![]() |
||||
Naslovna | Arhiva | Pretraga | Redakcija | O Bosnjaci.Net | Kontakt |
Bosniaks.Net
![]() |
||||
![]() |
Kolumne
![]() NJEMAČKA PODRŠKA IZRAELU RUŠI NJENU 'DENACIFICIRANU' FASADU Tvrdnja 'liberalno demokratske' države da se suočila sa svojom rasno suprematističkom prošlošću je lažna, što dokazuju decenije podrške fašističkim režimima. Njemačka se ponosi time što je denacificirana liberalna demokratija. Ipak, njena bezuslovna podrška Izraelu nije samo politička pozicija, već osnovni princip njenog Staatsrason-a – nacionalne doktrine prema kojoj je podrška Izraelu centralna za poslijeratnu Njemačku nakon Holokausta, i samim tim temelj legitimiteta njemačke države. Ova pozicija je suštinski kontradiktorna, jer se liberalna demokratija, po definiciji, ne može uskladiti s podrškom genocidu koji sprovodi fašistička aparthejd država – a kamoli onoj koja se otvoreno svrstava uz krajnje desne režime. To zahtijeva ozbiljno suočavanje s realnošću. Ta realnost postala je očigledna kada se njemački komesar za jevrejska pitanja, Felix Klein, povukao s konferencije o borbi protiv antisemitizma, koja se održala u Jerusalemu, nakon što je otkrio da su među gostima fašistii. „Gospodin Klein je prihvatio poziv prije nekoliko mjeseci, ne znajući ko će sve prisustvovati,“ objasnio je njegov ured. Kleinovo povlačenje predstavlja implicitno priznanje njemačke države da Izrael održava saveze s bijelim suprematistima, fašistima, nacistima i negatorima Holokausta. Ovo zapravo otkriva srž kontradikcije njemačke pozicije: krajnje desna politika se ne samo toleriše, nego i direktno podržava – sve dok se održava fasada liberalne, demokratske i denacificirane Njemačke. Nakon Drugog svjetskog rata, SAD su brzo reintegrisale bivše naciste u vladu Zapadne Njemačke kako bi se suprotstavile Sovjetskom Savezu, iako je u stvari SSSR odigrao odlučujuću ulogu u porazu Hitlera. Strah od komunizma naveo je Zapad da rehabilituje bivše naciste, koji su se bez problema rebrendirali unutar nove zapadnonjemačke države. Zapadnonjemački kancelar Kurt Georg Kiesinger (1966–69) bio je oličenje tog kontinuiteta. Novinarka Beate Klarsfeld je razotkrila njegove veze s vodećim nacistima poput Joachima von Ribbentropa i Josepha Goebbelsa. Kiesinger je aktivno sudjelovao u nacističkoj propagandi i blisko sarađivao s SS-om. Ali Kiesinger nije bio izuzetak – mnoge institucije Zapadne Njemačke nakon rata bile su izgrađene na nacističkim temeljima. Njemačka obavještajna služba, Bundesnachrichtendienst (BND), bila je pod vodstvom Reinharda Gehlena, Hitlerovog bivšeg šefa obavještajne službe za Istočni front. Uz podršku CIA-e, Gehlen je vodio tzv. Gehlenovu organizaciju, antikomunističku špijunsku mrežu sastavljenu od bivših nacista, koja je službeno transformisana u BND 1956. godine. Nakon pada nacističkog režima, broj bivših članova Nacističke partije u zapadnonjemačkom ministarstvu pravde nije opao. Naprotiv, njihovo prisustvo se povećavalo tokom 1950-ih – kulminirajući 1957. godine, kada su zapanjujućih 77 posto viših zvaničnika bili bivši Nacisti. S obzirom na ovaj duboki institucionalni kontinuitet, nije iznenađujuće da se Zapadna Njemačka aktivno udruživala s bijelim suprematističkim, fašističkim i nacističkim režimima. Njemačka nije bila samo saučesnik – igrala je direktnu ulogu u podršci fašističkim režimima širom svijeta, uloga koja traje do danas. Zapadna Njemačka je podržavala Južnu Afriku u vrijeme aparthejda, vojne diktature u Argentini i Čileu, kao i brutalne kolonijalne ratove Portugala u Africi. Održavala je bliske veze s fašističkim režimom Francisca Franca u Španiji, pružajući mu značajnu podršku. Osim toga, zapadnonjemački plaćenici borili su se rame uz rame s vojskom bijelih supremacista u Rodeziji, dodatno učvršćujući ulogu Zapadne Njemačke u očuvanju globalnog fašizma. Ujedinjena Njemačka nastavila je ovo nasljeđe, pri čemu je Angela Merkel otvoreno podržavala autoritarni, fašistički režim Aleksandra Vučića u Srbiji – uprkos potpunom saznanju o njegovom dugogodišnjem poricanju genocida i veličanju zločina i aparthejdskih ideologija iz 1990-ih, u kojima je lično učestvovao. Tokom genocida u Srebrenici, 20. jula 1995. godine, Vučić – tada poslanik u parlamentu – stao je za govornicu Narodne skupštine Srbije i izrekao jezivu prijetnju s ciljem odvraćanja međunarodne intervencije: „Ako bombardujete, ako ubijete jednog Srbina, mi ćemo ubiti sto Muslimana. Da vidimo hoće li iko iz međunarodne zajednice napasti srpske položaje“, rekao je tada. Još jedna ličnost koju Srbija ne samo da je rehabilitovala, već i aktivno veliča, jeste Dragoljub Draža Mihailović – osuđeni ratni zločinac i nacistički saradnik odgovoran za masovna ubistva desetina hiljada Bošnjaka tokom Drugog svjetskog rata. Pored toga, Srbija je trenutno u procesu rehabilitacije Milana Nedića, koji je bio premijer od 1941. do 1944. godine, nadgledajući režim koji je imao direktnu ulogu u Holokaustu. Za vrijeme Nedićeve vladavine, Beograd je postao prvi grad u Evropi koji je proglašen Judenfrei – oslobođen od Jevreja. U to vrijeme, srbijanske vlasti su se s ponosom hvalile nacistima tim „postignućem“, nastojeći da podignu svoj status. Do kraja rata, otprilike 90 posto jevrejske populacije u Srbiji bilo je istrijebljeno. Nepokolebljiva podrška Njemačke i Izraelu i Srbiji otkriva njenu duboko ukorijenjenu saučesnost u globalnim autoritarnim i rasističkim savezima. Ovo savezništvo postalo je javno kada je srbijanska policija upotrijebila zvučni top – oružje navodno isporučeno iz Izraela – protiv mirnih antikorupcijskih demonstranata u Beogradu, u očiglednom kršenju srbijanskog zakona. Dodatno potvrđujući to partnerstvo, srpski izvoz oružja u Izrael naglo je porastao 2024. godine. Jedan od najočitijih nedavnih primjera ovih savezništava jeste poziv Miloradu Dodiku na državno sponzoriranu izraelsku konferenciju o borbi protiv antisemitizma. Dodik, predsjednik RS-a, najpoznatiji je po svom upornom negiranju Obmane – genocida nad Bošnjacima između 1992. i 1995. godine. Dana 14. marta, državno tužilaštvo Bosne i Hercegovine izdalo je potjernice za troje najviših zvaničnika bosanskih Srba, uključujući samog Dodika. Uprkos tome, Dodik je naveden kao govornik na zvaničnoj stranici izraelske konferencije. Dvodnevni događaj, zakazan za 26. i 27. mart, organiziralo je Ministarstvo za pitanja dijaspore Izraela, s ciljem okupljanja stotina stručnjaka, aktivista, državnih zvaničnika, organizacija civilnog društva, predstavnika jevrejskih zajednica, istraživača i studenata iz Izraela i inostranstva kako bi razgovarali o savremenom antisemitizmu. Eli Tauber, historičar i član jevrejske zajednice u Bosni i Hercegovini, kritikovao je poziv Dodiku: „Šta on tamo traži? Oni koji su ga pozvali morali su znati ko je on i za šta se zalaže. Bilo da su to svjesno zanemarili ili greškom, odgovornost je u potpunosti na njima.“ Tauber je dalje tvrdio da Dodikovo prisustvo služi za promicanje islamofobnih narativa o Bosni. „Dodik nema šta da traži na konferenciji o antisemitizmu“, zaključio je Tauber. Međutim, Tauberova kritika propušta sagledati dublju historijsku stvarnost: izraelski poziv fašističkim figurama poput Dodika nije greška, već nastavak političke strategije ukorijenjene u samim temeljima cionizma. Theodor Herzl, osnivač političkog cionizma, je zapisao u svojim dnevnicima: „Antisemiti će postati naši najpouzdaniji prijatelji, antisemitske zemlje naši saveznici.“ To nije bio izraz cinizma ni očaja, već jasno izražena strateška logika cionizma. Herzl je shvatao da se upravo sile koje su željele protjerati Jevreje iz Evrope mogu iskoristiti za podršku cionističkom projektu kolonizacije Palestine. Udružujući se s antisemitskim snagama koje su htjele Jevreje izvan Evrope, cionizam se predstavio kao „rješenje“ takozvanog „jevrejskog pitanja“ – ne kroz borbu za jednakost unutar Evrope, već kroz omogućavanje uklanjanja i preseljenja Jevreja negdje drugo. Arthur Balfour, britanski državnik koji stoji iza zloglasne Balfourove deklaracije iz 1917. godine, savršeno oslikava ovu dinamiku. Poznat kao antisemita, Balfour je sponzorirao Zakon o strancima iz 1905. – prvi britanski zakon koji je eksplicitno imao za cilj ograničiti jevrejsku imigraciju, posebno Jevreja iz istočne Evrope koji su bježali od pogroma u Ruskom Carstvu. Smatrajući te Jevreje destabilizirajućim faktorom, Balfour je nastojao da ih isključi iz Britanije. Upravo ga je ta ideologija isključivanja učinila prirodnim saveznikom cionističkog pokreta. Podržavajući stvaranje jevrejske domovine u Palestini, Balfour je mogao ukloniti neželjene izbjeglice iz Britanije, dok je istovremeno hinjio da se zalaže za jevrejsko samoopredjeljenje. Cionistički pokret je prigrlio Balfoura – i Britansko Carstvo – ne uprkos njegovom antisemitizmu, već upravo zbog njega. Balfourova deklaracija nikada nije bila čin humanosti – već kolonijalni projekt utemeljen na imperijalnim interesima i antisemitskoj logici. Ovaj historijski obrazac nije završio s Herzlom ili Balfourom. Do današnjeg dana, cionistički pokret i izraelska država dosljedno se svrstavaju uz krajnje desničarske i antisemitske snage kako bi unaprijedili svoje geopolitičke ciljeve. Među „prijateljima“ Izraela s krajnje desnice bio je i bivši predsjednik Filipina Rodrigo Duterte, ozloglašen po svojim rasističkim, homofobnim i antisemitskim izjavama – uključujući pohvalne usporedbe s Hitlerom i ismijavanje žrtava Holokausta. Uprkos tome, posjetio je Izrael, učestvovao u memorijalu u Jad Vašemu zajedno s Netanjahuom, te potpisao nove naftne i vojne ugovore. Dana 14. marta, prvi put se pojavio pred Međunarodnim krivičnim sudom zbog optužbi za zločine protiv čovječnosti u vezi sa svojom smrtonosnim "ratom protiv droge". Desničarski pokreti širom svijeta idealiziraju Izrael kao model evropske dominacije nad autohtonim stanovništvom. Njegove demografske politike – od deportacija i zatvaranja do zidova aparthejda – vide kao nacrt za vlastite nacionalističke agende. U Evropi, krajnje desničarske stranke poput austrijskog FPO-a i njemačkog AfD-a uključuju cionizam u svoje rasističke ideologije dok istovremeno veličaju nacističke saradnike. FPO koristi cionizam kao strategiju prikrivanja činjenice da je „u srži antisemitska“ partija, ali njezino pravo lice stalno izlazi na vidjelo – od bakljadi i nacističkih pjesama, do toga da lider Herbert Kickl umanjuje zločine SS-a i naziva sebe „narodnim kancelarom“ imitirajući Hitlera, kao i članova koji izvode nacistički pozdrav. Njemački AfD nije mnogo drugačiji: lideri poput Björna Höckea i Alexandera Gaulanda ismijavali su sjećanje na Holokaust, hvalili njemačke vojnike iz oba svjetska rata i zločine nacista nazivali „ptičijim izmetom“ u njemačkoj historiji. Članovi stranke također su uhvaćeni kako prisustvuju tajnim sastancima s ekstremistima radi planiranja masovnih deportacija. Ličnosti poput nizozemskog islamofoba Geerta Wildersa i švedskih krajnje desničarskih Demokrata otvoreno podržavaju izraelska ilegalna naselja na Zapadnoj obali kao prethodnicu zapadne judeo-kršćanske civilizacije, dok islam prikazuju kao zajedničkog neprijatelja. Wilders je čak javno zagovarao protjerivanje Palestinaca. Jeziva Herzlova predviđanja da će antisemiti postati „najpouzdaniji prijatelji“ cionizma nisu bila anomalija. To i danas ostaje suštinska strategija cionizma. Od Balfoura do Orbana, od Dutertea do Dodika, izraelski savezi s krajnjom desnicom i dalje podržavaju njegovu kolonijalnu dominaciju nad Palestincima – sve to uz tvrdnju da predstavlja sigurnost Jevreja širom svijeta. U svojoj srži, kritike poput Tauberove, koje sugeriraju da su takvi savezi odstupanje ili greška, ne uspijevaju razumjeti Izrael i zanemaruju promišljenu logiku iza njegovog poziva Dodiku. Dodik se savršeno uklapa u obrazac islamofobičnih fašista, bijelih supremacista i revizionista Holokausta koje je izraelska država otvoreno prigrlila. Njegovo prisustvo na konferenciji samo dodatno potvrđuje dublju istinu: Njemačka nije denacificirana. Nunci – unuci nacista koji tvrde da se zalažu za liberalnu demokratiju, dok istovremeno čuvaju ideološko nasljeđe svojih predaka – samo održavaju iluziju transformirane države. Bezrezervnom podrškom Izraelu, Njemačka ne samo da toleriše njegove saveze s krajnjom desnicom – ona ih pomaže legitimisati na svjetskoj sceni. Time prihvata – priznala to ili ne – upravo one fašističke sile za koje je tvrdila da im se oduprla. ENGLISH: middleeasteye.net
|