Bosna i Hercegovina, zemlja tihe patnje i veličanstvenog opstanka, zna kako izgleda kad svijet šuti dok narod nestaje. Naša historijska rana – rana Srebrenice, opsade Sarajeva, rušenja džamija i crkava, rana prekinutih djetinjstava – nije samo naša. Ona pripada svima koji još vjeruju da ljudski život ima vrijednost bez obzira na ime, naciju ili vjeru.

Danas, dok svijet svjedoči oružanoj agresiji na Iran, osjećamo moralnu potrebu da progovorimo – ne iz političke pozicije, nego iz ljudske savjesti.

Bez obzira na kompleksnost odnosa, bez obzira na prošlost, jedno mora biti jasno: nijedna država, nijedan narod, nijedan razlog – ne može opravdati bombardovanje bolnica, stambenih zgrada, škola i civilnog stanovništva. Okrutnost ne poznaje plemenitu svrhu. Smrt civila nije nuspojava rata – to je njegov najsramniji znak.

Iz Bosne govorimo ne iz mržnje, već iz iskustva. I zato poručujemo:

• Mir nije slabost. On je najteži put za hrabre.
• Suosjećanje nije politička neutralnost. Ono je moralni stav.
• Osuda agresije ne znači podršku bilo kojoj vlasti, već podršku ljudskosti.

Pozivamo evropske institucije, Ujedinjene nacije, mirotvorce i ljude vjere da podignu glas za deeskalaciju, za diplomaciju, za razum. Danas Iran – sutra neko drugi. Ako ostanemo nijemi pred raketom, izgubit ćemo pravo da tražimo pažnju kad pogodi naš dom.

Iz Bosne, zemlje u kojoj su molitve ostale u zraku, a djeca ginula u redovima za hljeb, znamo šta znači kada vas svi zaborave. Zato mi nećemo zaboraviti druge.

U ime sjećanja, dostojanstva i nade – stojimo uz svaki narod koji je izložen nepravdi. Ne biramo strane – biramo mir.

Jer kad utihnu riječi savjesti, počinje buka zločina.