U srebreničkoj smo sedmici kada nam se kroz glavu nižu slike, vraćaju sjećanja, postavljaju pitanja, a odgovora teško da se nađe. Trinaest je godina od genocida koji se dogodio u Srebrenici (BiH), u srcu Europe. U znaku sjećanja održane su komemoracije i paneli u mnogim mjestima širom svijeta. O strahotama počinjenog genocida javnost je površno upoznata. Dok se svake godine kada se obilježavaju dani sjećanja na genocid ponavljaju ista pitanja: Koliko osoba je ubijeno? Koliko je bilo djece? Koliko iznemoglih staraca i starica? Da li se Srebrenica mogla na bilo koji način očuvati? Onda uslijede nepotpuni odgovori koji ostavljaju pitaoca u zabuni. Tako u nedogled. Rijetko će se čuti pitanje ko je sve izvršioc tog sramnog i neljudskog čina, podrazumijevajući da su to četničke horde pod komandom Miloševića, Mladića, Karadžića, Obrenovića, Krstića. Milošević je pod zemljom, dvojac Obrenović – Krstić stali su oči u oči s pravdom u Den Haagu, dok druga dvojica su i dalje na slobodi. Svakom normalnom čovjeku nameću se pitanja ko je taj što treba da privede pravdi dvojicu najvećih zločinaca na svijetu na kraju dvadesetog stoljeća. Zašto su krvoloci i dalje na slobodi? Da li je i tu prljava politika uvukla svoje prste? Hoće li pravda stići zločince na ovom svijetu i ima li pravde uopšte?
Zločinac Mladić je ušao u Srebrenicu 11. jula 1995. godine i video snimak na kojem “đeneral” poklanja Srebrenicu srpskom narodu osvetivši se “turskim dahijama” stalno se vrti na kanalima televizijskih kuća širom svijeta. Nije ‘đeneral’ zaboravio Kosovski boj i druge izgubljene bitke od Turaka, pa mu se ukazala prilika da mržnju prema Turcima i svoj nacionalizam pomješan s fašizmom, nacizmom i šovinizmom iskali nad nedužnim Bošnjacima koji su manje Turci nego on sam.
Dvadeset i šest hiljada rođenih Srebreničana i isto toliko Bošnjaka iz drugih općina: Bratunaca, Vlasenice, Zvornika, Višegrada i drugih općina, koji su pod komandom navedenih osoba protjerani iz svojih domova, našli utočiste u Srebrenici, samo zato što se prije “šest vekova“ desio Boj na Kosovu, ili…? Svi oni trebali su da budu poklani, etnički očiščeni, brutalno zlostavljani i protjerani, da bi njihova imovina i sve što je ostalo iza njih a koje nikad nije bilo srpsko postalo “srpskim poklonom”.
Na pitanje kako je zločinac Mladić ušao u Srebrenicu nije teško odgovoriti. Imao je pomoć iz Srbije, moćnu armiju, dobio je u nasljedstvo oružje i oruđe bivše JNA za koju su novac odvajali i oni koji su upravo neposredne žrtve. Zamislite: godinama izdvajate novac za nešto čime će vam biti oduzet život, imovina, čast, ljudskost…Žalosno je što savremeni svijet ima iskrivljenu sliku o svemu navedenom. Posebno je važno odgovoriti na pitanje uloge UN-a u prethodnim kao i sadašnjim događanjima u BiH i savremenom svijetu. Ako pitate humaniste ili političare demokratskih zemalja kao što je npr. Amerika, koji su “dobro” upoznati o agresiji na BiH i genocidu u Srebrenici koja je bila uloga UN-a u svemu tome, obično će odgovoriti: ”Dostavljanje humanitarne pomoći, omogućavanje adekvatnog liječenja, nadgledanje prekida vatre”. Baš tako, ali se zaboravljaju i ”zaštićene zone” gdje je prioritetan zadatak UN-a bio razoružati ABiH i “braniti “ te zone.

Senahid Halilović sa Sheri Fink na komemoraciji i panelu u New Yorku Kliknite na sliku

Srebrenica je bila “zaštićena zona” UN-a po rezoluciji 819 u kojoj je imperativno naređeno da Srebrenica i njena okolina “mora biti pošteđena svakog oružanog napada ili bilo kog neprijateljskog čina“. Pošto četnici nisu poštovali rezolucije, stalnim granatiranjem i ubijanjem nedužnih civila, UN je bio primoran da donese sijaset rezolucija, a nakon razoružanja Armije BiH Srebrenicu proglasi “demilitarizovanom zonom”. Donošenjem rezolucija koje daju za pravo mirovnim snagama: Da upotrijebe silu u slučaju napada, ne samo Zaštićenu zonu, nego sada i “demilitarizovanu zonu” u paragrafu 5 rezolucije 836 piše: ”Vijeće sigurniosti ”proširuje” mandat UNPROFOR-u da bi mu omogućio da odvrati napade na zaštićene zone, da nagleda prekid vatre i da potpomogne povlačenje vojnih ili paravojnih jedinica koje nisu jedinice Vlade Rebublike Bosne i Hercegovine”. Od citiranog jedina uloga UN-a u Srebrenici je bila brojanje granata koje su četnici ispaljivali, i pođahkad evakuacija ranjenih koji su ranjeni tim granatama. Zatim, mirno posmatranje oduzimanja konvoja humanitarne pomoći namijenjenih gladnom narodu Srebrenice, kao i podjela ponekog slatkiša djeci i to sumnjivog datuma. To je bilo prije 11. jula 1995. godine, a tad??? Šta je tada bila uloga UN-a tačnije holandskog bataljona mirovnih snaga Ujedinjenih Nacija? Odgovor je jasan, obećanje bošnjačkom narodu da će srpske snage biti bombardovane sa 40-60 NATO-vih aviona, predavanje oružja UN-a četnicima, izdavanje 30 tona goriva istim, i naravno citiram kratak izvještaj: Kako bi se srpskim autobusima “bezbjedno” evakuisalo stanovništvo koje želi “dobrovoljno” da napusti Srebrenicu. Posebano je bilo važno odvojiti mušku djecu od 10 i više godina, mlade i lijepe djevojke, kao i starce bez obzira na godine i zdravstveno stanje, ali ovaj put nisu čak ni prebrojali koliko su bili zauzeti.
Zauzeti i zabrinuti. Čime zabrinuti? Zabrinuti hoće li ostati koja boca “Haineken” pive neispražnjena i da li će đeneral Mladić biti zadovoljan obavljenim poslom.
Svijete, stidi se!