Draga braćo i prijatelji Bošnjaci,
Kroz vrtloge istorije, kroz gorke trenutke poricanja i ponosne riječi otpora, stajala je vaša zastava kao živa zakletva, vidljivo lice nevidljive vjernosti. Ona je bila riječ kad su riječi bile zabranjene, ime kad su imena branili, domovina kad je domovina osporavana. Nije bila samo na jarbolima, nego i na grudima onih koji su ginuli uspravno. Bila je u molitvama žena koje su zaklanjale djecu sopstvenim tijelima, u riječi djedova koji su pamtili dok su drugi zaboravljali. Pokrivala je rane, vijorila se nad čežnjama, i uzdizala se snagom vaših srca, volje, vjere i jezika. Što je Bošnjak bez svoje zastave? Isto što je čovjek bez svog glasa, narod bez pamćenja, srce bez otkucaja. Zastava je svetinja ona govori i kad istorija zaćuti, i kad silnici misle da su zauvijek ućutkali korake Bošnjaka. Zastava je svjedok. Svjedok da ste bili, da jeste i da ćete biti ne u sjenkama tuđe volje, nego u svjetlosti sopstvene istine. Ona je ruka pretka koji vas drži, kap znoja s čela majke koja je u nju uvijala svoje najdraže ne da ih sakrije, već da ih posveti.


Kao crnogorski književnik, kao čovjek koji vjeruje u multietničku, otvorenu, pravednu i slobodnu Crnu Goru, u kojoj Bošnjak ima pravo da se zove Bošnjak, da govori svojim maternjim (bosanskim) jezikom, njeguje svoje običaje i ponosno podiže svoju zastavu osjećam neizmjernu čast što vam se danas obraćam. Jer poštovati bošnjačku zastavu znači poštovati i slobodu i istoriju i čovjeka.

Ove godine se navršava deset godina od smrti Zaima Azemovića, istaknutog bošnjačkog i crnogorskog književnika čovjeka koji je bošnjačku zastavu nosio u srcu i duši. Nije je nosio kao ideološku matricu, već kao unutrašnji zavjet, kao misaonu nit što povezuje narod sa njegovim najdubljim vrijednostima. Nije je nosio samo kroz riječi, već i kroz život, kroz nesanicu svoje savjesti, kroz pero svoje odgovornosti. U jednoj od svojih rečenica ostavio je svjedočanstvo koje danas odzvanja kao zavjet predaka vama njihovim nasljednicima:


„Zamolio me je da se to propustim kroz moju nesanicu i moje pero i zajedno nešto od tog objavimo, što i činimo miješajući kristale predanja i grumenje činjenica.“
Ti kristali predanja i grumenje činjenica i danas stoje pred vama, pod zlatnim ljiljanima vaše svete zastave. Oni su satkani poput vaših ćilima decenijama u školama i džamijama, u dnevnicima dovama-molitvama, u tjeskobi i vjeri, u svemu onom što vas čini narodom postojanim i ponosnim.

Bošnjačka zastava je istorijski znak ali i vaš amanet. Amanet da se pamti, da se čuva, da se ne preda. Amanet da se ne zaborave ni ime, ni porijeklo, ni pogled pretka koji je gledao u nebo tražeći slobodu za generaciju Bošnjaka.

Zato večeras, povodom Dana bošnjačke zastave, dozvolite da se podigne pjesma koja je zavjet koji traje. Pjesma Zaima Azemovića čovjeka koji je znao da ono što je vaše, ne prestaje da traje kad se izgovori već tek tada počinje da živi.

AMANETI POTOMCIMA

(Zaim Azemović)
Gdje pod zemljom leži onaj
Koji je život za nju dao
Da odbrani njenu slobodu
Svojoj otadžbini i njenom narodu
Svojim potomcima na kućnom pragu.

O vi potomci rođeni i još nerođeni
Stavite jednu ruku u zavičajnu vodu
Drugu u brazdu rodne zemlje
Pa se zakunite tom pretku na grobu
Da ćete čuvat svetu pravdu
I žrtve predaka za slobodu.

Draga braćo Bošnjaci Crne Gore, Sandžaka, Bosne i Hercegovine i dijaspore,
Neka vaša zastava i dalje veže izgubljene i rođene pod istim imenom, bez obzira na granice, vjekove i jezike. Neka zlatni ljiljani na njenom štitu budu zvijezde orijentira, i kada se svijet promijeni, i kada putevi postanu neprohodni, i kada bura istorije pokušava da iščupa korijen naroda. Jer narod koji ima zastavu u srcu, knjigu u ruci i vjeru u dostojanstvo nikada nije mali. Zato vam, kao brat po slobodi, kao pjesnik po riječi, kao čovjek po savjesti, sa ponosom i poštovanjem, čestitam Dan bošnjačke zastave.

I NEKA TRAJE!