Stoljetno bratstvo tri većinski muslimanska naroda: Albanaca, Bošnjaka i Turaka ponovo hvata korijena u tek oslobođenoj zemlji

Dr. Džemaludin LATIĆ: Kosovo je danas republika sa 98% muslimana; njegovi katolici su sasvim mirni i poštovani građani. Grade novu, veliku katedralu odmah preko puta Filozofskog fakulteta u Prištini. U Prizrenu sam, noću, gledao čitav katolički kvart okićen jelkama. A što se tiče kosovskih Srba, pravoslavaca, priča je sasvim drugačija: njihova velika crkva, u blizini Nacionalne biblioteke, zjapi prazna, u Prištini danas ne živi nijedan Srbin!

Kako se u miru porobljavaju muslimanski narodi – to je pitanje o kome su umovali brojni islamski reformatori, i kada bi se sažela sva njihova mišljenja, odgovor bi se sveo na slijedeće: Tako što se iz njihovih ruku najprije preuzme obrazovni sistem, pa obrazovne procese mladih muslimanskih naraštaja vodi tuđa, izvan Daru'l-islama i izvan islamskog intelektualnog sistema školovana inteligencija; zatim se, u procesu neislamskog društvenog i političkog ideološkog sistema, poruši svaka veza tog muslimanskog naroda sa svakim drugim muslimanskim narodom; a onda dođe vrijeme kada se i geografski taj narod odvoji od svoje matice ili od svakog drugog muslimanskog naroda i živi izoliran od Ummeta, zavisan od nemuslimanskih sila, urušavan, oslabljen, u duhovnoj, kulturnoj i materijalnoj bijedi – jer svakoj političkoj i vojnoj kapitulaciji prethodi psihološka, duhovna i kulturna kapitulacija.

Povratak poniženih i uvrijeđenih
Nekada, do prije, otprilike, sto i pedeset godina, manje ili više, bošnjački i albanski narod su bili stabilni, veoma jaki i većinom muslimanski narodi na Balkanskom poluotoku, međusobno povezani u tolikoj mjeri da su ih jedva „razdvajala“ dva različita jezika. Jedan dio albanskog naroda se, čak, bosanizirao (u jeziku, običajima, imenima...), dok se drugi dio bošnjačkog naroda albanizirao – zavisno od povijesnih prilika. Kada sam boravio u Novom Pazaru, stare Sandžaklije su mi pokazivale okolna brda na koja su stigle albanske vojne jedinice koje su opkoljene sandžačke muslimane u dva-tri navrata spašavale od masovnog pokolja koga su im bile pripremile četničke vojne formacije, a manje je poznato da je Prizrenska liga osnovana upravo zarad pomoći Bošnjacima u vrijeme kada je Švabo napao Bosnu te da se ona zvala „Ittihadu'l-islami- Islamsko jedinstvo.“

Nekada, do prije, otprilike, sto i pedeset godina, manje ili više, bošnjački i albanski narod su bili stabilni, veoma jaki i većinom muslimanski narodi na Balkanskom poluotoku, međusobno povezani u tolikoj mjeri da su ih jedva „razdvajala“ dva različita jezika.

Prije blizu trideset godina na Kosovu – a u Albaniji pogotovo – bila je ustoličena tvrda marksističko-lenjinistička ideologija. U starim džamijama Kosova nije se mogao sresti nijedan mlađi čovjek, nijedan obrazovan musliman! Prištinska medresa je bila u toliko jadnom stanju da nikada neću zaboraviti njezine mršave softe umotane u stare kapute, sa osjećajem potpune bezperspektivnosti, u strahu i oskudici svake vrste. Navečer, čuvenim prištinskim korzom šetala je, dvjema stranama, albanska i srpska omladina – potpuno odvojena, ne samo jezikom. Naš izbor da šetamo albanskom stranom dočekivan je sa nevjericom, ili smijehom: albanski mladići i djevojke nisu nam vjerovali da nismo Srbi, pošto smo govorili jezikom koji je zajednički Srbima i Bošnjacima.
Na Kosovu su albanski studenti bili ponosni, ali samo korak izvan njega, u vojsci, na drugim fakultetima, na utakmicama, u zatvorima..., to su bili poniženi ljudi; zvali su ih „šokovima“ (izgleda da ta riječ na albanskom, ustvari, ima plemenito značenje: drug) i drugim posprdnim imenima, kao što su Bošnjake nazivali „mujama“ i na njihov račun pričali bezbrojne viceve. Osjećaja bratstva između nas, Bošnjaka, bar onih koji smo dolazili iz Bosne, i Albanaca, zahvaljujući sekularnoj, već spomenutoj ideologiji, gotovo da nije bilo. Istina, kosovski Albanci su nekako na poseban način voljeli Sarajevo...

Islamsko buđenje na Kosovu
Sada sam se vraćao u tu divnu zemlju, punu polja, dobrih voda, voća... - nakon tri desetljeća, nekoliko mjeseci nakon što je Kosovo postala nezavisna država, s republičkim tipom uređenja. Mnogi moji drugovi koje sam upoznao na robiji postali su važni funkcioneri svoje države i igrali nezamjenljive uloge u njihovoj „borbi za nacionalno i socijalno oslobođenje albanskog naroda,“ kako su se šapatom izražavali na zatvorskim šetnjama! Njihov san se ostvario – nakon hiljada godina robijanja, trpnje, poniženja, prolivene krvi...
„Hoćete li, gospodine, da Vam udarimo žig u pasoš?“ - pita ljubazni službenik na državnoj granici između Makedonije i Kosova.
„Zašto nas to pitate?“
„Zato što ste iz Bosne, pa ako se budete vraćali preko Srbije, imat ćete problema zbog ovog žiga!“
„Molim Vas da udarite taj žig, i hoću da Vam kažem da sam ponosan što ću ga imati u svome pasošu,“ - odgovorio sam.
Vozimo se u kolima našeg brata Sabrija Muratija, koji sav treperi od sreće što nas vidi. On i njegova braća, jedan „zeleni val“ na Kosovu, organizirali su konferenciju o rahm. Aliji Izetbegoviću u glavnom prištinskom hotelu, znamenitom „Grandu,“ o njegovim mladomuslimanskim idejama i vizijama. Na albanskom jeziku objavljena su sve Predsjednikove važnije knjige, a najveći izdavač u regiji, Adnan Ismaili, objavio je njegova „Sjećanja“ baš toga dana – u takvom izdanju da ga ne bi nadmašio ni najbolji londonski izdavač! (Ko bi to mogao zamisliti prije trideset godina?! Niko!)

Zaista je Uzvišeni Allah Muhawwilu'l-ahwal – Onaj koji mijenja stanja, halove! Ni traga od one marksističko-lenjinističke Prištine! Po okolnim naseljima podignute nove džamije (koje su, saznajem, namrštile Ismaila Kadarea, najvećeg albanskog ljevičarskog pisca koji živi u Parizu)! Sabri nam priča kako su pune i ove nove i one starije, i kako je u njima uvijek više omladine nego starijih! Islamska literatura se čita, piše i prevodi bolje i intenzivnije nego u Bosni! Radio i tv stanice emitiraju programe o islamu! Mladi Albanci ne samo što su već u djetinjstvu poligloti, kada nauče turski i „bošnjački“, nego danas sve više uče arapski i engleski jezik! U Prištini je davno otvoren Fakultet za islamske studije! (Ona stara medresa je negdje premještena; nisam imao ni srca ni vremena da odem na to mjesto.) Dekan Filozofskog fakulteta je praktični musliman! A naši drugovi s robije, „marksisti-lenjinisti-staljinisti po opredelenju“, danas su, hvala dragom Allahu, muslimani, priznati intelektualci! Albansko-bošnjačko prijateljstvo i veze ponovo se vraćaju! O Aliji Izetbegoviću su mlađi i stariji albanski intelektualci (da nabrojim samo Zejnullaha Gurdu, Hysena Matoshija...) govorili dublje i s većim pijetetom nego što se o njemu govori u Sarajevu!

Sreo sam svoje stare drugove, a mnoge nove upoznao. Nažalost, Azem Vllasi i njegova Nadira nisu mogli da dođu zbog iznenadne smrti mlade Azemove bratične dan uoči konferencije! Sreo sam profesore sa prištinskog Islamskog fakulteta, zatim muftiju iz Preševa, bošnjačke rukovodioce, ministre, stranačke aktiviste..., braću iz Sandžaka, muftiju i rektora Novopazarskog univerziteta, neke oficire... Pa ipak, moje najveće čuđenje je bilo kada sam ponovo, nakon dvadesetak godina, susreo Basrija Musmuratija. Basri (dobio ime po svome dedi koji je učio vjerske nauke u Basri) odrobijao je teške i duge godine u Zenici; danas je savjetnik predsjednika Skupštine, i tek se bio vratio s operacije srca iz svoje voljene Tirane. Doktori su mu zabranili da se puno kreće, ali je ustao iz postelje i po onoj hladnoći došao da se vidimo. Iskusni političar, čovjek izvanrednog morala, oprezne i promišljene riječi!

Posljedice „humanog“ preseljenja naroda
Kosovo je danas republika sa 98% muslimana; njegovi katolici su sasvim mirni i poštovani građani. Grade novu, veliku katedralu odmah preko puta Filozofskog fakulteta u Prištini. U Prizrenu sam, noću, gledao čitav katolički kvart okićen jelkama. A što se tiče kosovskih Srba, pravoslavaca, priča je sasvim drugačija: njihova velika crkva, u blizini Nacionalne biblioteke, zjapi prazna, u Prištini danas ne živi nijedan Srbin! Ima ih nešto u selima na izlazu iz grada, zatvoreni su u sebe, prodaju svoja imanja i iseljavaju se. Poneki njihov automobil ili kamion prođe magistralom – sa srbijanskim tablicama... Na isti način, izgleda, žive muslimani (većinom Albanci) u Preševskoj dolini: bez ikakvog posla, odbačeni, neravnopravni..., iseljavaju se na Kosovo. Žalosno „humano preseljenje naroda,“ kako su ga zamislili Ćosić, Milošević, Tuđman, Aralica..., odvija se preko leđa jadnih, politički nesvjesnih, nesretnih i, većinom, nedužnih ljudi... Dobro se sjećam ne samo korza u Prištini, nego i profesora srpske, crnogorske i makedonske nacionalnosti koji su bili poštovani na Filozofskom fakultetu (posebno profesora Zorana Ćanovića), a sjećam se i onih nadobudnih, nacionalističkih ideologa koji su u Prištinu dolazili iz Beograda... – koji su sijali sjeme mržnje! Ako Srbi nisu mogli da žive s Albancima, tim narodom „besse“ – tvrdo zadane i ispoštovane riječi, s kim onda mogu da žive?! Ni sa kim, ja mislim! Da li ideja međuvjerskog bratstva može da zaživi na Balkanskom poluotoku – nakon svega, pitao sam se tih dana. Na konferenciji sam upravo izlagao tu ideju: koncept trostrukog bratstva među ljudima koga nudi islam: bratstvo po porijeklu (izražen u prvom ajetu sure En- Nisa'), bratstvo po vjerovanju u jednog Boga (izraženo u onim ajetima koji kršćane tretiraju „najbližim muslimanima po prijateljstvu“) i bratstvo po islamu (izraženo u suri El-Hudžurat). Činio sam to, naravno, ciljano – kako bih osporio marksistički koncept proleterske „jednakosti“ bez Boga čije visine zjape (Zinovjev) na Kosovu, kao i na čitavome Balkanu.

Prizren: grad najživlje islamske kulture na Balkanu

Prizren, grad džamija, šadrvana, rijeka, tekija, vidikovaca, mahala

Na Balkanu danas nema grada sa tako konkretiziranim kur'anskim društvenim konceptima, sa tako oplemenjenom, živom, profinjenom islamskom kulturom kao što je Prizren. Grad džamija, šadrvana, rijeka, tekija, vidikovaca, mahala..., i – grad albansko-bošnjačko- turskog bratstva. Dina mi i imana, nisam vidio pobožnijih, ljepših, zdravijih i vitalnijih ljudi! U Mušnikovu, džematu tik do Prizrena, ljudi hrle na svaki namaz – baško u vrijeme ashaba! Znam šta govorim, i to ponavljam! Žene i danas ovdje nose tradicionalne dimije, a sunnet se živi do u detalje, toliko da muslimani ovih krajeva koji žive u „gurbetu“ (iseljeništvu) dolaze natrag u ova svoja sela i žene se samo sa svojim zemljakinjama! A ko nije vidio Šaru-planinu (na lokalnom narječju se izgovara: Šara-plajna), taj ima da se smatra siromašnim čovjekom! Gledao sam je, onomad, kad je ovuda beharalo, a sad sam je gledao u snijegu, i umrijet ću a neću saznati kada je ljepša! K'o ona legendarna planina Qaf iz sufijskih hićaja! (Gore je majka Begzada svojim rukama ukopala pet svojih sinova, gluho i daleko bilo, koje su joj zaklali četnici, a onda džan-teslim dušu učinjela, i gore je i njezin mezar, o čemu sam napisao svoju ilahiju, i neću halaliti Azizu Aliliju ako je svojim nenadmašnim glasom ne snimi za naš Ummet na Balkanu...)
U Prizrenu sam ostavio nekoliko sahata u eglenu sa svojom braćom Ćerimom, Agimom, Lutfi-bejom, hadži Ilijasom, i mnogim drugim, a onda smo Ademir Jerković, Akif Emre, Hysen te naš dragi i veliki brat, izvanredni islamski aktivist, robijaš i pisac Nedžat Ibrahimi, dugo govorili o Aliji Izetbegoviću i Bosni – pred skoro punom salom u Domu kulture..., o Aliji čije nas ideje bude i spajaju...

Naravno, Kosovo ima svoje teške probleme: nezaposlenost, nezbrinutost šehidskih porodica, neriješen međunarodni status (treba mu još oko 50 zemalja koje bi ga priznale da bi bilo punopravna članica UN-a), zategnuti odnosi sa Srbijom, uzavrela situacija na njegovom sjeveru sa općinama sa srpskom većinom, Preševska dolina... Saznao sam za velike američke baze na njemu, na zemlji i ispod zemlje... Iz vjerske perpsektive, naravno, najteži je problem nacionalizma, koji se javlja svugdje gdje nema dovoljno vjerske svijesti. Naš je utisak da onaj rigidni albanski nacionalizam kopni pred ponovnim vraćanjem plemenitog i univerzalnog islama, tog Božijeg učenja koje nosi dobro za sve ljude i čije se svjetlo uvijek vrati tamo gdje je nekada bilo i dođe tamo gdje ga niko ne očekuje. Jarabbi šućur!