razgovore; studirao sam na zagrebačkom Sveučilištu i poznaju me aktualni književni, teološki i politički krugovi Hrvatske... - pa zašto onda Vričko u zagrebačkom glasilu plaši hrvatsku javnost mojom navodnom hrvatofobijom? Evo odgovora: on pripada onom krugu nečasnih, dokraja nečasnih bosanskohrvatskih intelektualaca koji ne žele razvoj katoličko-muslimanskog ekumenskog pokreta u ovom regionu, a žele od Bošnjaka napraviti „remetilački element u južnoslovenskim tokovima" (I. Andrić); Vričko i Ivanković pripadaju onom krugu bh. inteligencije koja se odriče bosanskog hrvatstva kao cjeline nakon što je operacija „Oluja" prognala Srbe iz Kninske krajine u sjevernu Bosnu - iz koje su prethodno prognani i Hrvata i Bošnjaci i svi nesrpski narodi; otuda je, za ovakve „budilice", nakon što se dobrahno podmirio Ćosić-Milošević-Tuđmanov plan „humanog preseljenja naroda", „RS neupitna kategorija" (Ivanković u Nezavisnim novinama 14. 7. 09. de facto opravdava velikosrpsku politiku prema „Turcima"/Bošnjacima i islamu!), a Bošnjaci su „upitna kategorija" koja, eto, pravi državu preko leđa Hrvata - isto kao što je, u Tuđmanovoj propagandi, Armija Republike Bosne i Hercegovine, u vrijeme četničkih ofanziva i genocida nad Bošnjacima, „napala hrvatsko pučanstvo i postrojbe HVO-a kako bi izišla na more."

Treći razlog ovog beščašća: Vričko i Ivanković svakog talentiranog Bošnjaka, pogotovo umjetnika, svakog Bošnjaka koji se „ne opredjeljuje" „za Srbe oli za Hrvate," „za Zagreb oli za Beograd", koji se odriče karijere preko Beograda ili Zagreba (kako su to, nažalost, prikliješteni srpsko-hrvatskom presom, učinili brojni znameniti Bošnjaci) stavlja u takve ružne i nedostojne kontekste (šovinizma, hrvato- i srbofobije, „orijentalne" despocije, fanatizma i sl.) kako bi ga se svi drugi, pogotovo narod kome pripada, odrekli, i kako bi bila uništena njegova karijera (kao što to meni već čitavo desetljeće priređuju bošnjačke političke i kulturne elite, servilne pred nezaustavljivom sezonom lova na sve bošnjačko što misli i što se opire spomenutoj presi!). U isto vrijeme, ovakav tip Vričko - Ivanković intelektualaca promovira bošnjačke intelektualne i umjetničke pigmeje, iskompleksiranu bošnjačku vesterniziranu „inteligenciju" koja velikohrvatskoj (i velikosrpskoj) gospodi liže sahane i prosi im mrvice slave, jadne i čemerne slave na račun osnovnih vrijednosti vlastitog, muslimanskog naroda i njegove palestinske sudbine (prof. Filipović) na Balkanskom poluotoku.

Katilski udarci
Oni (Vričko, Ivanković i slični) znaju da su sa nama, nekolicinom bošnjačkih „nacionalista" (sa navodnicima ili bez njih!) - intelektualaca koji, per definitionem, govore istinu (o) svome narodu - „i uzorali i pozubili", da sa nama nikada neće postići svoje ciljeve - i zato ovako katilski udaraju po nama.

Neka uvaženi čitalac pogleda potpuno iracionalnu zlobu ovog dvojca (s kojima se nikad ni sporječkao nisam, dapače, sa Ivankovićem sam nekada bio dobar drug, bar sam ja tako mislio) koji mefistofelski od mojih sasvim prirodnih, bezazlenih rečenica konstruišu „rasističke ispade." Oni plaše domaću i hrvatsku javnost kako sam izjavljivao da mi je „musliman iz Malezije bliži od Hrvata ili Srbina iz Bosne...tralala..." - mada je moja izjava, data Globusu prije desetak godina, jasna i potpuna: „Da, svaki musliman koji živi izvan Bosne i Hercegovine vjerski, duhovno i emocionalno bliži mi je od Srbina i Hrvata koji živi u Bosni i Hercegovini - to se najbolje vidi na hadžu u Mekki - kao što je svakom bh. katoliku na trgu sv. Petra u Rimu vjerski, duhovno i emocionalno bliži svaki katolik koji živi izvan Bosne i Hercegovine od mene, njegova susjeda muslimana, ali u državnim, svakodnevnim poslovima, svaki Hrvat ili Srbin iz Bosne i Hercegovine bliži mi je od svakog muslimana koji živi izvan ove zemlje." U vezi sa Turskom, negdje sam zapisao i u emisiji Pošteno rekao: "Da, Turska je druga bošnjačka majka, nekad majka, a nekad maćeha." Na ove obje izjave obrušili su se Ivanković i Vričko grsteći se, ustvari, nad mojim implicitnim političkim pogledima koji proističu iz tih izjava a koje ću i ovom prilikom podastrijeti javnosti: 1) kriza u Bosni i Hercegovini traje ovoliko dugo samo zato što u njoj- prema posljednjem popisu - živi oko 44% muslimana, što su muslimani, pretežno bošnjačke nacionalnosti, ovdje najbrojniji narod; 2) bh. muslimani nisu - i ne smiju biti! - samo evropsko političko pitanje, nego i pitanje Organizacije islamske konferencije, tj. svjetskog muslimanskog ummeta, pogotovo Republike Turske; u protivnom - nestat će ih kao što je, prije petsto i kusur godina, nestalo endeluskih muslimana; 3) razlike među nama, bh. narodima, opasno je protežirati, ali ih je opasno i ukidati, 4) prema međunarodnom pravu, svaki narod ima pravo da pomaže narod s kojim dijeli istu vjeru, jezik ili povijesnu sudbinu. Bošnjaci s Turcima dijele istu vjeru, veći dio kulture i jedan dio povijesne sudbine; turski ummet je uvijek bio bošnjačka druga majka (bar 130 posljednjih godina, sve do danas, s ovim merhametli narodom i u ovoj zemlji živi bar dva puta više Bošnjaka nego što ih živi u Bosni i Sandžaku); a turske vlasti su često bile maćeha Bošnjacima ( u vrijeme tzv. aneksione krize 1907.- 1909.god., zatim u vrijeme Brozove i Rankovićeve strahovlade 1950.- 1965. god.; itd.). Kako ove moje izjave mogu „praviti Bosnu bez Hrvata"?!

Te moje dvije izjave Ž. Ivanković je - u svojoj knjizi i feljtonu te u tekstu Kvisling-što je to objavljenom u Nezavisnim novinama 14.7.09. - stavio u kontekst svojih opasnih, tendencioznih i neukih teza po kojima je islam „ratnička religija," koju je „na maču" ovdje donijela Turska; Gazi Husrev-beg je „ideološkim terorom i notornom pljačkom stvarao vakufe... i tako silom, mačem, širio islam"; Bosna i Hercegovina je država „diskontinuiteta" i međunacionalne mržnje te je jedino rješenje za njezin opstanak „konsocijacijska demokracija." To su, manje-više, znane ideje, genotekst (Rizvić) doktorske disertacije „najvećeg bh. pisca" Ive Andrića ( u vezi sa kim je, nekako sinhronizirano (?), drugi bosanskohrvatski pisac, Ivan Lovrenović, rekao da je „debata o njegovom književnom djelu jedna od najvažnijih debata bosanske kulture i identiteta /identiteta, pl." ), ideje koje je Pisac oblikovao u svome fenotekstu - književnom djelu. Nakon toga Ivanković je „održao lekciju" Islamskoj Republici Iranu, „podučio" Bosance i Irance i svu Planetu ko je to bio ajatullah Homeini, založio se za spas čovječanstva od Homeinijeva „staljinizma", „oslobodio" muslimanke diljem Svijeta, posebno u Iranu i Turskoj... Toliku količinu intelektualne pjene, drskosti i neukosti nismo odavno vidjeli na ovim stranama, u „balkanskim krčmama," ali vidi čuda: ko god se usudio suprotstaviti ovom piscu, pogotovo dirnuti u kult Ive Andrića, taj je - vidjeli smo to na stranama Oslobođenja - proglašen ekstremistom koji progoni bosanske hrvatske pisce iz Bosne i Hercegovine, čak -ako ćemo po Vričku - i hrvatski narod, i ukida slobodu mišljenja.

Oslobođenje bi moglo otvoriti novi feljton u kome bi bh. naučnici, posebno historičari, dokazivali utemeljenost ili neutemeljenost Ivankovićevih /Andrićevih ideja. Neka se povede i dokraja razvrši „najvažnija debata bosanske kulture i identiteta" (slažem se punim plućima!), neka se javnosti dokraja podastru „dosadna nabrajanja" (izvjesni Beganović) rahmetli Muhsina Rizvića iz njegove studije Bosanski muslimani u Andrićevu svijetu i sva književna ostavština pisca u čijem djelu „nema ništa a da nije začinjeno mrakom " (Rizvić) pa da znamo šta ćemo s njim: da li - pred skoru 50. godišnjicu njegova primitka Nobelove nagrade (!)- među „onima koji misle da su preživjeli rat" (A.Brka) nastaviti oživljavati njegov kult, „ubijati ih u pojam," i dalje im nametati niz kompleksa promovirajući njegova djela koja su Karadžić and comp. dijelili međunarodnim pregovaračima na engleskome jeziku i čiji dramatizirani Pogled na Sarajevo Televizija Srbije višekratno emitira u svome programu sve do danas - ili jednom i zauvijek njegovu velikosrpsku, antimuslimansku ideologiju odstraniti iz bh. i balkanskoga kulturnog i javnog života - jer su njegova djela „nanijela više zla Bosni nego oba svjetska rata" (M. Filipović).

Neka mi se dozvoli da ovdje ukratko odgovorim na opasnu propagandu Ž. Ivankovića kojom on napada islam i njegovu civilizaciju, Bošnjacima nameće kompleks nepostojeće kolektivne krivice, destruira našu zajedničku državu, destabilizira njezin kakav-takav mir i vrijeđa jednu prijateljsku i miroljubivu zemlju - Islamsku Republiku Iran.

Osmansko carstvo i bivša Jugoslavija
Ivanković se mora iz petnih žila napeti da bi dokazao da je islam „ratnička religija" jer osim ove dalekosežno opasne kvalifikacije on nije iznio nijedan argument za to! Kako može nazvati ratničkom vjeru koja je čovječanstvu podarila - i svim svojim postojanjem realizirala - tri koncepta bratstva među ljudima: 1) po zajedničkom porijeklu (Kur'an, En-Nisa', Žene, 1), 2) po pripadnosti Knjizi, Objavi (Kur'an, Ali Imran, Imranova porodica, 64, te posebno isticanje prijateljstva (mewedde) s kršćanima: El-Ma'ide, Sofra, 82) i 3) po islamu (El-Hudžurat, Sobe, 10)?! Neka iznese svoje dokaze ili neka se izvini svim sljedbenicima islama- vjere u čijoj etimologiji riječi stoji ideja mira i koja je sve vjernike pozvala da žive u miru (Kur'an, El-Beqare, Krava, 208)!

Što se tiče njegove halabuke da je Osmansko carstvo islam u Bosni nametnulo i raširilo „ognjem i mačem", ovdje moramo istaći da je ta tvrdnja u oprečnosti sa povijesnom stvarnošću ove umilne zemlje i sa argumentima koje su u svojim istraživanjima iznijeli najpoznatiji njezini i inozemni historičari: Nada Klaić, Noel Malcolm, Ćiro Truhelka, Špiro Kulišić, Halil Inaldžik, Joseph von Hammer, Vojislav Skarić, Aleksandar Solovjev, Mustafa Imamović, Nedim Filipović, Muhammed Filipović, Hazim Šabanović, Muhammed Hadžijahić, Avdo Sućeska, Enes Pelidija... Suština ovih istraživanja svodi se na to da je proces primanja islama u Bosni trajao bar dva stoljeća; da „nema primjera ili dokaza prinudne konverzije u islam" (Truhelka); da su „revertiti" (M.Hofman) u islam bili uglavnom sljedbenici Crkve bosanske; da Osmansko carstvo nije prekinulo kontinuitet Bosne, nego je, konačnim formiranjem Bosanskog ejaleta kao posebne adminstrativno-državne jedinice unutar toga carstva, u izvjesnom smislutransformiralo Bosansko kraljevstvo; da je ovo carstvo Bosni donijelo bar jedno, a vjerovatno i više „zlatnih doba", posebno ono između 1550. i 1650. god., u kome su prosperirali svi bosanski narodi ili milleti, te da se, u pogledu međunacionalne tolerancije i ljudskih sloboda, nijedan kasniji sistem: Austro-Ugarska, Prva Jugoslavija, Kraljevina Jugoslavija, Endehazija, Druga Jugoslavija, ni današnja dejtonska uprava, ne može usporediti sa Osmanskim carstvom! To samo zbog jedne nezaobilazne činjenice: zato što je Osmansko carstvo, iako ne u potpunosti, ipak u bitnome odražavalo sistem autentične Božije Objave (inače bi to bila imperija nasilja kao i svaka druga imperija). Upravo je sultan Mehmed II. el-Fatih (na čiji se spomen nesretnom Ivankoviću već godinama uskomeša adrenalin) na temelju kur'anskih pogleda na čovjeka, ljudski rod i društvo, te Sahifetu Medine- Medinske povelje, tog prvog ustava u povijesti koga je izdiktirao poslanik Muhammed - sallallahu 'alejhi we sellem- u Bosni formirao tzv. millet - sistem o kome Urs Altermatt piše:"Balkanski narodi pod otomanskom vlašću sačinjavali su tzv. „millete." Ovaj pojam iz otomanskog jezika uprave označava kako zajednicu naroda, tako i zajednicu religije. Mnogobrojni milleti imali su posebne crkve i jezike saobraćanja. Kao religiozne zajednice, oni su bili pod zaštitom muslimanske vrhovne vlasti. Po pravilu, oni su svoje unutrašnje poslove mogli uređivati prema vlastitim zakonima. Članovi jednog milleta živjeli su u jednom jako zatvorenom miljeu i ženili su se samo međusobno. Odlučujuća tačka bila je u tome što millet nije imao nikakvu posebnu teritoriju i što je bio određen samo pripadnošću religiji. Članovi su uživali slobodu kretanja u čitavoj imperiji, ali su ostajali pripadnici njihove religiozne zajednice. Ova pozadina objašnjava zašto su etničke, kulturalne i religijske karte u nekadašnjoj otomanskoj Jugoistočnoj Evropi tako šarene" (Etnonacionalizam u Evropi - Svjetionik Sarajevo, sa njemačkog preveo Gajo Sekulić, II. izd., Sarajevo, 1988.)."...Strogo uzevši, Osmansko carstvo nije predstavljalo vladavinu muslimana nad nemuslimanima" (Ira M. Lapidus u Oksfordskoj historiji islama). Uostalom, tu je jedan dokaz nad dokazima: da su Osmani „ognjem i mačem" širili islam, kako to predstavlja Ivanković, zar bi i jedan kršćanin / hrišćanin ili kršćanski spomenik ostao na Balkanskom poluotoku za tih pet stotina godina turskoosmanske vlasti? Čemu rasprava o poznatim stvarima? Odgovor je ponovo jednostavan: da se sakriju povijesne činjenice o izgonu iz islama ognjem i mačem svih stanovnika Balkanskog poluotoka nakon kolapsa Osmanskog carstva; da se sakrije povijesna činjenica nesnošljive vjerske netolerancije bosanskih kraljeva Stjepana Tomaša i njegovog sina Stjepana Tomaševića, prije fetha - dolaska sultana Fatiha u Bosnu 1463. god."To nasilje (bosanskih kraljeva -Dž.L.), za koje iz brojnih dokumenata znamo da je bilo praćeno mjerama okrutnih mučenja, likvidacija i masovnih progona stanovnika, a ne samo nasilnog prozelitizma ili progona vodećih ljudi Crkve bosanske, dovelo je do pokretanja masa, jer su se progonjeni kretali iz područja tzv. kraljevske zemlje ka onim krajevima gdje su područni upravljači pokazivali mnogo više tolerancije prema tzv. jereticima - nevjernicima, tj. pripadnicima Crkve bosanske koja je definirana kao manihejska, kao što su bile zemlje Pavlovića i Kosača" (M. Filipović, Ko smo mi Bošnjaci). Upravo pred feth sultana Fatiha vodio se dugi proces kompromitiranja bosanskih vladara i uništavanja bosanske države te njezino uključivanje u okolne države: Zetu, Rašku, Srbiju ili Hrvatsku, a posebno u Ugarsku.

Opravdani glas Ambasade Irana
Neshvatljivo je kako Ivanković u sred Saraj’va, „muslimanskoga grada” (Rode), može da napada jednu vjeru I carstvo koje je stabiliziralo multietničku I multireligijsku državu! On nije jedini koji to čini- jer Sarajevo je grad u kome samo islam nije slobodan, u kome je vjerski život muslimana pod stalnom lupom kojekakvih domaćih i globalnih asocijacija koje se bave ljudskim pravima, ideoloških gusara i mračnjaka od kojih musliman glavu promoliti ne može, ali kojih se svi boje u ovom „muslimanskom gradu" kontaminiranom ideološkim otrovima svih vrsta koji se siju po ovoj zemlji samo kako bi se ugušio islam: glavni (ne i jedini) faktor koji je oblikovao bosansko humano „šareno" tkivo i koji se najefikasnije bori protiv porobljavanja i Bosne i Bošnjaka. Da nije tako, ne bi svi odgovorni u ovom gradu šutjeli na vrijeđanja islama i muslimana i svojevrsna slamanja svake uspravne bošnjačke vjerske i nacionalne misli, svakog zahtjeva za slobodom i afirmacijom posljednjeg naroda na evropskom kontinentu koji je uspio postati nacija tek na kraju XX. st. Svi odgovorni, sve bošnjačke „veličine", svi bh. „borci" za demokratsku, sekularnu, multietničku i multireligijsku Bosnu i Hercegovinu šute na te invektive i - kako ću u završnici pokazati - dokraja opasne političke projekcije: šuti vrh Islamske zajednice, šuti Fakultet islamskih nauka, šuti osam medresa, šute dvije bošnjačke zajednice kulture, šute hrvatska i srpska kulturna društva, šute domaći i ini „humanisti", šuti Međureligijsko vijeće, šuti Katolička crkva, šute pravoslavni teolozi i slobodari, šuti Srpsko građansko vijeće, šuti jevrejska zajednica (koje ne bi bilo da je pod svoje okrilje u Bosni i butum Osmanskom carstvu nije stavio dostojanstveni islam), šute vođe ekumenskog zagovora, šute pisci i filozofi, šuti Društvo pisaca Bosne i Hercegovine, šuti PEN-centar Bosne i Hercegovine (samozvano tijelo, čiji je Ivanković član, koje se „bori sa slobodu pisane riječi"), šuti Orijentalni institut, šute katedre za orijentalistiku i historiju, šuti Ambasada Republike Turske, šute sve ambasade svih zemalja koje predstavljaju narode „ratničkog islama"... Šute svi osim Ambasade Islamske Republike Irana koja je opravdano digla svoj glas protiv Ivankovićeve zapjenjenosti, ali Ivanković se ne može izjednačavati sa Miloševićem i Tuđmanom, dvojicom neprijatelja Bosne i Hercegovine, islama i (bh.) muslimana - bar ne dok, ne daj Bože, ne realizira svoje ludilo! Ali reagiranje Ambasade Islamske Republike Irana je, kažem, opravdano zato što Ivanković, osim što je uvrijedio islam koji je prva objektivna vrijednost zaštićena Ustavom Islamske Republike Irana, za ajatullaha Homeinija - rahmetullahi 'alejhi- napisao:"Homeini je učenik najrigidnijega, najmalignijeg staljinizma" (Oslobođenje, 2. 6 09.), uz niz drugih uvrjeda upućenih najvećem (muslimanskom) lideru XX. st. i njegovoj islamskoj revoluciji - kako bi pokazao „ratničku" prirodu islama. Ivanković ne zna da je ajatullah Homeini, inspirisan „ratničkom religijom", Kur'anom i praksom poslanika Muhammeda- s.a.v.s.- bio predvodnik revolucije koja se borila protiv svih tlačitelja (taguta) a za sve potlačene (mustez'afuni) u modernom svijetu; koji je osudio svaki oblik vlasti, pogotovo sve oblike monarhizma i dinastije, osim islamske; koji je podržao uzdizanje islama, kršćanstva i judaizma u svijetu koji je Boga proglasio „mrtvim"; koji je u Ustavu Islamske Republike kao i u praksi izjednačio sve njezine sitizene u njihovim ljudskim, pojedinačnim i kolektivnim pravima; koga su, na koncu, podržali ne samo muslimani, nego i iranski kršćani, jevreji i zoroastrijani; koji je oštro razlikovao narode Zapada i Istoka od njihovih vlada, Jevreje od cionista, duhovni od političkog cionizma..., koji je vratio ponos i slavu uzvišenog islama i miroljubivog Ummeta. Nije imam Homeini napao Irak ili bilo koga drugog, nego je socijalistički (baasistički, nacionalistički) Irak, zajedno sa vodećim silama Zapada, napao Islamsku Republiku - da bi, sedam godina po okončanu ovog rata, kada je Saddam Husejn napao Kuvajt, UN Irak proglasio krivim za agresiju na Iran! Homeinijeva revolucija razlikuje se od svih „lijevih" revolucija na Zapadu po tome što je izvedena u ime Boga, što je izvedena bez prolivanja krvi, što je podržana voljom tadašnjih 40 miliona Iranaca i što nije „jela svoju djecu." Islamska Republika Iran nikada nije bila „leglo terorizma", nego je bila žrtva međunarodnog državnog terora i unutarnjih ljevičara-terorista! (Ako Ivanković želi, predložit ćemo Iranskoj ambasadi u Sarajevu, da, zajedno sa svojim megafonom Vričkom, posjeti Iran i da se osvjedoči da li su moji ili njegovi navodi tačni, a mogao bi da upita i Ćiru Blaževića, ništa manjeg Hrvata od njega i napirlitanog Vrička, o Homeinijevom „staljinizmu" i povijesnim i današnjim kulturnim i političkim vezama iranskog i h(o)rvatskog kao i bosanskog naroda.) To što je imam Homeini, u ime islama, svoga naroda i na radost cijelog Ummeta, osudio pisca Satanskih stihova - to nije ugrožavanje slobode riječi (Rušdi je, kao istaknuti pisac, upravo u Islamskoj Republici Iranu primio nagradu za Djecu ponoći); prije će biti da je riječ o Rušdijevom ( i onih koji su naručili ovo šejtansko djelo) ugrožavanju slobode da se vjeruje u islam - slobodarsko učenje brojnih potlačenih naroda. Ja smatram da modernoj islamskoj civlizaciji u usponu ne treba Rušdijev leš ( i ne bih mogao poslušati fetvu inspirativnog Imama, mada je razumijem i mada je nijedan ekspert za islamsko pravo nije mogao pobiti), ali jesam od onih pisaca koji će sahranjivati Rušdijeve, Ivankovićeve i ine udare na islam, Kur'an i poslanika Muhammeda, s.a.v.s. Ja sam pisac koji je spriječio dolazak Rušdija u „muslimansko" Sarajevo tokom agresije- na poziv njegovih prijatelja, manje-više poznatih trubači koji se, u sred Saraj'va, „bore protiv islamskog totalitarnog duha"! Evo npr. kako u sred „muslimanskoga Sarajeva" , pored tolikih cmizdronja nad „ljudskom i spisateljskom slobodom Ž. Ivankovića", jedan drugi pisac, braneći Ivankovića, M.V. (lanetosum, ne mogu mu ni ime izgovoriti), vrijeđa muslimansku svetu Knjigu, Kur'an: U tekstu „O Allahovoj volji - Pismo iranskom ambasadoru" u Danima ovaj pajdaš Radovana Karadžića, nakon što je, zajedno sa nekolicinom „srpskih pisaca" Mehmedaliji Dizdaru priredio naprasnu smrt, nakon što je, ničim izazvan, napadom na mene pokušao detektirati „fašizam u Bošnjaka", nakon što je zatim do besvijesti izvrijeđao akademika Filipovića, učitelja bosanskog dostojanstva, sada se, željan kavge, okomio na muslimansku svetu Knjigu, pa o njezinom, Allahovom, dželle šanuhu, ajetu kaže - ne'uzu billahi mine'š-šejtani'r-radžim-:"Sve su to muške, suviše muške istine i, kao takve, podložne prolaznosti!" pa za taj ajet kaže:"Ovo nije ni prvi ni posljednji put u ljudskoj istoriji, ni u svjetskim religijama, da se volja muškarca proglašava voljom Božjom!" To znači: ovdje je muškarac, Muhammed (ko će drugi?), unio svoju, muškarčevu volju i „podvalio" čovječanstvu rekavši da je to „volja Božija." Slijedi izazivanje Iranske ambasade da na ovog pisca „koji brani slobodu pisanja" „digne malo hajke"(jer on je majstor iz C. Gore koji umije da kukumavči dajući sebi za pravo da nepoklanim autentičnim muslimanima zadaje bol).

Ajet koga majstor za kukumavčenje tumači kako tumači u Korkutovom prijevodu glasi: Muškarci vode brigu o ženama zato što je Allah dao prednost jednima nad drugima i zato što oni troše imetke svoje. Zbog toga su čestite žene poslušne i za vrijeme muževljeva odsustva vode brogu o onome o čemu treba da brigu vode, jer i Allah njih štiti. A one čijih se neposlušnosti pribojavate, vi posavjetujte, a onda se od njih u postelji rastavite, pa ih i udarite; kad vam postanu polsušne, onda im zulum ne činite! - Allah je, zaista, uzvišen i velik! (En-Nisa', Žene, 34).

Duraković i Karić su zahvatili ista osnovna značenja ovog ajeta u svojim prijevodima, ali M.V. je, i pored tri prijevoda Kur'ana s izvornika, i pored mnoštva komentara Kur'ana i ove sure, uzeo nekakav prijevod s interneta. M.V., u aktualnom sarajevskom poimanju slobode pisanja, ciljano generalizira, pa svojim tekstom hoće da poruči muslimanima - i svima drugima - na tragu Ivankovićevih pogleda na položaj žene u islamskom svijetu, posebno u Iranu i Turskoj - kako Kur'an toliko ponižava ženu da dozvoljava čak i to da je njezin muž udara. Nastranu to što on sugeriše kako je Kur'an Muhammedova umotvorina, odn. kako je Muhammed (i) ovdje upetljao svoje muške prste u tekst Kur'ana pa Allahu podvalio ono što, kaže M.V., nije Njegova volja! Da Allah sačuva! (Novi „podvig" za koji će M.V. po drugi put biti nagrađen Šestoaprilskom nagradom u sred „muslimanskoga grada" Saraj'va!) I M. V. i Ž. Ivanković morali bi da znaju ( a ne znaju, jer većih ahmačina od književnika po Saraj'vu - nema!) da postoje uvjeti za tumačenje Kur'ana te da postoji razrađen metod u tome tumačenju, datiran od vremena poslanika Muhammeda, s.a.v.s. Prema tom metodu, nijedan se ajet ne može tumačiti izvan povoda i konteksta njegova objavljivanja. U ovom slučaju, u drugom dijelu ovog ajeta, riječ je o ženama koje prekrše bračnu vjernost (v. npr. Poruku Kur'ana Muhammeda Asada ili bilo koji tefsir na arapskome jeziku), dakle, riječ je o izuzeću, o ženi koja postane nevjerna svome mužu i koju je, nakon prethodnih odgojnih mjera, dozvoljeno udariti, ali ni tada tako žestoko da bi se unakazila ljepota njezina lica (gajru muberrih). Desetine drugih ajeta i pregršt Muhammedovih - s.a.v.s.- izreka o muževljevom poštivanju žene, o mehru (vjenčanom daru, u kome se krije suština islamskog pogleda na ženu i po kome se islamska civilzacija razlikuje od svih drugih civilizacija) - o tome Ž. Ivanković i M.V. ne govore ni riječi.

Strahobalna najava „konsocijacijske demokracije" u Bosni
Sve najvažnije, ovdje spomenute Andrićeve/ Ivankovićeve teze: da je Bosna zemlja mržnje i diskontinuiteta, da je islam „ratnička religija", da se islam u Bosni širio „ognjem i mačem", da je Gazi Husrev-beg pootimao katolička imanja te da „velikobošnjačka ideologija" želi stvoriti Bosnu samo za Bošnjake, itd., konstruisane su - i orkestrirane! - samo sa jednim ciljem, koji je sadržan u slijedećoj Ivankovićevoj rečenici: "Bosanskohercegovačko društvo ima sve povijesne pretpostavke za instaliranje modela konsocijacijske demokracije, jer kao podijeljeno društvo živi praktički od pada bosanskoga kraljevstva 1463. godine" (Oslobođenje, 24. maj 09.). Dakle, spomenute teze su uvod za ovaj zaključak. Naizgled, vrlo uvjerljivo i, nesumnjivo, dobro zapakovano!

Model kosocijacijske demokracije (koga je Mirjana Kasapović preuzela od njemačkih teoretičara i koji se, navodno, primijenio u nekim zemljama na Zapadu) ne samo što je neprihvatljiv za Bosnu i Hercegovinu („u svakoj analogiji se krije neka opasnost"- I.Lovrenović) - pošto su Andrićeve /Ivankovićeve teze apsolutno netačne, pošto ih demantira bezmalo sva povijest bosanskog nepodijeljenog društva! - nego su put u pakao, u novi bratoubilački rat između Hrvata i Bošnjaka, u jagmu za teritorije i konačno uništenje najbrojnijeg bh. naroda koji je, u miru, zahvaljujući prije svega sultan-Fatihovom millet-sistemu te, u novije vrijeme, (partizanskom) konceptu bratstva-jedinstva, stoljećima živio sa druga dva naroda- i sa svim ostalim narodima! - u skoro svim kutkovima ove zemlje. Konsocijacijska demokracija podrazumijeva apsolutnu, dubinsku, nesmiljenu podjelu teritorija, vlasti i društvenih ustanova između tri naroda, a pošto je RS, poslije „Oluje", „neupitna kategorija", onda bi se ovaj strahobalni model mogao izvesti samo na području Federacije Bosne i Hercegovine, i pošto je Gazi Husrev-beg „pootimao katoličku zemlju," onda ispada da su muslimani i pravoslavci posjednici tuđe teritorije, kao što su islam i pravoslavlje -koga su, kao što je poznato, Osmanlije proširile sve do Kninske krajine - tuđe religije u ovoj „katoličkoj" zemlji! (Šuti dr. Mirko Pejanović, šuti Gavrilo Grahovac, šuti Blažo Stevović, šuti Stevan Tontić...) Ako bi i preživjeli, muslimani i pravoslavci bi u konsocijacijskoj demokraciji mogli, maksimalno, da dišu na škrge - sve dok ih u potpunosti ne bi nestalo!

Ovakva buka i ove političke projekcije Ž. Ivankovića mene podsjećaju na pismo koje je Mate Boban uputio kardinalu Kuhariću u početku napada HVO i Hrvatske vojske na Armiju Republike Bosne i Hercegovine i bošnjačko stanovništvo tokom posljednje velikosrpske i velikohrvatske agresije na našu zemlju. Manje je poznato da je visokoumni Kardinal - pokoj mu duši - sa gnušanjem odbio kukumavčenje ovog ratnog zločinca i u Zagrebu -umjesto da se dopisuje sa hercegovačkim primitivcem! - tih dana primio tadašnjeg predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine sa delegacijom uza sve počasti. Duboko vjerujući u ekumenske veze ne samo unutar kršćanskih denominacija, nego i između kršćanstva i islama (Marko Oršolić), vjerujući u nastavak povijesnoga kontinuiteta Bosne i Hercegovine kao zemlje zajedničkog, nepodijeljenog života sljedbenika svih monoteističkih religija i svih njezinih etničkih zajednica, očekujem od svih vjerskih zajednica, autentičnih pisaca (pogotovo od moralne savjesti ove zemlje -Grade Gojera, od Jergovića i I.Lovrenovića) i humanista (pogotovo od Marka Oršolića) da zaustave vrijeđanje Kur'ana i islama u Sarajevu, a od Katoličke crkve i njezinog poštovanoga Kardinala očekujem da - s istom žestinom kao što je to učinio pokojni kardinal Kuharić u slučaju Mate Bobana- odbaci piskaranja i projekcije nesuđenog fratra Željka Ivankovića i zlonamjernog novinara Josipa Vrička. Neka im se Bog obojici smiluje, neka im prosvijetli um pa neka od miroljubivih muslimana, svojih istinskih ili potencijalnih prijatelja (koji su im, i kad ih izvrijeđaju, bliži od onih koji ih „brane"), ne prave svoje neprijatelje!

Sarajevo, ša'ban 1430.
Prof. dr. Džemaludin Latić

(Reagiranje je objavljeno u dva nastavka u Oslobođenju, 25. i 26. 08. 2009. g.)