Odmah sam nazvao Predsjednika Izetbegovića. On je bio svjestan “prijetnji” i hrvatske reakcije. Bio je vrlo očito frustriran što se Bosni ne daje prijeko potrebnog vremena da se oslobodi Prijedor. Dok ambasador Holbrooke u svojim spisima tvrdi da je on požurivao predsjednika Izetbegovića da se “oslobodi” Prijedor, na kraju se radilo o njegovom zahtjevu koji je spriječio izručenje iz muka ovog toliko zlostavljanog grada i njegovih stanovnika.

Pročitajte Prvi dio "ZAŠTO_JE_IZETBEGOVIĆ_STAO_KOD_BANJA_LUKE?”, od 16. marta 2008., na Bošnjaci.net

S prije spomenutom iznenadnom posjetom ambasadora Holbrooke-a Sarajevu, i njegovim sastankom u Konaku s Presjednikom Izetbegovićem a sa mnom, bilo je čestih izmjena gledanja između BiH i raznih američkih zvaničnika. Zračne aktivnosti NATO-a, usmjerene u prošlom mjesecu protiv srpskih snaga, su i ohrabrile i zadale potrebnim ta česta usuglašavanja. U početku, i uzimam da je to bilo po nalogu nekih glavnih gradova Europe, vojne snage BiH su bile savjetovane da ne koriste prednost pruženu zračnim aktivnostima NATO-a. Međutim, uskoro je postalo jasno da su bila različita i razna gledanja u smislu uzimanja slijedećih koraka.

„Zašto ne zauzmete Banju Luku?“

General Wes Clark je bio član Holbrooke-ove delegacije, ali on je imao drugačiji stil, i očito, gledanja. Sreli smo se u hotelu u Zagrebu dok se je zračna aktivnost NATO-a primicala kraju, u septembru 1995. Holbrooke je naizgled bio drugačije zauzet. General Clark je bio u pratnji početničkog američkog diplomate. To nije bilo niti u restoranu, dvorani za sastanke, čak niti za barom, nego uz jednostavan okrugli stol, s bijelom prostirkom pred ulazom u veliku konferencijsku salu hotela.

Bilo je već pokasno i razgovor je imao notu opuštanja. U normalnim okolnostima bi meni bilo jednostavno razumjeti kad me se „izigrava“, što je jedan napor da se uvjeri ili ustraši da bi se time prihvatile zaželjene točke onoga koji daje izjave. U stvari, ja sam očekivao da ću biti „izigran“, i htio sam biti u mogućnosti ocijeniti poziciju Washingtona u smislu sljedećih koraka, dok se je zračna aktivnost NATO-a primicala kraju.

General Clark je, preokretom, upitao što bi Vlada BiH trebala sljedeće učiniti. Možda je to bila samo još jedna od čestih taktika da se dođe do otkrivanja strategije vodstva BiH i time dopuni dosije podataka. Međutim, prije nego što sam bio u stanju početi neovisnu analizu, general Clark je ponudio: “Zašto ne zauzmete Banju Luku?“.

Nije bilo na meni, niti sam imao ovlasti da se niti složim, niti suprotstavim, ovom strateški odlučnom potezu. Umjesto toga, htio sam bolje razumjeti poziciju Sjedinjenih Država, ili barem gledanja generala Clark-a, kao i moguće ljudske i političke posljedice takvog koraka. Razgovor se je nastavio neko vrijeme, i neću ulaziti u detalje toga, ali ljudske i političke posljedice nisu bile novotarija niti jednom od nas. Ipak, prijedlog generala Clark-a je bio, barem u jednom smislu, otkriće. Nije bilo zajedničkog gledišta među onima koji su određivali politiku Sjedinjenih Država. Nadalje, povremene javne izjave tokom tog razdoblja, da obrambene snage BiH ne bi smjele iskoristiti NATO-ve zračne aktivnosti da unaprijede svoje strateške pozicije, bile su uglavnom predviđene za javnu upotrebu, a isto tako i kao način da se ne otkriju temeljne razlike mišljenja u okviru „Kontaktne grupe“

Postavljanje činjenica na tlu, ali samo da se uspostavi razgraničenje 51:49

Predsjednik Izetbegović je promislio posljedice ove mogućnosti i izjavio, i za moju pouku: “Vojna pobjeda ne donosi uvijek politički ili moralni trijumf“. U mojim odnosima s Predsjednikom Izetbegovićem, ja mislim da je ovo bio jedan od njegovih najprodornijih razmišljanja, bez obzira kako će povijest odlučiti da li su snage BiH trebale krenuti na Banju Luku ili ne.

Holbrooke je isto tako predložio, prije sastanka u Konaku, da Armija RBiH krene na Prijedor. U pozadini svega toga sad je prepoznatljivo da je Holbrooke-ov prijedlog imao vrlo različit kvalitetni karakter u usporedbi s Clark-ovim. Holbrooke je pokušavao upravljati pokrete vojnih snaga da bi sašio novu stvarnost na tlu, u skladu s njegovom vizijom mape 51:49, koja će se kasnije legitimizirati kroz pregovore. To je, isto tako, bio Holbrooke-ov motiv u njegovom podavanju Miloševićevom napadu na Srebrenicu, Žepu i možda Goražde. Sudbina Bihaća je vjerovatno bila uračunata ranog ljeta 1995., ali nije još bila odlučena.

Prijedlog generala Clark-a, po drugoj strani, bi imao različitu vrijednost. Kraj Republike Srpske, barem kako su ju Holbrooke, i neki drugi, vidjeli. To je isto tako moglo imati nezaželjene ljudske posljedice i moglo je škoditi dugoročnom ugrađivanju „cijele“ teritorije BiH, pogotovo uz Drinu, u višeslojno mnogo-etničko društvo.

Svakako, ja sam prenio taj razgovor Predsjedniku Izetbegoviću, kao što je i bilo namijenjeno. Predsjednik Izetbegović je promislio posljedice ove mogućnosti i izjavio, i za moju pouku: “Vojna pobjeda ne donosi uvijek politički ili moralni trijumf“. U mojim odnosima s Predsjednikom Izetbegovićem, ja mislim da je ovo bio jedan od njegovih najprodornijih razmišljanja, bez obzira kako će povijest odlučiti da li su snage BiH trebale krenuti na Banju Luku ili ne.

Holbrooke-ovi zahtjevi, u Konaku, nekoliko dana kasnije, su možda bili nagonski nasrtaji da se spasi Republika Srpska. Sad gledano, uz sve poštivanje ambasadora Holbrooke-a, to je vjerovatno bilo zahtijevano od strane jednog ili više članova „Kontakt grupe“, i Miloševića. Ipak, to je bilo povodom zahtjeva ambasadora Holbrooke-a, u Konaku, da se je na svoje noge postavila politika zaštite Republike Srpske, i da je to postalo dio američke politike. Možda je to bila razumna presuda, ili ono što je bilo urezano u Holbrook-ova nastojanja da se time prikaže kako je on stalno u kontroli.

Vozač te njegovi saputnici

Holbrooke-ovi napori da predstavi sebe kao osobu sa apsolutnim ovlaštenjima nipošto nisu uvijek išli u prilog BiH. Samo par nedjelja ranije, na večeri Kontakt Grupe u Rimu, sa Ministricom inozemnih poslova Suzanne Agnielli u ulozi naše talijanske domaćice, Holbrooke je iskoristio priliku da pokuša iskazati svoju navodnu podršku za BiH te i da pokaže svoju apsolutnu kontrolu. Predstavnik Britanije, Pauline Neville-Jones, je sročila prilično dugačku zdravicu koja se je mogla protumačiti kao svojevrsna naklonost spram Srbije. I dok je gđa. Ms. Neville-Jones privodila kraju svoj govor, Holbrooke, koji je sjedio desno od mene, šapnuo mi je: “Pazi sad ovo!” Holbrooke se upustio u bockanje g-đe. Neville-Jones na takav način koji je ostavio ostale učesnike u zbunjenoj šutnji ili sa postiđenim smiješkom. Naravno, Holbrooke je na sve ostavio ustisak da je on taj koji je glavni za sve, imajući mandat da govori sa širokim ovlaštenjima u ime Sjednjenih Država.

Spriječeni da umarširaju u Prijedor i Banja Luku

Ovo ponovo dovodi u pitanje to da li je Ambasador Holbrooke tokom sastanka u Konaku govorio da bi impresionirao ili sa specifičnim uputama iz Washington-a. Bez obzira na to, njegovi navodi su se pokazali bez osnova (u odnosu na tok razvoja događaja oko vojnih aktivnosti u Krajini ili ponašanje Hrvatske), jer neko bi pomislio da je Washington ipak bio bolje informisan o stvarnim činjenicama na terenu, kako mi je to jedan analitičar CIA-e glede potvrdio prije samo par mjeseci.

Put u Zagreb

Nakon svršetka sastanka u Konaku sa Holbrooke-om, predsjednik Izetbegović i ja smo se odmah uputili ka zgradi Predsjedništva. Obavljene su konsultacije sa članovima Predsjedništva i ja sam upućen u Zagreb. General Rasim Delić, tada na prvim borbenim linijama, će također biti poslan za Zagreb.

Do jeseni 1995., izlazi iz Sarajeva su postali nešto bezbjedniji. Međutim, još uvijek nije bilo letova, i Tunel sa planinom Igman su još uvijek bili diplomatska linija spasa za mene kao Ministra vanjskih poslova. Samo nekoliko nedjelja ranije putovanje po danu bi bilo previše opasno, ali ovaj put u zraku je bio mnogo jači osjećaj sigurnosti i hitnje, pa sam ja otputovao tog ranog poslijepodneva.

Kada sam stigao u Zagreb, susreo sam se sa Ministrom vanjskih poslova Matom Granićem, koji je već bio u generalštabu. Ministar odbrane Gojko Šušak nam se uskoro pridružio kao i cjelokupna hrvatska vojna komanda. General Delić je stigao nešto kasnije.

Ministar odbrane Šušak predložio je generalni strateški tok aktivnosti. Zbog toga što su hrvatske snage te HVO i HV posjedovale motorizaciju i teško naoružanje sa kojim su bile u mogućnosti sukobiti se sa slično naoružanim srbijanskim snagama u Hercegovini i okolici Varcar Vakufa t.j. Mrkonjic Grada, one će nastaviti u tom pravcu. Snage Armije BiH bi se usresrijedile na sjeverni dio Krajine uključujući i oslobađanje Prijedora. (Kao što je čak napomenuto od strane ambasadora Holbrooke-a prije sastanka u Konaku, predsjednik Izetbegovic se fokusirao na slobađanje Prijedora).

Detalji strategije su ostavljeni na razradu vojnim komandantima. Ja sam otputovao za Washington da bi napravio procjenu iz prve ruke u kojoj mjeri su zahtjevi ambasadora Holbrooke-a bili poznati i priznati te podržani od strane Washington-a. Bilo je očigleno da se radilo o politici u razvoju, iako, jednom izrečeni, njegovi zahtjevi ne bi bili opovrgnuti, bez obzira na to da li je on djelovao po ili bez specifičnim instrukcijama. Holbrooke-ova iznesena pozicija je ipak bila na istom valu sa zapaženim stvaom većine ostalih iz Kontakt Grupe koji su zahtijevali prekid vatre.

Prijedor: Jedan dan prekasno

Četvrtog dana koordiniranih vojnih aktivnosti, primio sam vijest da je Hrvatska privodila kraju svoju vojnu aktivnost. Tada sam bio u tranzitu kroz London. Sa aerodroma Heathrow, iz javne govornice sam odmah nazvao ministra vanjskih poslova Matu Granića. Konačno sam ga dobio. On je bio na otoku u sred Jadrana na političkoj kampanji. Sa tonom izvinjenja, izjavio je da su upozoreni, čak da im se prijetilo da moraju prestati sa svakom vojnom aktivnošću.

Odmah sam nazvao Predsjednika Izetbegovića. On je bio svjestan “prijetnji” i hrvatske reakcije. Bio je vrlo očito frustriran što se Bosni ne daje prijeko potrebnog vremena da se oslobodi Prijedor. Dok ambasador Holbrooke u svojim spisima tvrdi da je on požurivao predsjednika Izetbegovića da se “oslobodi” Prijedor, na kraju se radilo o njegovom zahtjevu koji je spriječio izručenje iz muka ovog toliko zlostavljanog grada i njegovih stanovnika.
Bosna i Hercegovina je imala volju, ali je trebalo dati vremena njenoj još uvijek nedovoljno naoružanoj vojsci. Bez obzira na sve, nije se radilo o srpskim snagama koje su opstruirale poriv za slobodom. Niti je to bila hrvatska izdaja. Radije, to su bili zahtjevi i prijetnje izvjesnih zapadnih zvaničnika.

Daytonska izdaja

Daytonski sporazum nije uključivao nikakvu drugu bitnu logiku osim “realnosti na terenu”. U stvari, na veliko razočarenje Krešimira Zubka, predsjednik Franjo Tuđman je u stvari pristao na značajne teritorijalne ustupke u Posavini kao i u Zapadnoj Hercegovini.

Unatoč tome, ovo bi bilo mnogo manje bitno da je obećanje dato Bosni i Hercegovini za postepenu reintegraciju zemlje i stanovništva bilo ispoštovano. Nažalost, vidno je da je Daytonski sporazum eksploatisan više da bi se legitimiziralo etničko čišćenje nego da bi se omogućio povratak izbjeglica i prognanika, pluralizam i sve vrijednosti tolerantnog, demokratskog društva. Da su žrtve genocida imale stvarnu priliku da se vrate te da su propagatori etničkog šovinizma bili pod kontrolom, rasprava o tome da li su Prijedor ili Banja Luka mogli biti vojno oslobođeni okupacije bi bila manje bitna.

U julu 1996., pridružio sam se delegaciji evropskih parlamentaraca, predvođenih sa Drois Pack i iskoristio priliku da budem prvi zvaničnik BiH koji je stupio nogom u Banja Luku. Susreli smo se sa mnogo hrabrijom grupom bh. lidera koji su izdržali etničko čišćenje protekle četiri godine, a koja je uključivala banjalučkog muftiju i kardinala. Još uvijek sam se nadao dao će Dayton biti prvi transformatorski korak ka reintegraciji. Čak su mnogi iz srpske vlasti predviđali da će se vrijeme etničkog šovinizma uskoro okončati.

No, nada za istinski slobodnu, reintegrisanu i pluralističku Bosnu i Hercegovinu je manja nego što je bila tog ljeta 1996. Nemam sumnje da će biti napora da se otkloni odgovornost onih zaista odgovornih za ovaj neuspjeh. Ipak sljedeći zaključak je nezibježan: kod god se okrenuli, trenutni razvoj Daytonskog sporazuma sprječava Bosnu i Hercegovinu da kako treba napreduje. Više se ne bi trebali lojalni građani Bosne i Hercegovine zastrašivati da bi Banja Luka, Prijedor, Srebrenica ili Republika Srpska sačuvali identitet etničke isključivosti.
Možda su opcije 1995. bile teže i ljudske posljedice nesigurne, ali danas to nije izgovor za odbranu statusa quo u Banja Luci, odnosno Republici Srpskoj. Sve ovo je očigledno iz trenutnog razvoja događaja u Srebrenici odnosno Bosni i Hercegovini kao cjelini. Situacija neće ostati ista. Doći će ili do napretka ili do nazatka.