Kolumne
Foto kredit: Amela Bajrović (danas.rs)
"NOVI PAZAR JE SV(IJ)ET“
|
|
Autor: Dr. Mustafa Cerić, reisu-l-ulema (1993 - 2012)
Objavljeno: 16. April 2025. 10:04:01
Znam, umorni smo od priča i poruka. Čak i od onih, koje nas se tiču, a kamoli od onih koje nas se naizgled ne tiču. Međutim, poruke koje smo slušali 12. aprila, 2025. god. od studenata Srbije u Sandžaku, nisu obične poruke. One su neobične i tiču nas se: „Novi Pazar je sv(ij)et“; „u Pazaru se kahva pije sa merakom, a pravda traži s' inatom“; „ljubav je u Šeheru“…
Od mnogo gradova u Srbiji, mogli su studenti izabrati bilo koji grad za svoju pobunu osim Novog Pazara u Sandžaku. Ali, nisu. Već su izabrali baš Novi Pazar. U sâmom tom izboru je poruka iz Srbije Sandžaku, poruka koju smo čekali jedno cijelo stoljeće. Ali, ne samo Sandžaku, već i cijelom napetom Balkanu i uznemirenoj Europi. Da, tako je. Poruku je čuo cijeli svijet iz Pazara, a to je da se nešto krupno događa u Srbiji, a to je da se Srbija trijezni iz svog pijanstva od atavizma i svijesti se u svojoj prirodnoj i akademskoj racionalnosti, koja joj – i nam svima, daje nadu da je moguće živjeti i raditi sa drugim i drugačijim u jednakosti, pravdi, miru i pomirenju.
I dok sam gledao neobične slike i slušao nesvakidašnje miroljubive poruke iz Šeher Pazara, sjetio sam se rahmetli Muftije Muamera Zukorlića i zamišljao kako bi bio sretan što je njegova ideja „pravde i pomirenja“ imala smisla. Nakon svega, zanimljivo je, da ne kažem povijesno je, što su srbijanski studenti došli u Sandžak, u Šeher Pazar, da traže ne samo „pravdu“, već i da nude „pomirenje“ sa narodom, koji je preživio stoljetne predrasude o Balijama ili muslimanima, koji nisu vrijedni poštovanja. Sve do dosada za mnoge te studente Sandžak je bio „ostrvo“ nekog primitivnog i zapuštenog naroda u Srbiji, ništa manje daleko od njih kao i ostrvo Greenland.
No, dolaskom na to njima do tada nepoznato “ostrvo” zvano Sandžak u subotu, 12. aprila 2025. god., studenti otvorenog srca i uma iz Srbije otkrili su „normalne“ ljude, koji su im otvorili ne samo vrata svojih domova, već i dušu svojih umova. I, što je još važnije od svega, ti ljudi u Pazaru, prepoznali su „normalne“ ljude-studente iz Srbije i uvjerili se da je rahmetli Muftija bio u pravu kada ih je poziva na „pomirenje“.
I sâm osjećam dozu satisfakcije jer smo, Muftija i ja, često razgovarali o istini, pravdi, miru i pomirenju sa Srbijom u post-genocidnom periodu za naš narod. Muftija je to pitanje doživljavao snažnije i dublje, jer se kretao u miljeu većinskog srpskog političkog (ne)pomirljivog ambijenta sa jako izraženim atavizmom ili ti anti-turskim antagonizmom.
Muftija je vjerovao da je to bilo privremeno stanje srpskog političkog avanturizma. Govorio mi je da Srbija ima demokratski kapacitet u svojoj mladosti, u studentima, koji čekaju pravu priliku da se čuje njihov snažni glas, koji će sigurno iznenaditi cijeli svijet, koji će promijeniti Srbiju za dvadeset prvo stoljeće.
Priznajem, bio sam skeptičan prema tim Muftijinim prognozama za Srbiju, ali sada vidim da je Muftija bio vizionar, koji, nažalost, nije dočekao da vidi svojim očima tu progresivnu mladost Srbije, ali je dočekao njegov Sandžak u Šerher Pazaru, da vidi i čuje, da osjeti i doživi da Novi Pazar bude domaćin rađanju jedne nove Srbije, koja jednako vidi, čuje i poštuje sve ljude, koji u njoj žive.
Nije li to razlog da i mi u Bosni budemo ohrabreni da prepoznamo jednu novu Srbiju u stamenim i „normalnim“ srbijanskim studentima, koji evo već nekoliko mjeseci dižu svoj glas protiv atavističkog mračnog režima Aleksandra Vučića, koji je prijetio da će za jednog Srbina ubiti sto muslimana. Ako je Aca još uvijek u tom mentalno-fobičnom stanju, onda je spreman za jednog svog Es-en-esovca skloniti sto ne-Es-en-esovca.
No, očito je da Vučiću ističe vrijeme. Studenti sve glasnije i sve jasnije dižu svoj glas, govoreći mu da nema ni ostanka na vlasti ni povratka unazad atavizmu, naročito nakon što su se baš u Šeher Pazara nadahnuli energijom „pravde“ i „pomirenja“ ne samo kroz riječ, već i kroz emitivne suze o mogućoj i stvarnoj jednakosti i suživotu ne sama s drugima i drugačijima, već i suživotu sa samima sobom u istini a protiv laži, u pravdi a protiv krivde, u miru a protiv rata, i u pomirenju a protiv mržnje.
Zato Vučiću, primi ovaj naš besplatni bosanski savjet. Povuci se bezuvjetno i odmah s vlasti i oslobodi prostor za novu Srbiju, koja će biti primljena i poštovana na Balkanu, Europi i svijetu. Niko nikada nije pobijedio studente, odnosno studenti nikad nisu popustili pred diktatorom. To je shvatio čak i sâm i perzijski Šah-in-Šah, Car careva iranski Riza Pahlavi, pa je abdicirao pred studentima u Teheranu kako bi spriječio građanski rat i krvoproliće iranskog naroda.
Nikada niko nije skroz shvatio taj duh bosanski – taj bosanski prkos od sna, kojeg se naizgled nit tiče nit dotiče to što se tamo nešto događa. Ali, u podsvijesti sve ga se tiče i dotiči, naročito ono i onda kada sanja sebe i svoju sudbinu u onome što se tamo događa u Sandžaku, u Novom Pazaru, jer je to ono i onda gdje Bosna ima svoj prkos od sna, gdje sanja sebe i svoju sudbinu u „pravdi“ i „pomirenju“ za Sandžak u Srbiji i za Sandžak u Bosni.
Sanja Bosna da joj se dogodi nešto slično kao u Novom Pazaru. Kako to? Pa tako da bosanski studenti odsanjaju svoj put tamo gdje ih se ne očekuje među Srbima kako bi vidjeli i osjetili da tamo žive „normalni“ ljudi, kojima se pruža prilika da vide „normalne“ ljude iz Bosne, koji nisu ni Milorad Dodik ni Nenad Stevandić, koji po Srbiji šire zlu krv o Bosni i Bosancima.
Ovu dvojicu bosanskih Srba od kojih je ovaj drugo gori od ovoga prvog, treba da zamjene dva i više normalnih bosanskih Srba, koji će u Srbiji širiti ideju „pravde“ i „pomirenja“, poput onih studenata Srbije, koji su kroz suze govorili kako su sretni što su se našli u Novom Pazaru i što su u njemu upoznali sebi slični i istovjetne građane Srbije.
Nije li to jedna od najvećih stoljetnih pobjeda i poruka o suživotu hrišćana i musliman, Bošnjaka i Srba, države Srbije i države Bosne. Jeste!
To je pobjeda i to je poruka zdravog razuma, kojeg danas nose i pronose srbijanski studenti „blokaderi“ mržnje i šovinizma od Beograda preko Pazara do Brisela.
Oni ne blokiraju razvoj i progres, već zastoj i opstrukciju pravde i jednakosti među svim građanima ne samo u Srbiji, već na Balkanu i Europi.
Zbog toga, studenti Srbije zaslužuje naše simpatije i našu podršku s iskrenom željom i nadom da njihova stamenost, hrabrost i upornost pobijedi kukavičluk, licemjerje i korupciju.
Smrt diktaturi, sloboda studentima!
Od mnogo gradova u Srbiji, mogli su studenti izabrati bilo koji grad za svoju pobunu osim Novog Pazara u Sandžaku. Ali, nisu. Već su izabrali baš Novi Pazar. U sâmom tom izboru je poruka iz Srbije Sandžaku, poruka koju smo čekali jedno cijelo stoljeće. Ali, ne samo Sandžaku, već i cijelom napetom Balkanu i uznemirenoj Europi. Da, tako je. Poruku je čuo cijeli svijet iz Pazara, a to je da se nešto krupno događa u Srbiji, a to je da se Srbija trijezni iz svog pijanstva od atavizma i svijesti se u svojoj prirodnoj i akademskoj racionalnosti, koja joj – i nam svima, daje nadu da je moguće živjeti i raditi sa drugim i drugačijim u jednakosti, pravdi, miru i pomirenju.
I dok sam gledao neobične slike i slušao nesvakidašnje miroljubive poruke iz Šeher Pazara, sjetio sam se rahmetli Muftije Muamera Zukorlića i zamišljao kako bi bio sretan što je njegova ideja „pravde i pomirenja“ imala smisla. Nakon svega, zanimljivo je, da ne kažem povijesno je, što su srbijanski studenti došli u Sandžak, u Šeher Pazar, da traže ne samo „pravdu“, već i da nude „pomirenje“ sa narodom, koji je preživio stoljetne predrasude o Balijama ili muslimanima, koji nisu vrijedni poštovanja. Sve do dosada za mnoge te studente Sandžak je bio „ostrvo“ nekog primitivnog i zapuštenog naroda u Srbiji, ništa manje daleko od njih kao i ostrvo Greenland.
No, dolaskom na to njima do tada nepoznato “ostrvo” zvano Sandžak u subotu, 12. aprila 2025. god., studenti otvorenog srca i uma iz Srbije otkrili su „normalne“ ljude, koji su im otvorili ne samo vrata svojih domova, već i dušu svojih umova. I, što je još važnije od svega, ti ljudi u Pazaru, prepoznali su „normalne“ ljude-studente iz Srbije i uvjerili se da je rahmetli Muftija bio u pravu kada ih je poziva na „pomirenje“.
I sâm osjećam dozu satisfakcije jer smo, Muftija i ja, često razgovarali o istini, pravdi, miru i pomirenju sa Srbijom u post-genocidnom periodu za naš narod. Muftija je to pitanje doživljavao snažnije i dublje, jer se kretao u miljeu većinskog srpskog političkog (ne)pomirljivog ambijenta sa jako izraženim atavizmom ili ti anti-turskim antagonizmom.
Muftija je vjerovao da je to bilo privremeno stanje srpskog političkog avanturizma. Govorio mi je da Srbija ima demokratski kapacitet u svojoj mladosti, u studentima, koji čekaju pravu priliku da se čuje njihov snažni glas, koji će sigurno iznenaditi cijeli svijet, koji će promijeniti Srbiju za dvadeset prvo stoljeće.
Priznajem, bio sam skeptičan prema tim Muftijinim prognozama za Srbiju, ali sada vidim da je Muftija bio vizionar, koji, nažalost, nije dočekao da vidi svojim očima tu progresivnu mladost Srbije, ali je dočekao njegov Sandžak u Šerher Pazaru, da vidi i čuje, da osjeti i doživi da Novi Pazar bude domaćin rađanju jedne nove Srbije, koja jednako vidi, čuje i poštuje sve ljude, koji u njoj žive.
Nije li to razlog da i mi u Bosni budemo ohrabreni da prepoznamo jednu novu Srbiju u stamenim i „normalnim“ srbijanskim studentima, koji evo već nekoliko mjeseci dižu svoj glas protiv atavističkog mračnog režima Aleksandra Vučića, koji je prijetio da će za jednog Srbina ubiti sto muslimana. Ako je Aca još uvijek u tom mentalno-fobičnom stanju, onda je spreman za jednog svog Es-en-esovca skloniti sto ne-Es-en-esovca.
No, očito je da Vučiću ističe vrijeme. Studenti sve glasnije i sve jasnije dižu svoj glas, govoreći mu da nema ni ostanka na vlasti ni povratka unazad atavizmu, naročito nakon što su se baš u Šeher Pazara nadahnuli energijom „pravde“ i „pomirenja“ ne samo kroz riječ, već i kroz emitivne suze o mogućoj i stvarnoj jednakosti i suživotu ne sama s drugima i drugačijima, već i suživotu sa samima sobom u istini a protiv laži, u pravdi a protiv krivde, u miru a protiv rata, i u pomirenju a protiv mržnje.
Zato Vučiću, primi ovaj naš besplatni bosanski savjet. Povuci se bezuvjetno i odmah s vlasti i oslobodi prostor za novu Srbiju, koja će biti primljena i poštovana na Balkanu, Europi i svijetu. Niko nikada nije pobijedio studente, odnosno studenti nikad nisu popustili pred diktatorom. To je shvatio čak i sâm i perzijski Šah-in-Šah, Car careva iranski Riza Pahlavi, pa je abdicirao pred studentima u Teheranu kako bi spriječio građanski rat i krvoproliće iranskog naroda.
Nikada niko nije skroz shvatio taj duh bosanski – taj bosanski prkos od sna, kojeg se naizgled nit tiče nit dotiče to što se tamo nešto događa. Ali, u podsvijesti sve ga se tiče i dotiči, naročito ono i onda kada sanja sebe i svoju sudbinu u onome što se tamo događa u Sandžaku, u Novom Pazaru, jer je to ono i onda gdje Bosna ima svoj prkos od sna, gdje sanja sebe i svoju sudbinu u „pravdi“ i „pomirenju“ za Sandžak u Srbiji i za Sandžak u Bosni.
Sanja Bosna da joj se dogodi nešto slično kao u Novom Pazaru. Kako to? Pa tako da bosanski studenti odsanjaju svoj put tamo gdje ih se ne očekuje među Srbima kako bi vidjeli i osjetili da tamo žive „normalni“ ljudi, kojima se pruža prilika da vide „normalne“ ljude iz Bosne, koji nisu ni Milorad Dodik ni Nenad Stevandić, koji po Srbiji šire zlu krv o Bosni i Bosancima.
Ovu dvojicu bosanskih Srba od kojih je ovaj drugo gori od ovoga prvog, treba da zamjene dva i više normalnih bosanskih Srba, koji će u Srbiji širiti ideju „pravde“ i „pomirenja“, poput onih studenata Srbije, koji su kroz suze govorili kako su sretni što su se našli u Novom Pazaru i što su u njemu upoznali sebi slični i istovjetne građane Srbije.
Nije li to jedna od najvećih stoljetnih pobjeda i poruka o suživotu hrišćana i musliman, Bošnjaka i Srba, države Srbije i države Bosne. Jeste!
To je pobjeda i to je poruka zdravog razuma, kojeg danas nose i pronose srbijanski studenti „blokaderi“ mržnje i šovinizma od Beograda preko Pazara do Brisela.
Oni ne blokiraju razvoj i progres, već zastoj i opstrukciju pravde i jednakosti među svim građanima ne samo u Srbiji, već na Balkanu i Europi.
Zbog toga, studenti Srbije zaslužuje naše simpatije i našu podršku s iskrenom željom i nadom da njihova stamenost, hrabrost i upornost pobijedi kukavičluk, licemjerje i korupciju.
Smrt diktaturi, sloboda studentima!
