Komentari
Kosovo:
BOŠNJACI U MITROVICI U RALJAMA SRPSKO-ALBANSKIH SUKOBA
|
|
Autor: Aldina Kardum
Objavljeno: 28. May 2009. 04:05:49
Engleski - English
Bošnjaci na Kosovu prividno imaju svoja prava nakon završetka kosovoskog sukoba. Imaju predstavnike u nekim općinama i Skupštini Kosova, svoje predstavnike u Konsultativnom vijeću zajednica, pri kabinetu predsjednika Kosova Fatmira Sejdiua, itd. Uglavnom, kažu da nemaju problema sa kretanjem.
Međutim, ako se malo dublje “počeprka”, onda se tek vidi da nije sve tako “ ružičasto”.
Od stotinjak hiljada, koliko ih je živelo do devedesetih godina, prošloga vijeka, ostalo ih je sada manje od četrdesetak hiljada. Neke među njima je bivši srpski režim koristio za svoje ciljeve, suprostavljajući ih na taj način Albancima. Za vrijeme NATO bombardiranja vojne srbijanske vlasti na Kosovu pokušale su da obuku i angažuju oko 200 Bošnjaka u prizrenskom kraju kako bi išli u rat sa Albancimai NATO vojnicima. To je, ne sreću izbjegnuto. Mobilisani Bošnjaci su vratili oružje i uniforme i pobjegli preko Šar-planine u Makedoniju.
Poslije rata, zbog sličnosti bosanskog i srpskog jezika, Bošnjaci na Kosovu su imali velikih problema. Nisu smjeli da govore svojim jezikom!
Samo u Prizrenu, gradu gdje živi najveći broj kosovskih Bošnjaka, opljačkano je oko 500 njihovih kuća. Neki, poput nekih poznatog doktora Bošnjaka su, sem pljačkanja, prebijeni sa cijelom familijom. U tim ekstremističkim nasrtajima, ubijeno je više Bošnjaka. Najsvirepije je bilo četvorostruko ubistvo familije Skenderi u prizrenskom naselju Tusus, kada su ubijeni starica, bračni par srednjih godina, i njihova 20-to godišnja kćerka. Taj zločin kao i druga ubistva Bošnjaka, ni do danas nisu rasvijetljena. Ono što je najgore, niko ne smije ni da postavi to pitanje.
U nizu negativnih događaja po Bošnjake Kosova, uslijedila je prodaja (čitajte otimanja) imanja, često pod pritiskom, uz minimalnu cijenu a da još i danas pojedinci vlasnici nisu dobili novac za otuđenje svog vlasništva. Oduzimanje poslovnih prostora po Prištini, Mitrovici ali i u drugim kosovskim gradovima je slična priča!
Općina Prizren je na Prevalcu, prevoju između prizrenske i općine Strpce, počela da gradi “turističko selo”. Tu je nastala neviđena otimačina bošnjačkih imanja i seoskih atara, vlasništva mještana Gornjeg Sela. Reagovali su mnogi, čak i iz međunarodnih asocijacija na Kosovu, ali i nakon toga ništa. Otimačina se nastavlja ali i Bošnjacima se daju jasni signali da nisu poželjni na svojoj zemlji.
U općini Dečane, u selu Rastavice, bošnjačkoj familiji nije dato da sahrane majku na muslimanskom mezarju, već su to morali da urade u svom dvorištu. Njihova djeca, pošto im nije dozvoljeno da pohađaju školu na maternjem bosanskom jeziku, morala su da idu u školu na albanskom jeziku. Tako se sporvodi demokracija.
Kada je riječ o demokraciji školovanju, samo u prizrenskoj općini oko dvije hiljade učenika bošnjačke nacionalnosti osnovnih i srednjih škola nastavu pohađa na nematernjem albanskom jeziku, pod raznim vidovima manipulacije i pritisaka na njihove roditelje. To se na početku radilo manipulacijama, a posije rata i pod prijetnjama, pa imate sela gdje nema nijednog Albanca a nastava se izvodi na albanskom jeziku.
Blizu sto Bošnjaka je ubijeno ili se vode kao nestali za posljednjih deset godina, čiji su motive etnička netrpeljivost. Najveći broj ubijenih je u pećkom kraju. U selu Dobruši, “zoljom” (ručnim bacačem) je pucano na bošnjačku kuću pored puta, tako da je nakon nekoliko mjeseci tu rođena beba sa deformacijama. Potpisnik ovih redova nije uspio dobiti informaciju šta je bilo s njom, da li je još uvijek živa ili je umrla.
I u pećkom kraju je prisutna prodaja imanja, pogotovu u naselju Vitomirici.
Grad na sjeveru Kosova, Mitrovica, je posebna priča. Bošnjaci u Mitrovici, naročito iz Bošnjačke mahale pa i svih dotičnih ulica, su (često i bukavalno) “između dvije vatre”. Srpsko-albanski sukobi lome se preko bošnjačkih leđa.
Iako je historijski i faktički do rata na Kosovu, u ovom gradu živjela poveća kolonija Bošnjaka, u kojem su ostavili vidnoga traga, dok su neka gradska naselja čak dobila ime po pretežnom bošnjačkom stanovništvu u njima, poput “Bošnjačke mahale”, poslije rata su Bošnjaci u ovom gradu i okolini bili izloženi dodatnim pritiscima i nasrtajima. U ovom gradu od nekoliko hiljada prijeratnih Bošnjaka sada ih vrlo lahko prebrojavaju koje još otsao da živi u gradu između dvije vatre.
Podijeljen grad na Južni (albanski) i Sjeverni (srpski) dio, čija se granica razdvajanja kreće otprilike rijekom Ibrom, na sjevernoj strani, na žalost po Bošnjake, dotiče “Bošnjačku mahalu”, koja je postala sinonim za česte oružane sukobe, pucanja i eksplozive, između dvije strane svih ovih desetak godina. To je upravo naselje koje su najmasovnije naseljavali Bošnjaci.
Sama gradska mahala se nalazi odmah sjeverno od Ibra gdje su Srbi (Vlada Srbije) otkupljujuči placeve od Albanaca izgradili/a sjedište “srpske opstine”.
Bošnjaci su se uglavnom iselili iz ove oblasti, a minimalni uslovi za njihov iole normalni opstanak ovdje su gotovo ravni nuli. Ni krivi ni dužni, izloženi su političko-bezbjedonosnom eksperimentu, u koji, s punim pravom, oni ne žele da učestvuju.
Nažalost, gotovo niko od međunarodnih predstavnika se nije na adekvatan način pozabavio problemom bošnjačke manjine u Mitrovici u kontekstu tamošnjih sukoba, niti je ponudio bilo kakvo rješenje za njih, koje bi bilo približno minimalnim humanitarnim standardima dostojnih ćovjeka, ili izbjegličkog statusa.
U južnom dijelu grada, skoro da nema Bošnjaka, a na sjeveru ih ima samo nekoliko stotina. Dijelom se samo školuju se svom maternjem bosanskom jeziku, a preostali dio bošnjačkih učenika pohađa (državne, uspostavljene od strane srbijanske vlasti u Mitrovici) škole na srpskom jeziku. Mnogi su i dalje prinuđeni da prodaju imanja pod pritiskom, direktnih ili indirektnih, često i ispod tržišne cijene.
Jedna od najvećih bošnjačkih grupacija na Kosovu, koja je prije rata brojala oko deset hiljada ljudi, danas je svedena na nekoliko stotina bošnjačkih duša, a brojna iseljenička i izbjeglička kolonija Bošnjaka iz Mitrovice, je rasuta širom europskih država, Australije i Sjedinjenih Američkih Država, gdje je, nažalost, izložena negativnom tretmanu i uopćavanju njihovih prava, koja se tretiraju u kontekstu kososke cjelokupne situacije, zanemarujuči specifičan problem Mitrovice!
Bošnajci su, kako je nedavno prenijela televizija, dovevši u studio dvojicu ljudi iz bošnjačkog sela Rvatska u općini Leposavić, posebno podvrgnuti pritisku, ali tamo od srpske strane, koja je ondje vladajuća većina.
Nije im dozvoljavano da grade svoj vjerski objekat, džamiju, redovno ih maltretira policija, a oni to ne smiju i ne mogu nikome da kažu.
Kako političko-sigurnosna, tako i ekonomska situacija je izuzetno teška, posebno u gradovima gdje žive Bošnjaci. Fabrike već odavno ne rade, tako da se do posla ne može doći. Za razliku od srpsko-albanskog stanovništva kojima Beograd i Priština pomažu da opstanu, Bošnjake nema ko da pomaže, time su dovedeni na rubu životne egzistencije. Njihov biloški opstanak na Kosovu je upitan!
Na sve ove činjenice u BiH, zbog teške političke situacije, skoro da se, osim u pojedinačnim slučajevima, i ne reaguje. Izuzev jedne zvanične posjete Kosovu, ni vjerski lider Bošnjaka, kosovske Bošnjake još uvijek nije posjetio…
Kako su izjavili neki bošnjački predstavnici u Mitrovici, poput gospodina Nedžada Ugljanina, ni kosovski bošnjački predstavnici o njima uopće ne vode računa, tako da su ovi ljudi bukvalno ostavljeni u raljama srpsko-albanskih sukoba u i oko grada Mitrovice na Kosovu.
 Redovni sukobi na ulicama Mitrovice  Kosovska stvarnost: djeca i vojska  Prizori u Mitrovici: Cetnici i vojska  Srbi tuku albanskog civila |
Međutim, ako se malo dublje “počeprka”, onda se tek vidi da nije sve tako “ ružičasto”.
Od stotinjak hiljada, koliko ih je živelo do devedesetih godina, prošloga vijeka, ostalo ih je sada manje od četrdesetak hiljada. Neke među njima je bivši srpski režim koristio za svoje ciljeve, suprostavljajući ih na taj način Albancima. Za vrijeme NATO bombardiranja vojne srbijanske vlasti na Kosovu pokušale su da obuku i angažuju oko 200 Bošnjaka u prizrenskom kraju kako bi išli u rat sa Albancimai NATO vojnicima. To je, ne sreću izbjegnuto. Mobilisani Bošnjaci su vratili oružje i uniforme i pobjegli preko Šar-planine u Makedoniju.
Poslije rata, zbog sličnosti bosanskog i srpskog jezika, Bošnjaci na Kosovu su imali velikih problema. Nisu smjeli da govore svojim jezikom!
Samo u Prizrenu, gradu gdje živi najveći broj kosovskih Bošnjaka, opljačkano je oko 500 njihovih kuća. Neki, poput nekih poznatog doktora Bošnjaka su, sem pljačkanja, prebijeni sa cijelom familijom. U tim ekstremističkim nasrtajima, ubijeno je više Bošnjaka. Najsvirepije je bilo četvorostruko ubistvo familije Skenderi u prizrenskom naselju Tusus, kada su ubijeni starica, bračni par srednjih godina, i njihova 20-to godišnja kćerka. Taj zločin kao i druga ubistva Bošnjaka, ni do danas nisu rasvijetljena. Ono što je najgore, niko ne smije ni da postavi to pitanje.
U nizu negativnih događaja po Bošnjake Kosova, uslijedila je prodaja (čitajte otimanja) imanja, često pod pritiskom, uz minimalnu cijenu a da još i danas pojedinci vlasnici nisu dobili novac za otuđenje svog vlasništva. Oduzimanje poslovnih prostora po Prištini, Mitrovici ali i u drugim kosovskim gradovima je slična priča!
Općina Prizren je na Prevalcu, prevoju između prizrenske i općine Strpce, počela da gradi “turističko selo”. Tu je nastala neviđena otimačina bošnjačkih imanja i seoskih atara, vlasništva mještana Gornjeg Sela. Reagovali su mnogi, čak i iz međunarodnih asocijacija na Kosovu, ali i nakon toga ništa. Otimačina se nastavlja ali i Bošnjacima se daju jasni signali da nisu poželjni na svojoj zemlji.
U općini Dečane, u selu Rastavice, bošnjačkoj familiji nije dato da sahrane majku na muslimanskom mezarju, već su to morali da urade u svom dvorištu. Njihova djeca, pošto im nije dozvoljeno da pohađaju školu na maternjem bosanskom jeziku, morala su da idu u školu na albanskom jeziku. Tako se sporvodi demokracija.
Kada je riječ o demokraciji školovanju, samo u prizrenskoj općini oko dvije hiljade učenika bošnjačke nacionalnosti osnovnih i srednjih škola nastavu pohađa na nematernjem albanskom jeziku, pod raznim vidovima manipulacije i pritisaka na njihove roditelje. To se na početku radilo manipulacijama, a posije rata i pod prijetnjama, pa imate sela gdje nema nijednog Albanca a nastava se izvodi na albanskom jeziku.
Blizu sto Bošnjaka je ubijeno ili se vode kao nestali za posljednjih deset godina, čiji su motive etnička netrpeljivost. Najveći broj ubijenih je u pećkom kraju. U selu Dobruši, “zoljom” (ručnim bacačem) je pucano na bošnjačku kuću pored puta, tako da je nakon nekoliko mjeseci tu rođena beba sa deformacijama. Potpisnik ovih redova nije uspio dobiti informaciju šta je bilo s njom, da li je još uvijek živa ili je umrla.
I u pećkom kraju je prisutna prodaja imanja, pogotovu u naselju Vitomirici.
Grad na sjeveru Kosova, Mitrovica, je posebna priča. Bošnjaci u Mitrovici, naročito iz Bošnjačke mahale pa i svih dotičnih ulica, su (često i bukavalno) “između dvije vatre”. Srpsko-albanski sukobi lome se preko bošnjačkih leđa.
Iako je historijski i faktički do rata na Kosovu, u ovom gradu živjela poveća kolonija Bošnjaka, u kojem su ostavili vidnoga traga, dok su neka gradska naselja čak dobila ime po pretežnom bošnjačkom stanovništvu u njima, poput “Bošnjačke mahale”, poslije rata su Bošnjaci u ovom gradu i okolini bili izloženi dodatnim pritiscima i nasrtajima. U ovom gradu od nekoliko hiljada prijeratnih Bošnjaka sada ih vrlo lahko prebrojavaju koje još otsao da živi u gradu između dvije vatre.
Podijeljen grad na Južni (albanski) i Sjeverni (srpski) dio, čija se granica razdvajanja kreće otprilike rijekom Ibrom, na sjevernoj strani, na žalost po Bošnjake, dotiče “Bošnjačku mahalu”, koja je postala sinonim za česte oružane sukobe, pucanja i eksplozive, između dvije strane svih ovih desetak godina. To je upravo naselje koje su najmasovnije naseljavali Bošnjaci.
Sama gradska mahala se nalazi odmah sjeverno od Ibra gdje su Srbi (Vlada Srbije) otkupljujuči placeve od Albanaca izgradili/a sjedište “srpske opstine”.
Bošnjaci su se uglavnom iselili iz ove oblasti, a minimalni uslovi za njihov iole normalni opstanak ovdje su gotovo ravni nuli. Ni krivi ni dužni, izloženi su političko-bezbjedonosnom eksperimentu, u koji, s punim pravom, oni ne žele da učestvuju.
Nažalost, gotovo niko od međunarodnih predstavnika se nije na adekvatan način pozabavio problemom bošnjačke manjine u Mitrovici u kontekstu tamošnjih sukoba, niti je ponudio bilo kakvo rješenje za njih, koje bi bilo približno minimalnim humanitarnim standardima dostojnih ćovjeka, ili izbjegličkog statusa.
U južnom dijelu grada, skoro da nema Bošnjaka, a na sjeveru ih ima samo nekoliko stotina. Dijelom se samo školuju se svom maternjem bosanskom jeziku, a preostali dio bošnjačkih učenika pohađa (državne, uspostavljene od strane srbijanske vlasti u Mitrovici) škole na srpskom jeziku. Mnogi su i dalje prinuđeni da prodaju imanja pod pritiskom, direktnih ili indirektnih, često i ispod tržišne cijene.
Jedna od najvećih bošnjačkih grupacija na Kosovu, koja je prije rata brojala oko deset hiljada ljudi, danas je svedena na nekoliko stotina bošnjačkih duša, a brojna iseljenička i izbjeglička kolonija Bošnjaka iz Mitrovice, je rasuta širom europskih država, Australije i Sjedinjenih Američkih Država, gdje je, nažalost, izložena negativnom tretmanu i uopćavanju njihovih prava, koja se tretiraju u kontekstu kososke cjelokupne situacije, zanemarujuči specifičan problem Mitrovice!
Bošnajci su, kako je nedavno prenijela televizija, dovevši u studio dvojicu ljudi iz bošnjačkog sela Rvatska u općini Leposavić, posebno podvrgnuti pritisku, ali tamo od srpske strane, koja je ondje vladajuća većina.
Nije im dozvoljavano da grade svoj vjerski objekat, džamiju, redovno ih maltretira policija, a oni to ne smiju i ne mogu nikome da kažu.
Kako političko-sigurnosna, tako i ekonomska situacija je izuzetno teška, posebno u gradovima gdje žive Bošnjaci. Fabrike već odavno ne rade, tako da se do posla ne može doći. Za razliku od srpsko-albanskog stanovništva kojima Beograd i Priština pomažu da opstanu, Bošnjake nema ko da pomaže, time su dovedeni na rubu životne egzistencije. Njihov biloški opstanak na Kosovu je upitan!
Na sve ove činjenice u BiH, zbog teške političke situacije, skoro da se, osim u pojedinačnim slučajevima, i ne reaguje. Izuzev jedne zvanične posjete Kosovu, ni vjerski lider Bošnjaka, kosovske Bošnjake još uvijek nije posjetio…
Kako su izjavili neki bošnjački predstavnici u Mitrovici, poput gospodina Nedžada Ugljanina, ni kosovski bošnjački predstavnici o njima uopće ne vode računa, tako da su ovi ljudi bukvalno ostavljeni u raljama srpsko-albanskih sukoba u i oko grada Mitrovice na Kosovu.
