U trenutku kada se najavljuju potencijalni mirovni pregovori između Ukrajine i Rusije, predvođeni obnovljenim interesom Kremlja za nacrt sporazuma iz 2022. godine, moram jasno i glasno upozoriti nijedna vrsta mira ne može biti održiva ako se temelji na ucjeni, okupaciji i imperijalnom narativu. Vjekovima je Ukrajina bila žrtva velikoruske hegemonije, progona i stradanja. Od carskih dekreta, preko Gladomora izazvanog Staljinovim režimom (Holodomor), do savremenog pokušaja potpune negacije ukrajinskog identiteta ruska politika prema Ukrajini u kontinuitetu je proizvod imperijalnog duha koji ne priznaje drugo osim sopstvene sile i mita o “jedinstvenom ruskom narodu”. I zato nema trgovanja sa onim što je sveto a to su krv i zemlja. To je ono što Ukrajina danas brani ne samo svoju teritoriju, već čast predaka, pravo na postojanje i budućnost đece.

Zabluda posljednjeg ruskog diktatora Vladimira Putina jeste u tome što vjeruje da će svijet zaboraviti kako izgleda goloruka hrabrost naspram tenkova. Ali Ukrajina nije zaboravila. I neće. A Evropa, ako ima imalo savjesti i pamćenja, ne smije da zaboravi. Nazivati pregovorima ono što dolazi iz Moskve, dok ista drži gotovo petinu teritorije Ukrajine pod vojnom okupacijom, jednako je kao pozivati na dogovor s razbojnikom dok još drži pištolj uperen u žrtvu. To nije pregovor to je pokušaj legalizacije agresije. Putinov režim u ovom trenutku ne želi mir. On želi pauzu. On ne nudi pravdu, već zamku. Velikoruski narativ koji pokušava prikazati Ukrajince kao “zabluđele Ruse” nije ništa drugo nego kulturni genocid. Njihova kultura, jezik, religija i pravo na samoodređenje stoje na meti ideologije koja se ne razlikuje od onih koje je Evropa već jednom pobijedila 1945. godine.

Danas se, u trećoj deceniji 21. vijeka, u srcu Evrope vodi borba ne samo za granice, već za samu ideju slobodnog društva nasuprot imperijalnom totalitarizmu. Ukrajina je simbol otpora. Njena borba je borba za sve nas. Mir se može graditi isključivo na pravdi, slobodi i povlačenju ruskih snaga sa okupirane teritorije. Sve drugo bila bi kapitulacija pred fašizmom sa slovenskim licem i sovjetskom sjenkom.

Danas se pred očima svijeta ponavlja logika Minhena iz 1938. godine kada su evropske sile žrtvovale Čehoslovačku zarad „mira u naše vrijeme“. Tadašnja popustljivost prema Hitleru nije spriječila rat, već ga je osnažila. Danas, ako svijet pristane da Ukrajinu prepusti „kompromisima“ po mjeri agresora, ponoviće istu istorijsku grešku ali sa mnogo težim posljedicama. Isto tako, kao što je Poljska 1939. bila prvo uporište otpora nacizmu, Ukrajina je danas prva linija odbrane protiv novog fašizma u slovenskoj odori. Njena borba je antifašistička, civilizacijska i evropska. Ona traži ne sažaljenje, već odlučnu i dugoročnu podršku. Međunarodna zajednica, Evropa, Sjedinjene Američke Države, Ujedinjene nacije moraju se sjetiti zašto su stvoreni da bi spriječili upravo ono što se danas dešava u Donbasu, Zaporožju, na Krimu. Neutralnost pred zločinom nije mir to je saučesništvo.

Ne smijemo dozvoliti da se rat prikrije diplomatskim frazama dok granate i dalje padaju na Harkiv, Herson, Bahmut i Odesu. Svaki poziv na pregovore koji ignoriše realnost okupacije, deportacija, masovnih grobnica i rušenja civilne infrastrukture nije poziv na mir, već na predaju. To nije diplomatija, to je moralni sunovrat međunarodne zajednice. Svijet mora shvatiti Putin ne pregovara iz snage pravde, već iz straha od unutrašnjeg sloma i spoljne izolacije. Njegov režim više nema šta da ponudi osim nasilja, laži i nostalgičnih mitova. Zato je svaki pokušaj vraćanja na „sporazum iz 2022.“ danas samo pokušaj da se zaleđeni konflikt pretvori u trajnu nepravdu. Ukrajina ne smije i neće biti zamrznuti kompromis velikih sila. Njena sloboda ne smije zavisiti od geopolitičkih kalkulacija, već od principa koji su temelj savremene Evrope sloboda, nezavisnost i ljudsko dostojanstvo. Ukoliko Evropa zaboravi te vrijednosti zaboraviće i samu sebe. BEZ SLOBODNE I CIJELE UKRAJINE NEMA MIRA U EVROPI.