Cilj Anglo-Izraelaca je promjena režima u Iranu. Nema nikakve sumnje - cilj SAD je bio promjena režima u Teheranu, a iza mimkrije predsjednika Donlda Trumpa to se upravo krije. On je, npr. u predvečerje američkog bombardiranja rekao da će možda bombardirati a možda i neće iranska nuklearna postrojenja. Pa, ipak ih je bombardirao. Znali smo da će se to dogoditi što smo i najavili u kolumni na stranicama „Oslobođenja“ i na platformi Bošnjaka. Amerikanci su prevalili tako dug put iz baze u Misuriju i bombardirali sa svojim skupim nevidljivim avionima B-2 nuklearne mete: u Natanzu, Esfahanu i posebno Ferdowu. Trump je trijumfalno izjavio na netom održanoj konferenciji za štampu da je Amerika jedina sila koja je mogla izvršiti ovako složen zadatak uz izgovorene salve „bratstva“ Americi i Izraelu. Ništa manje euforično nije govorio optuženi ratni zločinac za genocid nad stanovnicima Gaze Benjamin Netanyahu. Samo ovdje se postavlja pitanje da li su Amerikanci stvarno raznijeli iranske nuklearke ili su „Persijanci“ pokazali dovoljno mudrosti i premjestili centrifuge i nuklearni arsenala na drugo skriveno mjesto. Znam da jesu, a kako znam, nadam se da shvatate da ne bi bilo korektno da odajem ove podatke, kao i to da Iran ima spremljeno na hiljade komada balističkih raketa koje sve nije upotrijebio nego samo one što su napravljene prije 15 godina. Nove su toliko moćne da mogu dosegnuti svaki kraj Evrope, ali ne držite me za riječ, Iran posjeduje i rakete koje bi mogle dosegnuti i američku obalu. Iran je moćna zemlja u to nema nikakve sumnje koja je, istina, potcijenila sisteme protivvazdušne odbrane i zato danas plaća ceh tom previdu. Avioni Izraela, međutim, suvereno vladaju nebom Irana koji ima površinu kao 32 BiH i ima 92 miliona stanovnika. No, upotreba intervencionističkih kopnenenih snaga bio bi potpuni promašaj, jer je ratna situacija zbila raznobojne iranske redove. Ali da je cilj promijeniti režim u Teheranu i uspostaviti kreaturu podaničke vlasti to je izvan svake sumnje. Trump dopodne govori da mu nije cilj mijenjati postojeći režim a onda poslijepodne da ga svakako treba promijeniti. Amerikanci su očito zaboravili kako je prošla operacija oslobađanja talaca iz američke ambasade u Teheranu krajem aprila 1980. godine. U najkraćem neslavno je propala zbog čega je aktuelni predsjednik Jimmy Carter izgubio izbore za drugi mandat. Istina, Trump zna da mu ne prijeti takva vrsta opasnosti jer se više ne može kandidirati. Vjerovatno imajući u vidu Nobelovu agradu za mir, on se dosada predstavljao kao političar koji je kadar zaustaviti sve ratove, u Ukrajini naprimjer za jedan dan, ali se pokazao samo kao dobar trgovac koji se ne snalazi u rješavanju problema današnjice. Tako se umjesto predsjednika mirotvorca izrodio u ljutu „zvijer“ od koje danas strahuje ne samo domaća javnost prema kojoj se pokazao izuzetno netolerantan (slučaj demonstracija u Los Angelesu), a da ne govorim o štetama koje radi svojim carinama „od oka“ koje je nametnuo svojim ekonomskim konkurentima, Kini, Kanadi, Evropskoj uniji i drugoj sitnoj „boraniji“.
Eh, da. Sada da se vratim Iranu, zemlji koja je na početku bila amaterski iznenađena izraelskom surovošću kada je eliminirana cijela rukovodeća vojna postava, od načelnika generalštaba Bagherija do komandatna Revolucionarne garde Hosseina Salama i nosilaca znanstvene misli. Iranci su rat dočekali uspavano. U stvari bili su zavarani Trumpovom glumom. Od dronova koje su u Iranu sastavljali domaći špijuni, procjenjuje se njih oko 2.000, izgubili su glavu mnogi komandanti. Ali Iranci su reagovali veoma brzo. Ubijeni komandanti su zamijenjeni odmah visokrangiranim licima koja imaju bogato iskutvo. Upotreba mobilnih telefona se pokazala kao loš izbor, jer se ova aktivnost vrlo lahko uočava, a da sam u pravu govori tragično iskustvo čečenskog lidera Džohara Dudajeva koji je 1996. izgubio glavu u trenutku kada je uključio mobitel. Rekao bih da je ponovo vrijeme za 'tekliće' ili pak upotreba mnogo zaštićenijih sistema veza. Šta se sada može očekivati?

Iran uzvraća udarac. Najprije, Iran je pokazao SAD-u da ima snage da uzvrati udarac i da se ne boji 'velike sotone', kako se kolokvijalno u ovoj zemlji naziva Amerika. Napadnute su njihove vojne baze u Iraku i Kataru. Raketna operacija „Objava pobjede“ uperena je protiv vojne baze El- Udeid u Kataru. Stoga je, čini se, vrlo vjerovatna opcija o zaustavljanju prometa u Hormuškom tjesnacu. Ovaj prolaz povezuje Perzijski i Omanski zaliv i predstavlja žilu kucavicu za izvoz petine svjetske nafte i ukapljenog plina. Čeka se još odobrenje Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost, tijela kojim predsjedava iranski vrhovni vođa ajatolah Ali Hamnei i od njegove odluke zavisi sudbina tjesnaca. Mjera jest nepopularna. Odmah će izazvati bijes SAD, ali i zapadnoevropskih čelnika, koji su se pokorno predali u ruke američkom bratu i podržali intervenciju protiv Irana. Istina, ovakva drakonska mjera posebno bi naštetila NR Kini, koja je veliki potrošač iranske nafte. Ali ovo bi dobro došlo Rusiji, koja bi iz ove krize ekonomski snažno profitirala. Iran koji ima vojne veze sa Rusijom brzo će se uvjeriti u neučinkovitost ovih protokola, koji istina nigdje ne naznačavaju kako treba da izgleda ta pomoć, tako da od nje nema nikakve koristi. Rusija će reagirati samo praznom retorikom jer ne želi ugroziti „otopljavanje“ svojih odnosa sa Washingtonom. Ovdje nikakve koristi Teheran neće imati od isprazne vike iz Moskve i navodnih prijetnji Medvedeva. Iran će se morati osloniti prije svega na svoje vlastite snage. Samo zahvaljujući sopstvenim naporima „osvojili“ su proizvodnju balističkih i krstarećih rakete koje su razorile izraelske gradove. Ono što bi trebalo učiniti je ubrzano razvijanje učinkovite protivvazdušnu odbrane, posebno nastaviti razvoj nuklearnog potencijala u mirnodopske svrhe, a bude li potrebno i kao vojne zaštite. Iran koji ima potpuna znanja za konstruiranje atomske bombe zasada je 'zakovan' fetvom Ali Hamneia koji je zabranio njenu proizvodnju i upotrebu. Ovo pravilo se vrlo brzo mora mijenjati. Pragma je ovdje važna. Ne znam hoće li Hamnei popustiti ali suočen je sa nepravednošću Zapada koji izraelskoj strani dopušta posjedovanje atomske bombe dok to pravo ne daje Iranu, zbog njegovog muslimanskog pedigrea. Iran će sada definitivno obustaviti saradnju s Međunarodnom agencijom za atomsku energiju (IAEA). Iz posljednjih događaja Iran je vjerovatno shvatio da njegova sigurnost zavisi samo ako producira nuklearno oružje (najbolji primjer imaju u DNR Koreji). Posjedovanjem nuklearne snage Iran više nikada ne bi mogao biti predmet ovakvih zločinačkih napada kojima je agresor povrijedio međunarodno pravo. Pri tome, Teheran dobro zna gdje se u Izraelu nalaze postrojenja za razvoj nuklearnog oružja, jer je ova zemlja razokrivena u ciber napadima koje je izveo Teheran. Nakon svega, može se reći da Izrael i SAD nisu uspjeli stopirati iranski nuklearni program niti su ga povrijedili bacanjem super-bombe na nuklearna postrojenja prije svega u Fordowu i raketiranjem tog područja tomahawk raketama. To je potpuno jasno. Iran, pri tom, još uvijek igra u granicama fair playa, ali se ne zna gdje je tu prag tolerancije. Iranska vojska koja je dosada izbjegavala napadati nuklearno područje Dimoni mogla bi ako joj ponestane strpljenja uperiti nišanske sprave ka jugu. Vidjeli smo koliko su precizni balistički projektili kojima odlično vladaju Iranci. U sadašnjim okolnosti Izraelu koji je suočen sa velikim i neočekivanim razaranjima više odgovara zaustavljanje agresije. Cionistička zemlja je potpuno ekonomski iscrpljena za nastavak rata. Naprosto, Izrael mora stati i zbog činjenice što ulice Tel Aviva sablasno podsjećaju na Gazu, koju su uništili upravo oni.