Kolumne
Refleksija: 26. august 1789. godine
POVODOM GODIŠNJICE PRVE DEKLARACIJE O LJUDSKIM PRAVIMA
|
|
Autor: Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012)
Objavljeno: 28. August 2025. 16:08:42
Pariz 1789. – Rođenje ideala
Prošlo je tačno 236 godina i jedan dana kada je u Parizu na jučerišnji dan (26. augusta, 1789) ispisan prvi zavjet modernog čovjeka: Deklaracija o pravima čovjeka i građanina. Ona je bila pobuna protiv božanskog prava kraljeva i hijerarhije staleža. Njen prvi član – „Svi ljudi rađaju se slobodni i jednaki su pred zakonom“ – bio je poput trube, koja je odjeknula cijelim kontinentom. Tu se rodila nada da se povijest može promijeniti zakonom, da se čovjek može uzdići iznad vlastite bijedne, i da je pravo temelj slobode, a ne instrument moći.
Ali, iako je univerzalnost obećana, ona nije bila ostvarena. Žene, kolonizirani narodi, robovi – svi su ostali izvan obuhvata toga zavjeta. Rođenje ideala bilo je i rođenje paradoksa.
New York 1948. – Obnova nade
Nakon dvaju svjetskih ratova i industrijaliziranih klaonica Auschwitza i Hirošime, čovječanstvo je pokušalo obnoviti prosvjetiteljski zavjet. Opća deklaracija o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda obećala je da će svaka osoba, bez razlike, imati pravo na život, slobodu, obrazovanje, rad, dostojanstvo. To je bio drugi zavjet, nova zakletva svijeta: „Nikada više.“
Ali hladnoratovski svijet pretvorio je prava u oružje. Zapad i Istok prizivali su ih samo kad im je to koristilo. Istodobno, u kolonijalnom svijetu milijuni ljudi čekali su slobodu, dok je međunarodno pravo ostajalo selektivno i nemoćno. Obnova nade bila je i početak njene korupcije u Srebrenici.
Gaza 2025. – Smrt humanizma
U Gazi gledamo treći čin. Ondje se ne ruši samo grad, nego i cijela epoha. Jer ako svijet može gledati glad, bombardiranja bolnica i mrtvu djecu, a da pri tom govori jezikom ljudskih prava, tada je jasno: taj je jezik postao mrtav.
Humanizam, koji je tvrdio da svaki život vrijedi jednako, sada šuti pred razdvajanjem života na vrijedne i nevrijedne. Prosvjetiteljstvo, koje je vjerovalo u univerzalni razum i zakon, sada se urušava u relativizaciji prava i ciničnim izgovorima politike. U Gazi ne umire samo narod – ondje umire i sama ideja da postoji nešto univerzalno u čovjeku što zaslužuje poštovanje.
Testamenta epohe
Možemo reći da je epoha ljudskih prava trajala svega dvjesto i trideset šest godina – od 1789. do 2025. Ona je imala svoje rođenje u Parizu, svoju obnovu u New Yorku i svoj krah u Gazi. Bila je to epoha u kojoj je čovjek vjerovao da može zakonima zaštititi ono što je najkrhkije – vlastito dostojanstvo.
Danas, na njenom kraju, ostaje pitanje:
- Hoće li se povijest vratiti u carstvo gole sile, gdje pravo znači samo volju jačega?
- Ili će, kao i 1789., iz pepela i krvi niknuti novi zavjet, nova Deklaracija, novi univerzalizam koji će jednom zaista obuhvatiti svakoga čovjeka?
Ako se to dogodi, onda će Gaza, poput Pariza, biti početak. Ali ako se ne dogodi, onda će naš svijet ući u novu mračnu epohu, epohu bez prosvjetiteljstva, bez humanizma, bez prava.
I možda će se jednoga dana zapisati: ljudska prava bila su samo san epohe koja je vjerovala da razum može pobijediti nasilje.
NOVI MANIFEST-TESTAMENT ČOVJEČANSTVA
Preambula
Mi, svjedoci epohe u kojoj su ljudska prava rođena u Parizu 1789., obnovljena u New Yorku 1948., a ponižena i razorena u Gazi 2025., donosimo ovaj Testament. On nije samo dokument, nego zavjet da povijest neće završiti u šutnji i mraku, nego u traženju novog svjetla.
Proglašavamo da su ljudska prava nekoć bila obećanje univerzalnosti, ali da su u praksi bila izdana selektivno, relativizirana i korištena kao oružje moći. Ovim Testamentom priznajemo smrt humanizma i prosvjetiteljstva u sadašnjem obliku – i polažemo temelje za novu epohe čovječnosti.
Član I. – O vrijednosti života
Svaki ljudski život jednak je i nepovrediv, bez obzira na ime, naciju, vjeru, porijeklo ili političku pripadnost. Niko, nikada, nema pravo odlučivati o vrijednosti jednog života u odnosu na drugi.
Član II. – O dostojanstvu
Dostojanstvo čovjeka ne može biti relativizirano politikom, interesima ili ratom. Ko razara dostojanstvo drugoga, razara vlastitu ljudskost.
Član III. – O zakonu
Zakon, da bi bio zakon, mora služiti slabijem, a ne jačem. Zakon koji opravdava nasilje, nepravdu i nejednakost prestaje biti zakon i postaje maska sile.
Član IV. – O slobodi
Sloboda se ne mjeri snagom da se dominira, nego sposobnošću da se štiti drugi. Sloboda jednih ne može nikada biti opravdanje za neslobodu drugih.
Član V. – O pravu na otpor
Kada su ljudska prava uništena, narod ima pravo na otpor. To pravo je posljednje i sveto – jer je obrana života, dostojanstva i budućnosti.
Član VI. – O odgovornosti čovječanstva
Ljudska prava nisu više pitanje država, nego pitanje čovječanstva. Ko šuti pred nepravdom, sudjeluje u njenom širenju. Ko zatvara oči pred patnjom, odriče se vlastite ljudskosti.
Završna riječ
Ovim Testamentom priznajemo da je epoha ljudskih prava – od 1789. do 2025. – doživjela kraj. Ali upravo u toj smrti vidimo i mogućnost novog početka.
Neka Gaza, poput Pariza i New Yorka, ne bude samo simbol kraja, nego i proročanstvo da će jednom nastati nova Deklaracija, univerzalna ne u retorici, nego u praksi.
Jer ako se to ne dogodi, čovječanstvo neće nestati zbog nedostatka tehnologije, nego zbog izdaje vlastitih ideala.
Prošlo je tačno 236 godina i jedan dana kada je u Parizu na jučerišnji dan (26. augusta, 1789) ispisan prvi zavjet modernog čovjeka: Deklaracija o pravima čovjeka i građanina. Ona je bila pobuna protiv božanskog prava kraljeva i hijerarhije staleža. Njen prvi član – „Svi ljudi rađaju se slobodni i jednaki su pred zakonom“ – bio je poput trube, koja je odjeknula cijelim kontinentom. Tu se rodila nada da se povijest može promijeniti zakonom, da se čovjek može uzdići iznad vlastite bijedne, i da je pravo temelj slobode, a ne instrument moći.
Ali, iako je univerzalnost obećana, ona nije bila ostvarena. Žene, kolonizirani narodi, robovi – svi su ostali izvan obuhvata toga zavjeta. Rođenje ideala bilo je i rođenje paradoksa.
New York 1948. – Obnova nade
Nakon dvaju svjetskih ratova i industrijaliziranih klaonica Auschwitza i Hirošime, čovječanstvo je pokušalo obnoviti prosvjetiteljski zavjet. Opća deklaracija o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda obećala je da će svaka osoba, bez razlike, imati pravo na život, slobodu, obrazovanje, rad, dostojanstvo. To je bio drugi zavjet, nova zakletva svijeta: „Nikada više.“
Ali hladnoratovski svijet pretvorio je prava u oružje. Zapad i Istok prizivali su ih samo kad im je to koristilo. Istodobno, u kolonijalnom svijetu milijuni ljudi čekali su slobodu, dok je međunarodno pravo ostajalo selektivno i nemoćno. Obnova nade bila je i početak njene korupcije u Srebrenici.
Gaza 2025. – Smrt humanizma
U Gazi gledamo treći čin. Ondje se ne ruši samo grad, nego i cijela epoha. Jer ako svijet može gledati glad, bombardiranja bolnica i mrtvu djecu, a da pri tom govori jezikom ljudskih prava, tada je jasno: taj je jezik postao mrtav.
Humanizam, koji je tvrdio da svaki život vrijedi jednako, sada šuti pred razdvajanjem života na vrijedne i nevrijedne. Prosvjetiteljstvo, koje je vjerovalo u univerzalni razum i zakon, sada se urušava u relativizaciji prava i ciničnim izgovorima politike. U Gazi ne umire samo narod – ondje umire i sama ideja da postoji nešto univerzalno u čovjeku što zaslužuje poštovanje.
Testamenta epohe
Možemo reći da je epoha ljudskih prava trajala svega dvjesto i trideset šest godina – od 1789. do 2025. Ona je imala svoje rođenje u Parizu, svoju obnovu u New Yorku i svoj krah u Gazi. Bila je to epoha u kojoj je čovjek vjerovao da može zakonima zaštititi ono što je najkrhkije – vlastito dostojanstvo.
Danas, na njenom kraju, ostaje pitanje:
- Hoće li se povijest vratiti u carstvo gole sile, gdje pravo znači samo volju jačega?
- Ili će, kao i 1789., iz pepela i krvi niknuti novi zavjet, nova Deklaracija, novi univerzalizam koji će jednom zaista obuhvatiti svakoga čovjeka?
Ako se to dogodi, onda će Gaza, poput Pariza, biti početak. Ali ako se ne dogodi, onda će naš svijet ući u novu mračnu epohu, epohu bez prosvjetiteljstva, bez humanizma, bez prava.
I možda će se jednoga dana zapisati: ljudska prava bila su samo san epohe koja je vjerovala da razum može pobijediti nasilje.
Preambula
Mi, svjedoci epohe u kojoj su ljudska prava rođena u Parizu 1789., obnovljena u New Yorku 1948., a ponižena i razorena u Gazi 2025., donosimo ovaj Testament. On nije samo dokument, nego zavjet da povijest neće završiti u šutnji i mraku, nego u traženju novog svjetla.
Proglašavamo da su ljudska prava nekoć bila obećanje univerzalnosti, ali da su u praksi bila izdana selektivno, relativizirana i korištena kao oružje moći. Ovim Testamentom priznajemo smrt humanizma i prosvjetiteljstva u sadašnjem obliku – i polažemo temelje za novu epohe čovječnosti.
Član I. – O vrijednosti života
Svaki ljudski život jednak je i nepovrediv, bez obzira na ime, naciju, vjeru, porijeklo ili političku pripadnost. Niko, nikada, nema pravo odlučivati o vrijednosti jednog života u odnosu na drugi.
Član II. – O dostojanstvu
Dostojanstvo čovjeka ne može biti relativizirano politikom, interesima ili ratom. Ko razara dostojanstvo drugoga, razara vlastitu ljudskost.
Član III. – O zakonu
Zakon, da bi bio zakon, mora služiti slabijem, a ne jačem. Zakon koji opravdava nasilje, nepravdu i nejednakost prestaje biti zakon i postaje maska sile.
Član IV. – O slobodi
Sloboda se ne mjeri snagom da se dominira, nego sposobnošću da se štiti drugi. Sloboda jednih ne može nikada biti opravdanje za neslobodu drugih.
Član V. – O pravu na otpor
Kada su ljudska prava uništena, narod ima pravo na otpor. To pravo je posljednje i sveto – jer je obrana života, dostojanstva i budućnosti.
Član VI. – O odgovornosti čovječanstva
Ljudska prava nisu više pitanje država, nego pitanje čovječanstva. Ko šuti pred nepravdom, sudjeluje u njenom širenju. Ko zatvara oči pred patnjom, odriče se vlastite ljudskosti.
Završna riječ
Ovim Testamentom priznajemo da je epoha ljudskih prava – od 1789. do 2025. – doživjela kraj. Ali upravo u toj smrti vidimo i mogućnost novog početka.
Neka Gaza, poput Pariza i New Yorka, ne bude samo simbol kraja, nego i proročanstvo da će jednom nastati nova Deklaracija, univerzalna ne u retorici, nego u praksi.
Jer ako se to ne dogodi, čovječanstvo neće nestati zbog nedostatka tehnologije, nego zbog izdaje vlastitih ideala.
