Semir ĐULIĆ: Bez različitih i argumentima potkrepljenih diskusija nema napretka. Prilika je to da se napokon počne odmotavati zamršeno klupko “borbe za jedinstvo Bošnjaka” u koje smo svi upetljani pa bi svi trebali zajedno da ga razmrsimo. Prvi korak ka tome jeste da uzmemo učešća i dogovorimo se sa kojeg kraja da počnemo i gdje želimo stići. Posebnu odgovornost imaju “lideri” i “pastiri”, ovo je prilika da pokažu da im je više stalo do boljitka svojih sljedbenika već vlastite sujete.

Sve je, kažu, počelo u St. Louis ili neoposredno prije, možda čak i prije tog neposredno prije. Nije ni bitno kada je počelo. Da Bog da nije nikada ali eto, jeste, što bi naš narod rekao “rodilo se, valja ga ljuljati”. I ljuljamo mi njega, a Boga mi, i ono nas. Njišemo se i lijevo i desno, padamo i ustajemo a bešike [kolijevke] nedamo, jer za Boga, jedino mi imamo pravo da ga ljuljamo i uspavanku pjevamo. Traje to odkako se rodilo pa evo sve do danas. Jedni sa jedne a drugi sa druge strane bešike pjevamo mu svoje uspavanke čineći sve da se samo “naša” čuje, a “ono”nikako da se smiri i snu prepusti. Ne vidimo [ili nećemo da vidimo] mi da od naše ljubavi njega more muče. Možda i ne pjevamo “njemu” i radi njega, možda samo hvalospjeve sebi samima naše uho voli čuti. Šta nas briga za “njegove” traume, ionako, tu smo mi da ga kroz život vodimo. Ono i ne treba da odraste, da se osamostali, jer ako se to dogodi morat cemo prihvati tužnu istinu da nas ono više i ne treba, da naši savjeti i nisu najbolji mogući. Teško je roditelju shvatiti da dijete želi i počima svoj a ne njihov život. Što prije to shvate i pomognu kad je pomoć zatražena a ne kad oni misle da je pomoć potrebna čitava familija bit će rahatnija.

U St. Louis se dogodilo upravo to, ucvijeljeni “roditelji“ nisu mogli prihvatiti činjenicu da KBSA želi svoju nezavisnost; da on nije tu samo zbog njih; da postoje i drugi koji njegovu zaštitu trebaju. Ignorišući tu njegovu želju oni se razguliše ubijediti ga kako bez njih njemu života nema, po cijenu da mu život uzmu. Potežu se rodni listovi, čeprka po dnevnicima, “vanpravno” se osporava pravo, angažuju “eksperti”, organizuju savjetovanja, ponekad i šamar pljusne. O ružnim rijecima da i ne govorimo.
Savjetovanje u Chicago nije donijelo ništa novog što se nije znalo. Savjetovali su se oni koji isto misle a neistomišljenicima ponudili da potpišu da ne misle ono što misle. Ne libe se oni da priznaju kako nije sporan legalitet ovih drugih a njihov je upitan pa ga traže tamo gdje ga nema, ali se isto tako ne libe da za sebe uzurpiraju samo njima znano “moralno” pravo da dijele lekcije, prebiraju porodična stabla, osuđuju i smijenjuju. Zalažu se oni za pravo tamo gdje ono i nije prekšeno, a u svojim matičnim organizacijama ga bezobzirno krše, bore se oni za KBSA a odavno tvrde kako KBSA i ne treba da postoji, vide oni sebe na kormilu KBSA ali da se ništa ne prepusti slučaju ako im to ne uspije imaju oni već formirane [ili planove da formiraju] rezervne organizacije kojima će upravljati. Pod parolom zalaganja za jedinstvo, Savjetovanje u Chicago samo je produbilo razlike ne nudeći ništa novo osim onoga što su ovi drugi predlagali 4-5 mjeseci ranije. Očigledno je bitnije ko, već šta se predlaže. Ne obaziru se oni ni na “mirovne“ inicijative koje su postojale a koje su glatko odbijali.

Od sviju zavisi da li ćemo poslije Grand Rapids imati razmršeno klupko ili dva klupka koja se kotrljaju niz brdo. Svi se slažemo da je kompromis neophodan ali moramo učiniti sve da se taj kompromis ne svede na zadovoljavanje personalnog balansa jedne i druge strane a na štetu strateških ciljeva bošnjačke / bosanske dijaspore čiji bi egzekutor KBSA trebao biti. Trebamo jedanput pomesti prašinu koju dugo turamo pod tepih. Svima nam je to čišćenje potrebno i jedino tako zajedno možemo dalje.

Prošlosti se dobro prisjetiti ali svakako treba gledati u budućnost a prvi korak ka njoj jeste Grand Rapids. Poznavajući nas, teško je predvidjeti šta će vanredna Skupština da donese ali je sigurno da će se razlikovati i od St. Louis-a i od Chicago-a. Osnovna razlika od St. Louisa jeste činjenica da ne postoje unaprijed određeni kandidati i tabori koji će ih podržavati. Za razliku od Savjetovanja u Chicago, organizatori i sazivači vanredne Skupštine ne postavljaju nikakve uslove i uslovljavanja [osim kulture dijaloga], ne prave nikakve selekcije pri upučivanju poziva organizacijama i pojedincima, nijednom uredno akreditovanom mediju pristup nije zabranjen. Dakle svi su dobrodošli, čak šta više, oni koji drugačije misle su više nego dobrodošli. Bez različitih i argumentima potkrepljenih diskusija nema napretka. Prilika je to da se napokon počne odmotavati zamršeno klupko “borbe za jedinstvo Bošnjaka” u koje smo svi upetljani pa bi svi trebali zajedno da ga razmrsimo. Prvi korak ka tome jeste da uzmemo učešća i dogovorimo se sa kojeg kraja da počnemo i gdje želimo stići. Posebnu odgovornost imaju “lideri” i “pastiri”, ovo je prilika da pokažu da im je više stalo do boljitka svojih sljedbenika već vlastite sujete. Izbor je njihov a posljedice će biti naše, posebno ako oportunistički budemo čekali da neko u naše ime riješi našu budućnost. Svi oni koji se Bošnjakom ili Bosancem osjećaju, a objektivno su u mogućnosti, trebali bi svoj stav iznijeti u a ne poslije Grand Rapidsa. Mislim da nas bošnjački / bosanski korpus ima zavidan broj istinskih intelektualaca i patriota čije ideje trebaju osvjetliti izlaz iz ovog tunela, pitanje je samo njihove volje a vrata su širom otvorena. Kao narod a i pojedinačno moramo shvatiti da pamet “generala poslije bitke” mora počivati na iskustvu učešća u bitci. Sve drugo je samo pusto teoretisanje i ne utječe na ishod bitke. Od sviju zavisi da li ćemo poslije Grand Rapids imati razmršeno klupko ili dva klupka koja se kotrljaju niz brdo.
Svi se slažemo da je kompromis neophodan ali moramo učiniti sve da se taj kompromis ne svede na zadovoljavanje personalnog balansa jedne i druge strane a na štetu strateških ciljeva bošnjačke / bosanske dijaspore čiji bi egzekutor KBSA trebao biti. Trebamo jedanput pomesti prašinu koju dugo turamo pod tepih. Svima nam je to čišćenje potrebno i jedino tako zajedno možemo dalje. Kongresu treba novi put a za to su potrebne nove idéje i novi ljudi.
Jedino oni mogu da, bez emocionalnog i inadžijskog naboja, bošnjački brod povedu ka mirnoj luci pa bilo to Jacksonville ili negdje drugdje. Izaberimo ih i pomozimo da odrede kordinate kuda da plovi ovaj brod.
Takvu odluku je mnogo lakše donijeti ako do “susreta” dođe prije “Susreta Bošnjaka”, a G. Rapids je prava destinacija za to. Ako do tog susreta ne dođe iz Jacksonville bi mogla isploviti dva, tri, ili četri broda sa kapetanima i posadama, a putnici će ostati raskrčeni između njih nastojeći ih održati zajedno. Na kapetanima je da odluče da li vrijedi žrtvovati putnike kako bi oni bili bezpogovorni kapetani “svojih” brodova. Ipak mislim da zadnju riječ trebaju dati putnici, jer o njihovoj koži se radi.