Praktično gledajući - proturječnost između građana Sarajeva i njihovih prestavnika u društvenim strukturama u glavnom gradu - došla je do svog vrhunca, i nema dalje - u jednom aspektu, a drugi se otvaraju sami od sebe! Grad je, ipak, doživio nezapamćen događaj - u zgradi „Narodnog pozorišta“ su se djelile priznanja na „Dan Sarajeva“, tj. njenih građana, u ime, svakako, građana tog istog dgrada, a napolju se okupila, dakako, respektabilna grupa građana, čiji kvantum se ne može mjeriti prostim zbrajanjem brojevima, jer je u pitanju „znatna spesifična težina“ koja se sagledava u jedinicama kolektivne građanske svijesti. Takve stvari ne promiču onima koji razumiju društvo i društvene odnose - jer znaju nužnost logike šta sigurno nosi u tom kontekstu, a što je opominjuće za strukture vlasti u glavnom gradu.

Šestoaprilski protesti građana Sarajeva

Šesti april je poseban dan u historiji grada Sarajeva koji za sebe vezuje veliku specifičnu težinu, te u svakom kontekstu ima dublji i simboličan smisao - jer se za taj datum vezuje kontinuitet slobode, u najširem smislu - našta su građani glavnog grada Bosne i Hercegovine, zaista, ponosni, a na čemu je utemeljen specifičan duh ovog grada - prepoznatljiv u kosmopolitskim okvirima. Građanski duh Sarajeva postojao je u svim historijskim etapama i dobro je poznato, a i zapisano u nepristrasnim povijesnim knjigama, da ga krase epiteti kao što su - solidarnost, humanost, hrabost i pravdoljubivost. Svakako da su strukture vlasti grada, dakle, u svim tim historijskim periodima, odražavale više ili manje uvjerljivu sliku svojih građana - tada (i uvijek) su oni koji su bili na vrhu piramidalne izvršne strukture dobro imali u vidu gdje se nalaze i sa kim, kao i čim, imaju posla - te da imaju granice koje nije preporučljivo da se prelaze, a koje su sami morali osjetiti gdje se nalaze, kao i zašto je to tako.
Danas, na dan grada Sarjeva, dakle, 06.04.2008. godine, imamo situaciju izoštravanja proturiječnosti u glavnom gradu - gdje građani „nešto“ traže od svojih predstavnika u strukturama vlasti, na šta se oni oglušavaju. Koliko je sve to „opravdano“, koliko je to u skladu sa „propisanim procedurama“, koliko je to „odraz manipulaciji“, kao i koliko je to „stvarnao opće raspoloženje“ - je nešto o čemu se da raspravljati, ali ono što je nepobitno je da se mnogo toga desilo, a u vezi je „kontinuiranih protesta građana Sarajeva“ i što „duboko prelazi granice lijepog ukusa“, tj. pored osjećaja za nepisane norme dostojanstva čovjeka, još i srozavanje kriterija vrijednosti gradskih obzira i navika, što se obično podrazumjeva samo po sebi, a ispod je časti to stavljati na papir i uokvirivati u zakonske norme. Dakle, neprimjereno je da se uz gromoglasne zvižduke hiljade građana dijele visoka priznanja u ime ovog grada - a praviti se gluh i slijep kao da se ništa ne događa! To ne ide. To je smiješno - za svaki grad, a u Sarajevu posebno, jer Sarajevo jeste poseban grad, a time je i odgovornost za sve što je u vezi sa njim veća, dakle, i „odgovornost jeste posebna“. Kako god izgledalo nekome - ipak je ovo bio snažno determinisan internacionalni blam struktura vlasti glavnog grada, jer na protokole pale su teške sjenke građanskog nezadovoljstva - što je snažno prisutna problematika zadnjih mjeseci u životu Sarajeva, a što se izbjegava pogledati u oči od strane onih koji odgovornost imaju stvarnu za stanje i društveni ambijent u kome se nalazi glavni grad. Pitanje koje se postavlja vlasti od strane građana nije „jednostavni, površno i jednostrano“ već je, baš, suprotnost tome - vrlo je duboko i kompleksno, te se tu razlozi mogu tražiti zašto se predstavnici građana ponašaju kako se ponašaju u zadnje vrijeme - a to se drastično razlikuje od ponašanja od prije protesta. Nepobitne su činjenice da su određeni visoki funkcioneri „mnogo mekši u javnosti“ - ali praktično se, faktički, ništa suštinski ne mijenja, mada pomaka ima, te, ima se dojam da se želi dobiti na vremenu, kao da se traži „žrtva“ koja će platiti „težak ceh za uznemiravanje vlastodržaca“, ali ni tu se još ne nazire subjekat, niti adresa, što stvara stukturalnu nerovozu iz čega proizilaze nespretnosti i iracionalizmi.

Dok se bistri visoka politika - mutne vode Bosnom teku!

Svakako da su političke stranke najodgovornije - ali, tradicionalno, i po stihiji vremena turbolentnog historijskog hoda ovim prostorima, u vrhovima se „bistri visoka politika“, a lokalna pitanja, u šta se „po logici ovdašnje političke pameti svježijeg povijesnog datuma“, svrstva i pitanje oko glavnog grada - ne može se očekivati „više od ignorisanja“ od strane „centara odlučivanja“, a koji bi mogli, da im je to cilj, mnogo toga da promjene u glavnom gradu, za dobrobit njegovih građana, i to preko noći - jer je to, ustvari, njihovo interno pitanje. Dakle, političke stranke mogu lahko mjenjati te ljude o čijim se ostavkamo priča u gradu - a građani ih ne mogu smjeniti, ma šta činili! Znači, ta stvarna prizma kroz koju se prelama stvarnost u glavnom gradu - je dislocirana iz zgrada u kojima sjede predstavnici građana - i nemoćni su i jedni i drugi, u suštinskom smislu - i građani Sarajeva i njihovi izabrani predstavnici u društvenim strukturama - jer o „bitnim stvarima“ ne pitaju se i ne odlučuju ni jedni ni drugi. Jasno je da je pitanje „glavog grada“ - svjesno ostavljeno kao „otvoreno pitanje“, faktički, već dvanaest godina, jer politički faktori NEĆE da se dogovore oko racionalizacije struktura i nadležnosti kako Gradske uprave , tako i Kantonalne vlasti, jer bi to podrazumjevalo - kako „red“ tako i „odgovornost“, a to je zadnje što „sjedači“ imaju na umu - s obzirom na praktičan odnose prema građanima glavnog grada, i generalnom kontekstu - poimanja i prakticiranja demokratije. Nije da ništa ne valja - ali to nije alibi za krupne društvene anomalije, pa prema tome, možda su zahtjevi građana ispravno formulisani ali vjerovatno je pogrešna adresa - jer izvršne funkcije u glavnom gradu predstavljaju simolično krunu političke moći. Pitanja promjena odnosa opće društvene funkcionalnosti - sigurno su na dnu interesovanja stvarnih centara odlučivanja uslijed osjetljivosti same prirode pitanja, jer, kada bi se javašluk i samovolja marginalnih birokrata, a koji ozbiljno narušavaju demokratske mogućnosti i građanske slobode, sankcionisao na temelju neodgovornog i neprofesionalnog odnosa prema javnoj službi - to bi već bilo nešto sasvim drugo u odnosu na to što danas imamo u svakodnevnoj javnoj praksi, kako u glavnom gradu, tako i u BiH. Tako da, prateći svakodnevno interesovanje ključnih ljudi u BiH za sistemsku funkcionalnost i administrativnu racionalizaciju u gradu Sarajevu - da će sva ta pitanja koja građani Sarajeva očekuju da će se riješiti već dvanaest godina, biti na „čekanju“ sve dok se ne riješe i najmanje „globalne finese visoke politike“ da bi na dnevni red došla TEMELJNA pitanja za demokratsko i racionalno ustrojstvo glavnog grada, a što je u ovom trenutku, ipak, nesagledivo u vremenu i prostoru.

Praktično gledajući - proturječnost između građana Sarajeva i njihovih prestavnika u društvenim strukturama u glavnom gradu - došla je do svog vrhunca , i nema dalje - u jednom aspektu, a drugi se otvaraju sami od sebe! Grad je, ipak, doživio nezapamćen događaj - u zgradi „Narodnog pozorišta“ su se djelile priznanja na „Dan Sarajeva“, tj. njenih građana, u ime, svakako, građana tog istog dgrada, a napolju se okupila, dakako, respektabilna grupa građana, čiji kvantum se ne može mjeriti prostim zbrajanjem brojevima, jer je u pitanju „znatna spesifična težina“ koja se sagledava u jedinicama kolektivne građanske svijesti. Takve stvari ne promiču onima koji razumiju društvo i društvene odnose - jer znaju nužnost logike šta sigurno nosi u tom kontekstu, a što je opominjuće za strukture vlasti u glavnom gradu.

Inspirativna snaga „protestnog okupljanja građana“

Svakako da građanska svijest kaska za demokratijom na ovim našim prostorima, te se njenim slobodama i mogućnostima koriste neke ranije probuđene kolektivne i interesne grupacije što su spremnije dočekale tranzicisku etapu društva, imale kakve-takve programe i projekte za koje su vezale članstvo, stekle podršku i dobile legalitet, tako da danas imaju utemeljenu društvenu poziciju, kao i znatna sredstva na raspolaganju - a što sa sobom nosi i upliv u raspodjeli društvene moći. Dakle, ciklus, ili proces, povjesne društvene, kako političke tako i socijalne, diferencijacije traje uveliko u zadnjim decenijama i građani Sarajeva treba da se zapitaju - kome su davali povjerenje da zastupa njihove interese u društvenim strukturama? - i to primarno, jer je drastična razlika između onih koji imaju potporu za svoje inicijative i angažmane u odnosu na one druge koji, faktički, nisu nigdje, tj. nemaju niti kome se obratiti niti im se ko obraća - a vrijeme prolazi. Po tom pitanju - interesne komunikacije - neće se ništa mijenjati samo od sebe, jer su interesi u glavnim gradu, onih koji polažu prava na dio zajedničkog kolača, poznati i našli su svoje mjesto u „općoj raspodjeli društvenih resursa“, što je izbalansirano na rubu trpeljivosti - sobzirom da tu i nema nekog posebnog kritetija jer ni logika moći ne funkcioniše u Sarajevu, na način koji je inače opće poznat. Mnogo je tu ustupljenog prostora u vitalnim stvarima nesrazmjerno nečijoj društvenoj ulozi i značaju; mnogo je prigrabljenih privilegija i imovine iz „onog sistema“ a to se ne mjenja iako je to na štetu ZASLUŽNIH I ŽIVIH LJUDI, časnih i poštenih građana Sarajeva, onih koji su ugradili dio sebe u ovaj grad - i to se ne poštuje, ali po inerciji nasleđenog okorjelog birokratizma koji se temelji na proizvoljnom elitizmu, gdje etički, znanstveni, kulturološki, umjetnički i kreativni kriteriji ne znače ništa. Bolje je, a i unosnije, biti rođak, „zemo“ ili poznanika, pa i komšija nekoj „zvjerki“ - nego završiti par fakulteta! - bar u glavno gradu BiH, jer diplome su obezvrjeđene, ekspertno znanje - je ismijano, eksperti su dovođeni, putem licemjernog odnosa, pred rub ambisa gdje im se „žigosuje pamet premoću primitivizma i anarhije“, a patriotizam se plaća posebnom cijenom, koja na kraju sramnog procesa se prestavlja kao „samoizolacija“, što ustvari je jedini mogući put za očuvanje dostojanstva čovjeka - a to, i ta vrijednost, je suština odbrane Sarajeva, sa čime je otvorena mogućnost odbrane i opstanka Bosne i Hecegovine.
Po meni - ova gradska vlast se razlikuje od svih predhodnih jer je Prvom korpusu Armije BiH uručila Šestoaprilsku nagradu grada Sarajeva - što samo po sebi mnogo govori o Sarajevu, tj. o ljudima koji su obnašali ključne funkcije u glavnom gradu kao i strukturama koje su ih tu dovele i držale, te o ukupnoj etičkoj specifičnoj težini tih isti „kadrova bez sjenke“ i njihovih mentora bez javne odgovornosti i osjećaja solidarnost. Ovim formalnim činom je prekinuta nečuvena i neopisiva dvanaestogodišnja bruka - koju, kao i mnogo štošta u vezi ovog grada, teško da će se naći u povjesti ljudskog roda. Dakako, mora se i ovo reći, ma kako nekom zvučalo - borci koji su barnili i odbranili ovaj grad su jedno - a boračke organizacije su nešto sasvim drugo. Neopisivo mi je drago što sam bio borac A BiH a nisam član ni jednog udruženja, ma kako to neko tumačio, a vjerujem da ima još ljudi koji mogu doživjeti ovaj jedinstveni svečani osjećaj dostojanstva. To nije nikakva „prednost“ već je samo otvorena mogućnost izbora!

Dakle, „protesno okupljanje građana“ ima inspirativnu snagu kod mlade populacije glavnog grada, a nije nepoznato da to ima znatnog odjeka i po drugim gradovima BiH. Muzičari komponuju pjesme, likovnjaci crtaju karikature, pišu se stihovi - a to je jedna specifična energija koja ima specifičnu pokretačku snagu, a sa time i moć. Oni koji se ozbiljno bave društvom i politikom a koji razumiju civilizacijski kontinuitet u pozitivnom, dakle, kulturološkom, aspektu i kontekstu - znaju šta to znači, i trebaju to i da drugima kažu, a to je, onako najopćije rečeno: stvar ili pojava, a u biti je proces, što ne nastaje slučajno i što ne nestaje igrom slučaja!

U svoj ovoj bosanskoj „gunguli“, koja u očima dijaspore, verovatno izgleda kao „uzavreli bosanski lonac“, a što treba da isfiltrira u jasnu sliku samosvjesti gdje se neafirmativne povjesne navike - nužno potiskuju iz fokusa društvena pakse, da bi se oslobodio prostor za upražnjavane pozitivnih društvenih iskustava, kao i koncepcija koje omogućavaju harmonizaciju i sinhronizaciju raslojenih društvenih kapaciteta i resursa - gdje organizacijski segment, kao vitalni eksponent kolektivne inteligencije, treba da bude pod budnim okom stučne analitike i konstruktivne kritike; jer sam dijaspora može suštinski oplemeniti zdravom i kreativnom orijentacijom, uvesti i održati motivirajuće društvene trendove, aktivirati latentne kreativne resurse i potencijale - i naravno, materijalizirati nesumnjivu dobronamjernost i dobrobitnost za grad Sarajevo, a i cijelu BiH, kroz izgradnju znamenitog objekta, očaravajućeg izgleda, simbola koji će izražavati duhovni sjaj ovog grada, države i naroda; simbola koji će svojom praktičnom funkcionalnošću raspirivati zlokogne magle mraka koje se nadvijaju nad ovim ljudima - zato što su to što jesu - a što je na radost humanistima i altruistima.