Više nisu nagađaanja. Postaje sve izvjesnije da će doći do historijskog sastanka predsjednikâ Rusije Vladimira Putina i Ukrajine Volodimira Zelenskog. Niko pouzdano ne zna šta se ovih događalo na telefonskoj relaciji između predsjednika Erdoğana i Putina, ali u eter su ipak procurile informacije o skoroj mirovnoj inciijativi u kojoj je turska diplomatija igrala važnu ulogu. Situacija je možda prilično konfuzna ili tako izgleda na prvi pogled. Dok su do samo prije neki dan kod Evropljana prevladavala drugačija mišljenja, ruski lider Putin je u isto vrijeme razgovarao telefonski sa predsjednikom Turske Recepom Tayyipom Erdoğanom. Navodno je ruski predsjednik kazao „da sjednemo za pregovarački sto s Ukrajinom u Istanbulu, pomozite nam po ovom pitanju“. Također, o ovome su se Rusija i Turska prethodno dogovorile u Dolmabahčeu, ali su to, prema turskim izvorima, Engleska i Francuska sabotirale. O dolaska predsednika Trumpa na kormilo SAD američka politika je okrenula smjer svog djelovanja za 360 stepeni. Sve što je dotad predsjednik Biden podržavao, Trupova administracija je odbacila. Kontingenti moderne vojne opreme koja se nemilice izvozila prema Ukrajini iz SAD (dalekometni raketni sistemi M142 HIMARS i M270 MLRS) naglo su zaustavljeni. Uz sve to predsjednik Trump je za vrijeme posljednjeg susreta sa Zelenskim u Washingtonu napravio nečuven diplomatski skandal kada je skoro izbacio sa sastanka predsjednika Ukrajine. Bio je to veliki blam za Zelenskog ali poslije prvog šoka on se uspio oporaviti. Shvatio je da mora dati ono što zahtjeva Trump, a američki predsjednik je tražio da Kijev plati isporučeno američko oružje svojim mineralnim bogatstvima. Neobičan tuš sa Zelenskog koji je dotad imao izvanredan tretman kod američkih zvaničnika. Zelenski nije smio da izgubi naklonost Washingtona, gutao je knedle i nije mu bilo lahko. U Rimu se tokom sahrane pape Franje Zelenski susreo sa Trumpom. Ovaj susret je bio mnogo „topliji“ od vašingtonskog tim prije što je Zelenski pokazao visok stepen kooperatvnosti, a prije toga je ukrajinska strana potpisala ugovor o rijetkim mineralima. U međuvremenu Trump koji ima pozitivan uklon prema ruskom predsjedniku Putinu podržao je incijativu o održavanju sastanka u Istanbulu, koji je zakazan za 15. maj. Zelenski je prihvatio. Putinov više nije imao kud.

Historijski "progovarački sto" bit će u četvrtak postavljen u Istanbulu. U trouglu treba da se nađu Putin-Erdoğan-Zelenski, a možda i u četverokutu sa Trumpom. Rusi su potvrdili da dolaze. Ne zna se ko je u njihovoj delegaciji, ali ako ne bude Putina, Zelenski je odbio učešće u razgovorima. Sada treba preći barijeru direktnih pregovora koje bi vodili predsjednici dvije zaraćene zemlje. Ruska strana još nije saopćila da li pristaju na direktne razgovore koje su ranije odbacivali. Sada jednostavno nemaju kud, jer ako ne dođu u Istanbul bit će jasno da ne žele mir već razrješenje sukoba ratnim sredstvima. Mogu evetualno doći u Istanbul, dakle pokazati spremnost za razgovorom, ali odbiti direktni dijalog sa Zelenskim. Priliku koju je stvorila turska diplomatija treba iskoristiti i razgovarati o trajnom miru, jer vremena očigledno više nema. Šansu, dakle, treba iskoristiti, jer se situacija nad Evropom a time i svijetom sve više komplicira. Rusi se približavaju evropskim granicama, obnavljaju napuštene aerodrome i baze koje se nalaze tik uz zemlje koje pripadaju NATO-u. Svijet se možda nalazi pred Trećim svjetskim ratom. U ovoj kvardraturi kruga sve strane moraju popustiti, jer niko ne može pobijediti u postojećoj konstelaciji snaga. Ukrajina se dosada mogla nositi sa Rusijom dok je iza sebe imala SAD, ali sada su se uslovi promijenili. Evropa koja podržava Ukrajinu možda i može izdržati napad „medvjeda“, ali postavlja se pitanje samo dokle, jer ni sama nije jedinstvena. Trump je nemilosrdan u traženju mira. On uvijek vidi trgovački interes i ne bi me iznenadilo ako se okiti Nobelovom nagradom za mir, pod uslovom da dođe do prekida rata koji traje od 24.2.2022. kada je započela ruska invazija na Ukrajinu. Izgleda, međutim,da je američki predsjednik „preveslan“ što se tiče ruskih traženja i da po svoj prilici nije shvatio igre Vladimira Putina koji očigledno nikada nije imao na umu kao glavni razlog članstvo Ukrajine u NATO-u To je naprosto bila njegova igra. Odlučujući se za agresiju Putin je zapravo imao namjeru pokoriti ovu zemlju. Pod uslovom da dođe do razgovora u Istanbulu ( što mislim da se neće dogoditi) sve strane će morati da se oproste od svojih maksimalističkih zahtjeva. Ukrajina će vjerovatno morati da se zauvijek oprosti od Krima, kojeg zasada na riječima ne da. Ovo tim prije što i Amerikanci sugeriraju Zelenskom da „zaboravi“ Krim koji je do 1954. pripadao Ruskoj SFSR a onda je prebačen Ukrajinskoj SSR po nalogu sovjetskog šefa partije i države Nikite Sergejeviča Hruščova uvjerenog da je SSSR vječan. U najprostijoj izvedbi svi akteri moraju da popuste, jer je to cilj razgovora. Ukrajina će sasvim sigurno insistirati na povratku u tkivo države pokorenih područja (Donjeck, Lugansk, Herson) ali bi se tada morala obavezati na davanje široke autonomije ovim oblastima i pri tom odsutati od NATO-a. Ali, problem je što oni ne žele izgubiti kišobran NATO-a, jer im članstvo daje garancije nacionalne nezavisnosti. No, ko te pita, sila zakon ne moli. Nova američka administracija je bliska tom rješenju, ali i oni sve više uviđaju da su bili izamanipulirani od Putina, o čemu sam naprijed govorio. U najbojoj varijanti, ako dođe do razgovora, sve strane morat će odustati od svojih prvobitnih zahtjeva. Niko ne bi mogao dobiti sve. Rusi bi se morali odreći svojih „narodnih republika“ a Ukrajinci bi vjerovatno morali dati Krim. Put do mira očigledno nije jednostavan. Ako se „ratno društvo“ okupi u Istanbulu trebat će još dosta vremena dok se do najsitnijih detalja reguliraju sva pitanja mira.