"Oslobođenje" je 29. april 2008. objavilo, po svemu sudeći plaćeni oglas – sjećanje na Grahama Bamforda, kao trajnu etičku obavezu da njegovo samožrtvovanje ne ostane samo uzaludan moralni čin. Oglas je potpisao Koordinacioni odbor za obilježavanje petnaeste godišnjice smrti Grahama Bamforda. U oglasu se ne kaže ni kada, ni kako, ni gdje će biti obilježena ta godišnjica. Te mi informacije nedostaju, jer bih se, bez sekunde dvoumljenja, zaputio na mjesto održavanja toga podsjećanja (ako je održano). Tek, na dirljiv i žestoko emocionalan način doživio sam već i samu činjenicu da još uvijek ima nas koji držimo u pamćenju sjećanje na toga časnoga Engleza. U mojoj omiljenoj rubrici u "Oslobođenju" NA DANAŠNJI DAN ni jednom riječju se ne spominje Graham Bamford. A šta je učinio taj časni i odvažni čovjek i o kakvom je samožrtvovanju riječ? Ozlojeđen zbog pasivnog držanja Europe i njegove domovine spram užasnog rata u BiH i prema zločinima koji se u našoj zemlji čine i nad civilima, pa i djecom, zbog pasivnog držanja i nečinjenja njegovog premijera Džona Mejdžora (John Major), Graham Bamford se, u po bijela dana, usred Londona, 29. aprila 1993. godine, polio benzinom i zapalio. Umro je u najvećim mukama. Naši mediji, čini mi se, nisu ni zabilježili taj uzvišeni moralni čin jednog

A šta je učinio taj časni i odvažni čovjek (Grahama Bamforda) i o kakvom je samožrtvovanju riječ? Ozlojeđen zbog pasivnog držanja Europe i njegove domovine spram užasnog rata u BiH i prema zločinima koji se u našoj zemlji čine i nad civilima, pa i djecom, zbog pasivnog držanja i nečinjenja njegovog premijera Džona Mejdžora (John Major), Graham Bamford se, u po bijela dana, usred Londona, 29. aprila 1993. godine, polio benzinom i zapalio. Umro je u najvećim mukama. (Foto: www.factumdocumentary.com)

Engleza. Odmah poslije zaustavljanja rata u BiH, bio sam u Londonu. U našoj ambasadi bili smo privremeno bez ambasadora. Službenik u Ambasadi znao je jedino da su neki mediji javili kao se zbog rata u BiH zapalio neki 'ludi' čovjek i da je umro. Dalje ništa nisam uspio saznati. Da, saznao sam da je u Londonu umrla i naša Irma Hadžimuratović. To je ona djevojčica koja je u Sarajevu teško ranjena i koju su, radi vlastite slave i publiciteta, u posebnoj operaciji, iz Sarajeva izmjestili Džon Mejdžor i Karl Bilt. Više se pisalo o toj dvojici političara kao o brižnim državnicima, nego o našoj Irmi koja je umrla u velikim mukama, daleko od rodne Bosne i njenog rodnog Sarajeva.

Vraćam se ponovo Grahamu Bamfordu. Ovaj je novinar, sticajem nekih profesionalnih okolnosti, bio u ondašnjoj Čehoslovačkoj u augustu 1968. godine, samo nekoliko dana prije ulaska trupa Varšavskog pakta u tu prekrasnu zemlju. Rusi nisu imali nimalo nježan odnos prema onima koje su okupirali. Da bi skrenuo svjetsku pozornost na svoju zemlju, praški student filozofije Jan Palah se zapalio 19. januara 1969. godine. Umro je u velikim mukama, ali je postao simbol i češke i slovačke borbe za slobodu. Njegovi sunarodnjaci su mu se odužili posmrtnim odlikovanjem – Bronzanim krstom kojeg su ugradili na mjesto samospaljivanja, a trg pored Narodnog muzeja gdje se Palah spalio, preimenovan je u Trg Jana Palaha.

Za sjećanje na odvažnog Grahama Baforda grupa bosanskih patriota okupljenih oko Koordinacionog odbora plaća oglas.

Odvažni Graham Bamford spalio se iz dubokih moralnih poriva zbog zločina prema narodu kojem ne pripada. On je pripadao ljudskom rodu najplemenitije vrste. Zato, dok se u ovoj nesretnoj zemlji pitamo izašto, ako se pitamo, predlažem da jednoj ulici u Sarajevu damo njegovo ime, da uspostavimo nagradu za najhumaniji podvig godine, da makar nešto uradimo i da sačuvamo uspomenu na sjajnog čovjeka, koji je zarad moralnih principa žrtvovao najdragocjenije što je imao – vlastiti život.